(Ova priča objavljena je u okviru Protokola o saradnji JU „Ratkovićeve večeri poezije“ i Gimnazije „Slobodan Škerović“)

Petar Vlahović, učenik je drugog razreda Gimnazije "Slobodan Škerović". Za pisanje kaže da je njegova borba sa realnim životom. Osim kratkih priča, piše i drame, poeziju, scenarije i članke. Glumio je u više filmova i serija, kao i u predstavama Crnogorskog narodnog pozorišta. Dobitnik je nekoliko državnih i međunarodnih nagrada za recitovanje, violinu i glumu. U slobodno vrijeme gleda filmove i izlazi u grad sa prijateljima, kao i svaki tinejdžer.

KARTA U JEDNOM PRAVCU

Misija
Bijeli cvjetovi pamuka, jedan po jedan, bespomoćno su se saginjali pod maršom stotina vojničkih čizama. Simfonija njihovog topota čula se cijelom dolinom rijeke Dijale. Kuće u poljima su strijepile kao mravinjaci na putu dječaku. Čuli su se prazni vojnički vozovi koji su se vraćali u pravcu iz kojeg su došli. Tog jutra bilo je neobično vruće u zemlji proroka, kako su drevni putopisci nazivali provinciju Hamadan. A pamuku ne prija velika toplota, još od davnina...

Put
"Brisel – simbol napretka evropske civilizacije" pisalo je na jeftinoj brošuri u Rašidovim rukama. Ostali u kupeu izgleda nijesu bili zainteresovani za čitanje ovih letaka. Bilo ih je još troje. A u vozu ih je bilo još dvije stotine i dvoje. Okrenuo je sljedeći list na kojem ga je sačekao mit o simbolu ove prijestonice, bronzane fontane u obliku dječaka koji piša.
"Ha, napredak", Rašid procijedi kroz zube i time kupi nekoliko pogleda saputnika u kupeu koji iako nijesu poznavali njegov maternji jezik, svakako su znali da prepoznaju cinizam. "Maneken Pis je simbol našeg grada već skoro 400 godina. Postoji legenda o dječaku koji je svojom nuždom ugasio fitilj bombe koju su zločinci postavili i spasio grad. Voda iz ove fontane neprestano teče i podsjeća nas na naš način života koji nikada neće otići u zaborav". Rašid nije znao šta ga više čudi, ova fontana ili veličina prostora koji zauzima ovaj tekst u običnom turističkom vodiču. I baš u ovom trenutku, u glavi je čuo žubor rijeke Dijale. Činilo mu se da mu protiče tik pored glave, kao što je nekad proticala pored njegove kuće u poljima. Bio je đavolski žedan.
Bacio je pogled na mapu  u želji da se fokusira na svoj zadatak. Sada se nalazi blizu stanice Nord, a do Centralne stanice treba mu još nešto više od pola sata. "Kratko", pomisli Rašid, "ali i život je kratak, samo je čast vječna".

Magla
Njegovo razmišljanje prekinu kašalj saputnika preko puta njega. Bio je to sredovječni sveštenik, iskrivljenih naočara, ali sređene odore. Čitao je novine i neprestano mrmljao u sebi, nije se znalo da li je to bila molitva ili kritika dnevne politike. Rašid je pogledao u svoj odraz u prozoru koji se stapao s Briselskim bilbordima.
"Ovdje su čak i boje drugačije", pomisli, "kod kuće su Božiji ljudi u boji mlijeka, a ovaj čovjek je odjeven u crno". Ispred Rašida pojavi se mala ruka dječaka koji je crtao po magli na prozoru.

Neuspješno je pokušavao da nacrta cvijet ali su mu latice nekako uvijek ispadale krive. Rašid dunu da potpuno zamuti prozor i svojim prstom nacrta jedan veliki cvijet mladog pamuka. Dječak se nasmija i upita Rašida: "Zašto je tvoj cvijet ovako tanak?".
"Možda je tanak i nježan, ali ako se o njemu vodi računa, od njega se mogu dobiti divne stvari", odgovori mu Rašid na čistom francuskom.
Dječak mu pokaza prstom da bude tih i pokaza mu na njegovu majku koja je zaspala sa nezavršenim sendvičom u ruci i slušalicama u ušima.
"A odakle dolazite vi?", zagonetnim glasom upita sveštenik.
"Sa istoka", kratko odgovori Rašid.
"Sa istoka, znači, a kako vam je tamo, na istoku?", sada već znatno drugačijim tonom upita sveštenik.
"Lijepo, zaista lijepo".
"Pa kad Vam je toliko lijepo, zašto dolazite ovdje...da nijeste pogriješili put do Meke?", reče sveštenik skidajući zamagljene naočare.
Rašid se zamisli pa odgovori: "Imam nekog nedovršenog posla ovdje u Briselu, moglo bi se reći pravnog posla".
Sveštenik ga dobro zagleda, i umjesto da nastavi iščitavanje novina, iz unutrašnjeg džepa izvadi Sveto pismo i reče: "Dahom Božijim nestaše, i njegovim bijesom dolazi im kraj. Probajte da pročitate nekad, ne bi vam škodilo".
Rašid ga pogleda, nasmija se i utonu u san.
San iz prošlosti. San o svojoj prošlosti.

Lanac
Tada je Rašid bio nešto mlađi, i mnogo srećniji. U ruci je imao isti ruksak kao i sada, samo su u njemu bili suveniri sa poslovnog puta. Konačno se vratio domu. Sišao je iz vagona, a na stanici su ga sačekala četiri topla oka. Poljubio je svoju ženu Ajšu i podigao malu Meliju na ramena. Melija mu stavi zlatni lanac kao poklon na vrat i poljubi ga. Krenuli su.
Njihova kuća je bila tek u izgradnji, golih zidova. Odavno nijesu tako srećno ručali zajedno. Mala nakrivljena slika brkatog vođe na zidu ih je posmatrala. Na televizoru se čuo spiker dnevnika kako najavljuje stanje ratne opasnosti, ali oni su se toliko smijali da ove vijesti nijesu ni čuli.

Istina
Rašid se trgnuo iz ovog sna koji je sanjao po ko zna koji put. Sjeti se da je još uvijek u kupeu Briselskog voza. I, gle, Centralna stanica bila je blizu. Rašid pogleda ostale, već su svi zaspali. Skinuo je lanac sa sebe i ostavio pored dječakove glave. Okrenu se i popravi jednu laticu na crtežu pamukovog cvijeta sa prozora. Uzeo je svoj ranac i uputio se ka Centralnoj stanici. Čim je sišao sa voza sačekala ga je ogromna gužva i komešanje pred televizorom u čekalištu.
"Vojne jedinice NATO alijanse nakon današnje intervencije koja je rezultat sukoba nastalog prije nekoliko godina pokazale su koliko su spremne da očuvaju mir i stabilnost ne samo ovdje već i u svim zemljama Bliskog istoka kojima je pomoć potrebna".
Rašid je ponovo čuo žubor, ali ne rijeke Dijale, već svojih suza. Skinuo je ruksak i pripremio se za ono što je moralo biti učinjeno. Iz gužve se čuo vrisak i upozorenje. "Bomba ljudi, ima bombu!!!"
Rašid se nasmija i jedva izgovori "istina". Eksplozija se čula čak do njegovog dalekog doma, negdje u poljima.