U izdanju JU Ratkovićeve večeri poezije (Književne paralele – edicija 10) iz štampe je izašao roman Kemal Musića “Nešto nalik punom mjesecu“, uz finansijsku podršku Fonda za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava, Ministarstva kulture i Centra za očuvanje i razvoj kulture manjina Crne Gore.

- Kratki, gorki, roman Kemala Musića zamišljen je kao dugačko snevanje na onome svetu. Glavni junak uporno sakuplja posmrtne plakate. Na svoje moguće poreklo ne gleda popreko nego pravo u oči. Kao kad se nezlobivo sanja. Pripovedanje se efektno stilski, antimetabolički groteskno, preokreće od stvarnosti prema istoriji i od prošlosti prema sadašnjosti. O živima se govori kao da ih jedva ima, o nestalima kao da su večito živi. Glavni junak duhovito priča o svojim islamskim, katoličkim i, moguće je, pravoslavnim korenima sa svim nedoumicama takvog triumlja. Otuda je ovo, nekako, knjiga o svima nama razapetim na stalnoj varljivoj tromeđi. Između onoga kakvi bi trebalo da budemo i kakvi zaista nismo, a kao da jesmo. Teško i provokativno pripovedanje hrabri unutrašnje istine, kazao je prof. dr Dobrivoje Stanojević.

Objavljujemo odlomak iz romana "Nešto nalik punom mjesecu":

PRVI PUT MI SE OBRATIO NEKO KO JE POGINUO U KOSOVSKOM BOJU

Mislim da sam već počeo dobijati oblik pravog mrtvaca. Postao sam blijed, oči mi utonule, na rukama i nogama mi se ukazao svaki zglob, koža mi požutjela... Neobično mi je to, ali poželjeh da što prije postanem pravi mrtvac. Možda zbog toga car Lazar, šurak Musin, i ne obrati pažnju na mene, kad upade u Musićke odaje. A možda i zbog toga što, čim se pojavi, poče grditi svog zeta.

– Da znaš, Musa, protjeraću te iz zagrobnog života. Daću da te iznesu gore na svijet živih, pa kad te dohvati vazduh ima da se pretvoriš u pepeo! Samo ako mi se Dragana još jednom požali na tebe – vikao je car Lazar. Kraljevska kruna mu se bijaše nakrivila. Pramenovi crne kose mu vire ispod nje. Brada mu se razbarušila. Jagodice na mrtvačkom licu postale mu još bljeđe od ljutina, a oči mu sijevaju poput mačeva na Kosovu polju.

– Stani malo, Lazo. Nijesmo u Kruševcu gradu. Polako. Ovo je moja grobnica i ne dozvoljavam da razgovaraš sa mnom tako. Drugo je, care Lazo, ono kada smo stenjali pod tvojom čizmom, pa smo morali da te slušamo. Sad kad smo mrtvi, sam vidiš koliko smo jednaki. Vladavina je za žive, a ne za nas mrtvace, Lazo. Evo, čujem od ovih što nam pristižu iz svijeta živih da i tamo vlada, kako oni kažu, demokratija. A to ti je ono kad može svak da laprda šta hoće. Protiv cara i protiv gospodara. Evo, juče mi stigao rođak – pokaza rukom na mene – pa neka ti on kaže. Ne dadoste mi ti i Dragana ni da se izgrlim sa njim. Da se ispričamo ko mrtvac sa mrtvacem. Da ga pitam šta ima novo na onom varljivom svijetu. Jesmo li protjerali Turke i ko sad drži namet na vilajet. Ne dadoste mi, Lazo, sa rođakom popričati, no mi odmah skočiste za oči. Pa ta konjušareva žena je došla samo da vidi treba li nam kakva pomoć u grobnici, i ništa drugo. Gdje bih ja, care moj, sa Anđelijom. A i poštena je to žena. Kažem ti. Poštena!

Rodonačelnik Musa me zaprepasti svojim lažima. Divio sam mu se kako lijepo magla cara Lazara. Kako mu prosipa masnu. Bio sam na ivici da mu povjerujem. Dovedoh u pitanje ono što sam malo prije ovog čuo kako Musa i Anđelija dahću u spavaćem dijelu groba i ono što sam potom vidio, kako je Anđelija šmugnula gologuza kroz sporedni izlaz. Dovedoh u pitanje moj seksualni nagon koji sam osjetio kad ugledah Anđelijina obnažena bedra. Možda su moja zaprepaštenja i sumnje u ono što sam čuo i vidio bili veći zbog toga što sam očekivao da čovjek za koga ni istorija ne zna gdje je, kada i u kojoj porodici rođen, od koga je poteklo srednjovjekovno prezime Musić, čovjek koji je 1363. godine upravljao gradom Zvečanom, a kasnije Brvenikom, nikada nije izgovorio neistinu. Drugo, mislio sam da se laže samo u svijetu živih i da se mrtvaci isključivo služe istinom. Sjetih se onih riječi da je u životu sve lažno i da je ljudska duša travčica koju treba zalijevati, te da je smrt najveća istina na svijetu iz kojeg sam došao pred rodonačelnika Musu, o kojem sam čitao u istorijskim knjigama, dok sam bio živ, da je uvijek bio uz svog šuraka Lazara Hrebeljanovića. Da mu je ovaj bio oslonac i uzdanica. Da ga od Lazara niko nije smio mrko-poprijeko pogledati. A bivalo je pokušaja. Musinu teritoriju okruživali su moćni Nikola Altomanović, Lazar Hrebeljanović i Brankovići. Da je samo smio od Lazara, Vuk Branković bi raskumbesao Musu i oteo mu one predivne prostore u porječju Ibra, donji i srednji tok Raške, gornji dio srednjeg toka Laba i veliki dio Kopaonika. Pohlepno je Vučina mjerkao i Musin rudnik Koporići. No kleti strah od Lazovog mača nije mu dozvoljavao ni prstom da mrdne. Zato je podmukli Nikola Altomanović u selu Godačica blizu Kraljeva i u Zvečanu noćima kovao planove kako da turi šapu na Musine posjede. Bilo bi mu lasno, samo da nije tog Lazara Hrebeljanovića. Lako bi on sa Musom. No, kako, kad su Lazar i Musa šurak i zet. Kad Musa uvijek može da računa na Lazarovu pomoć.

Povrh svega što mu je Lazar učinio na svijetu živih, Musa ga sada tako masno farba.

Gledao sam tog rodonačelnika Musu, čuvenog viteza, kako polemiše sa svojim šurakom, još čuvenijim knezom Lazarom, o tome je li obljubio konjušarevu ženu Anđeliju, ili ne. Kao da im je to sada najvažnije. A dok su bili živi, ovakvi razgovori su za njih bili – nula. Prekrižana nula. Ovako nešto, tada, njih dvojica ni pomenuli ne bi. Niti bi Dragana smjela da se požali svom moćnom bratu da je muž vara, pa taman da je Musa turio podase sve žensko osoblje na dvoru – ko što je i turio. Tada su se dogovarali kako će proširiti carevinu, kako će Turke prognat sa Kosova, kako će stati na kraj onom krvoločnom caru Muratu. Tamo, u svijetu živih, rodonačelnik Musa i knez Lazar su moralne i ljudske veličine, junaci, vitezovi, vladari.

– Da je ono vrijeme, Musa, kad smo bili živi, pa kad je Nikola Altomanović htio da zauzme tvoju teritoriju, a ja i ban Tvrtko sa našim i tvojim odredima, Musa, upali na teritoriju Nikole Altomanovića 1373. i naučili ga pameti, ne bi tako ti pričao. No bi mi sada ovdje na koljena pao, Musa, i obećavao mi da nikada više nećeš prevariti moju sestricu Draganu. Druga bi ovdje bila, rodonačelniče Musa, da je ono vrijeme. No, ti si zaboravio kako smo te spasili i kako smo Altomanovića satjerali u tjesnac, primoravši ga da se zabarikadira u tvrdi grad Užice. Zaboravio si ti to, moj Musa. Lično sam ga ja, sjećaš li se, zarobio i povjerio na čuvanje tvojim plemićima i mom sestriću, tvojem sinu Stevanu. Zaboravio si ti to, Musa, zaboravio – vatreno je govorio Hrebeljanović, a Musa ga je samo gledao i, čini mi se, potajno se smješkao. – Idem ja, Musa, ali ćemo se još vidjeti i razgovarati – ljutito Lazar izađe iz dnevnog dijela grobnice Musića.

I opet prođe pored mene kao pored turskog groblja. Ne pita me ni kako je gore kod živih. Ko je novi patrijarh, ko vlada Kosovom i Srbijom. Ko je vladika crnogorski, ko upravlja Dubrovnikom. Ne pita me, a možda ga nije ni interesovalo. Ni to, ni ko je izabran za novog papu u Vatikanu. Samo protutnja pored mene, car Lazar Hrebeljanović.

Dragana je plakala, a nekadašnji mitropolit Jovan, najmlađi sin Musin i Draganin, sjedio je u ćošku i pisao hroniku događaja. Od Kosovskog boja naovamo, mimo njegovog pera ništa, izgleda, nije moglo da prođe. U tim spisima se moglo naći i da je glavni strateški savjetnik cara Murata na Kosovu bio Evrenos-beg. Prema Jovanovim tefterima, car Murat je pred boj na Kosovu viknuo:

– Odapnite strijele na nevjernike!

Janičari su obasuli strijelama srpske oklopnike, koji su do tada stajali kao gvozdeni brijegovi.

Tako je počeo Kosovski boj.

Car Lazar je naredio Vlatku Vlađeniću da otpočne borbu i srpski oklopnici započeše proboj kroz strijele i falange, hučeći kao more. „Sin Muratov, Bajazit“, pisalo je u Jovanovim tefterima „stajao je na desnom krilu dostojanstveno i – ćutao, a onda je suknuo naprijed i kao mećava se stuštio na srpske oklopnike. Za njim su krenuli Ali-paša, Evrenos-beg, Jahši-beg, Šahin-beg, Isa-beg, Sarudža-paša, Ejne-beg subaša, Kara Mukbil, Indžendžik Balaban, Tovudža Balaban i Šir Merd. Zviznuše njihove sablje sa sabljama cara Lazara, Stevana Musića, Vuka Brankovića, Kosančić Ivana, devet Jugovića... Sablje sijahu kao blistavi nebeski plamen. Od kopalja ni vjetar nije mogao da duva, a od konjskih nogu, ni bujica, da je bila, ne bi mogla proći. Od piske vojničkih rogova zverinje u šumama je crkavalo. Tako puna tri sata“, pisalo je u tefterima mitropolita Jovana. I sada, ko zna šta je zapisivao, kad odnekud stiže najstariji mu brat Stevan. Od tog čovjeka me prođe nekakva jeza. U ruci je držao bokal vina. Na sebi imaše plavu haljinu, okovratnika ukrašenog sa dva reda bisera. Oko struka mu tanki platneni opasač, sa kojeg na lijevoj strani visaše mač. Gologlav bijaše Stevan. Bujna crna kosa, preko koje imaše ukras od dvostrukih bisernih vijenaca, bijaše mu sva u talasima. Prostrijeli nas krupnim očima, a uski brkovi i tanka brada mu se još više istanjiše, kad me probode svojim strijelama iz očiju.

Stevan bijaše zadržao izgled čovjeka tridesetih godina, koliko je imao kad je poginuo na Kosovu.

– Ko je ovaj ovdje – pročačka onim strijelama iz očiju po mojoj tek umrloj utrobi. Kao da u tom momentu bijah gvožđe koje varilac pikuje elektrodama.

Ja, čini mi se, umrijeh još jednom.

Ovo mi je bilo prvi put da me primijeti neko ko je poginuo u Kosovskom boju. Oči mi padoše na Stevanov mač. Učini mi se da se sa njega još uvijek cijedi krv od odsječenih turskih glava. Ispred očiju mi sinuše motivi bitke i vidjeh kako se Stevan i njegov brat Lazar bore uz ujaka Lazara. Sudaraju se s Turcima. Padaju glave – turske i srpske. Zveckaju mačevi. Sijevaju varnice ljutog čelika. Odjednom, kao da se munja spusti sa mračnog kosovskog neba i udari pravo u glavu Stevana Musića, a onda i njegovog ujaka Lazara. Ustvari, to su bljesnuli turski mačevi i odsjekli glave srpskim junacima. Tada je Lazar Musić suknuo naprijed. Htio je jednim zamahom mača da pokosi sve one turbane što su preplavili Kosovo polje. Htio da osveti brata i ujaka. No, jedna munja je zaustavila njegov zamah i musićko krilo je klonulo 15. juna 1389. Redale su mi se te slike, a onda ispred mene osta samo Stevan, i ja se skamenih. Nijesam znao da i mrtvaca može da bude strah al, evo vidite, sam sam se uvjerio. Ili je to, možda, zato što sam nov. Što me još uvijek prate osjećanja sa svijeta s kojeg sam tek došao. Uglavnom od Stevana me bilo strah. Bojao sam se da ne isuče onaj mač i odrubi mi glavu. Gdje bih poslije takav pred djeda mi, mula Zahida Musića, i mog baba Huseina? Kud bih takav pred njih? Al, šta ću. Kako mi se Stevan obratio, to se lako moglo očekivati.

– Ko je ovaj ovdje? – dreknu ponovo i meni se muda pretvoriše u sasušene lješnike.

A kako i ne bi. Prekaljeni vojnik i ratnik je stajao ispred mene i prijeteći me gledao. Stevan je desetak godina nakon rođenja 1356. godine, počeo da se priprema za vojni poziv. Glavni oficir Musine vojske, ukrotitelj oružja Grigorije, učio ga je kako se rukuje mačem, kako se baca koplje, kako se nož koristi. Mogao je Stevan, poslije te obuke, bez problema da ustrijeli zeca na dvjesta metara. Kad bi naciljao kakvu životinju, samo bi se čuo fijuk koplja. Onda su sluge mogle da pokupe srndaća, medvjeda, vuka ili kakvu drugu životinju. Uz to, učio je Stevan i vještinu upravljanja na očevom vlastelinstvu. Kroz pamet mi, ako mi pamet nije odnijela smrt, prođe strašna slika hapšenja Nikole Altomanovića i to kako je knez Lazar zarobljenog župana dao na čuvanje vlasteli na čijem čelu je bio Stevan Musić, koji mu je po tajnom odobrenju kneza Lazara iskopao oči. Još i sada kao da se čuje strašna vriska nesrećnog Altomanovića. Sa užasom se zagledah u Stevanove oči i učini mi se da vidim duplo. Kao da je iskopana Nikolina gledencad usadio sebi. A otuda, iz tih Stevanovih duplji, iz onog drugog para očiju, dopirao je vrisak Nikole Altomanovića koji mi probi lobanju. Koji mi prošika ušne opne i prosvrdla mi cijelo tijelo. I kao da me neko priključi na visoki napon, počeh da se tresem, da drhtim poput lista na vjetru i, da li hipnotisan ili od pretjeranog straha, da zurim u taj četvorostruki Stevanov pogled.

– Reci, neznanče, ko si i šta si?! – dreknu Stevan.

Bilo je ovo pitanje koje nije ostavljalo prostora za razmišljanje, koje je bezuslovno tražilo precizan odgovor, poslije kojega bog zna šta može da se dogodi i meni se musićka grobnica okrenu oko glave. Sve nestade ispred mene, ostadoše samo te Stevanove oči koje potopiše moje tek umrle zjenice i ja, kao mjesečar, počeh polako da se primičem srednjovjekovnom vitezu i da u pola glasa izgovaram:

– Musić... sam ja... Kemal...

– Kemal! Kemal, veliš! – dreknu Stevan pa i isuka jatagana. Prhnuše korice, ušilji se Stevanova brada.

Mitropolit Jovan poče brže da piše.

Dragana je i dalje neutješno jecala, a rodonačelnik Musa je samo stajao.

– Nijesi ti od naših Musića. Turčin si ti, tursku li ti majku! Ubiste mi ujaka i brata na Kosovu. I mene pogubiste. Pa si došao ovdje. E sad ćeš da platiš i prolivenu srpsku krv i našu svetu zemlju, Turčine.

Zamahnu mačem i odrubi mi glavu.

Dok mi je glava padala sa ramena, moj pogled je i dalje zurio prema Stevanovim zjenicama, još uvijek onako uplašen, ukočen, zalijepljen za Stevanove oči. Instiktivno pružih ruke i uhvatih sopstvenu glavu u naručje, dok je letjela prema podu. I dok sam je držao pod pazuhom kao golman loptu, rodonačelnik Musa skoči i spriječi Stevana da mi zada još koji udarac. Onda mi natače glavu na vrat.

Stevan vrati mač u korice.

– Šta je sa Kosovom? – izbeči se ponovo.

Noge mi se presjekoše. Ne znam šta da činim. Ako mu kažem da je Kosovo nezavisno, ko zna šta će ova budala da mi uradi. Dok sam razmišljao, Stevanov pogled me je sjekao kao mač maloprije. Osjećao sam, nada se da ću mu reći kako se na Kosovu vijori srpska zastava. Istovremeno, primjećivao se kod njega i strah od odgovora koji mu se ne bi svidio. Htjedoh da mu kažem kako se na Kosovu desio još jedan boj, 1999. godine, još krvaviji od onoga u kojem je on poginuo. I da ja ništa sa tim nemam. Ono, jeste, bio je tamo naš rođak Samir u toj Kosovskoj bici 1999. Služio čovjek tadašnju Vojsku Jugoslavije. I potrefio ga Uroševac. Godinu dana se za njega ništa znalo nije. Godinu dana je njegov otac pisao pisma i presretao poštara da ga pita ima li kakva pošiljka za njega. I kad pade onaj američki avion, što su ga zvali „nevidljivi“, Samirov otac sjutradan reče: „Nije za priču, al izgleda ga je onaj moj mali skinuo“. A on, Samir, noći je provodio u vojničkom rovu, s prstom na obaraču. „Kosti su mi živom istruhle tamo. Izvukla je ta prokleta kosovska zemlja strah iz mene. Izvukla osjećaj za san. Za sažaljenje. Za praštanje. Za tugovanje i radovanje. Za kompromis i dogovor... Izvukla osjećaj za život i smrt“, pričao je moj rođak Samir kad se vratio sa Kosova. „A kad bi bombarderi prošikali, kao krv crveno, kosovsko nebo, zemlja bi uzdrhtala. Mi bismo uperili automate prema tom strašnom zvuku što je podsjećao na dolazak smaka svijeta, i iz njih istresali ne metke, jer meci toj gvožđuriji i strašnoj huci ne mogu ništa, nego svoju srdžbu, gorčinu nekakvu i jad, i tako tolili glad za nekom osvetom za koju ni sami nijesmo znali zbog čega je, ali smo uporno pucali u vazhuh, psujući majku okupatorsku, agresorsku, američku... Pucali, dok nam cijevi na puškama ne bi procvjetale. Onda bismo bacali te i uzimali druge. A nebo je krvarilo. Zemlja se tresla. Vazduh drhtao. Samo smo mi vojnici, navikli na sve nedaće, čučali u rovovima, potpuno mirni i bez straha. Poslije tih naleta NATO-vih bombardera, sukobi sa Šiptarima došli bi nam kao neka vojna vježba, zajebancija. Kad bi zapucali na nas, pustili bismo ih da se malo junače a onda ih rastjerali kao stoku. Ja, lično, nikada nijesam pucao u ljude. Okrenuo bih automatsku uvis. Jer, ono što najviše mrzim jeste rat i ubijanje. Ko zna koliko sam metaka tako potrošio. Sve do onog jutra kad nas u sami rasvit napadoše Šiptari. Opet sam okrenuo pušku prema nebesima. Mislio sam biće tu razmijenjeno po nekoliko rafala, i gotovo. Međutim, tamo iza jednog žbuna, ugledah Šiptara u izlizanim farmericama, bijelim patikama i koledž jakni. Ličio je na brata moje bivše djevojke. Onog Hazira, pizda li mu materina, što je pokvario sve moje životne planove. On mi je kriv što bombardere i šiptarske rafale doživljavam kao spas, svoje izbavljenje iz mučnog života, nadajući se da će me potrefit kakav projektil, ili geler. I, eto, ukaza mi se pred očima taj Šiptar što je ličio na brata moje bivše djevojke. Ja nov okvir na automatsku, pa raspalim. Prvi put u živu metu. Sa željom da ubijem. Da raskomadam tog prokletnika. Izađoh iz zaklona i počeh da sijem olovo prema žbunu iza kog se zaklanjao taj čovjek. Pred očima mi je maglilo i više to za mene nije bio čovjek, već meta koju treba da pogodim u centar, da je izrešetam i od nje napravim sito. Činilo mi se da moji kuršumi pale vatru unaokolo, dok sam uporno mijenjao okvire na pušci. I pucao sam, pucao, pucao, pucao, pucao, pucao... A puška se rascvjetavala, kao ono kada bismo gađali NATO-ve bombardere. Bila je sva užarena a, kasnije, kad me komandir čete odvojio od nje, primijetio sam da su mi dlanovi ispečeni.

– Šta ti je, čovječe? Rastjerali smo Šiptare, a ti ne prestaješ da pucaš. Umalo si i nekoliko naših ubio – prodrmusa me komandir čete. Ja sam teško disao i gledao u onom pravcu gdje je bio Šiptar što je ličio na brata moje djevojke.

Od tog dana, bilo da nas bombarduju ili pucaju, ja sam samo sjedio u mom rovu, držao pušku između nogu i gledao u krivudavi kanal koji je spajao rovove. Zamišljao sam da je to put kojim je otišla moja djevojka i često mi se dolazilo da raspalim koji rafal niz taj jebeni put, da pobijem sve one koji odlaze od mene“, pričao je Samir, nakon što se vratio iz tog krvavog Kosovskog boja 1999.

Eto, ovo i još mnogo toga je pričao moj rođak Samir, al šta imam ja to sad da prenosim Stevanu. Evo mu ovdje, u ovom zagrobnom svijetu, političara i sudionika dešavanja na Kosovu 1999. godine koliko hoće, pa neka mu oni pričaju. No, čisto sumnjam da bi Stevan razumio tadašnju politiku Srbije, kosovskih Albanaca i Amerike.

Čudio sam se kako mu do sada niko od pridošlica sa svijeta živih nije ništa ispričao o tome. A bilo ih je podosta koji su znali sve.

– Nemoj da mi vrdaš, no kaži šta je sa Kosovom!

Opet me muka spopade. Htjedoh da mu kažem kako srpski političari različito tumače status Kosova, ili tako nešto, ali nijesam znao kako će Stevan reagovati. Prepadoh se da mi opet ne odrubi glavu.

– Kosovo je... nezavisno – rekoh i ponizno pogledah u Stevana i rodonačelnika Musu, kao da sam ja zbog toga kriv. Htjedoh još ponešto da dodam, ali Stevan skoči i ponovo isuka mač. Sada još žustrije. Još strašnije. Čini mi se ni zamahnuo nije sječivom, a meni desna ruka bi odsječena. Ali ponovo napravih trzaj i uhvatih je u letu, pa je prebacih preko ramena, kao što drvosječa nosi stablo. I opet rodonačelnik Musa skoči i pričvrsti mi ruku gdje je i prije bila, a Stevan načini još jedan zamah mačem i iskopa mi lijevo oko.

– Oči ću ti iskopati, Turčine! – viknu, zaboravljajući da mi ništa ne može, pa taman kad bi me skroz iskasapio. Ipak, držao sam izvađeno oko na dlanu i vrištao, tako da je sve podrhtavalo. Mislio sam da sam sada gotov, da mi spasa nema i da ću umrijeti i na ovom svijetu, iako to u istoriji zagrobnog života još nije zabilježeno. Ali ono oko poče da poskakuje po mom dlanu i da izvodi razne akrobacije. Namah mi se učini kako mi je namignulo, pa prestadoh da vrištim i opružih dlan što sam više mogao. Oko prestade sa skakutanjem i, sada sam to jasno vidio, namignu mi ponovo. Kao da kaže: Ne brini, čovječe, sada ti, kad si mrtav, niko ništa ne može. Osmjehnuh se mom oku i vratih ga u očnu duplju, pa se okrenuh prema Stevanu i sada jasnije izustih:

– Nijesam ja Turčin. Je l’ ti jasno?! Vlašino jedna, vlaška. Vaško! I nemam ja sa tobom ništa! Čitav život to Kosovo. I ovdje, ista priča. Evo, sad ti jasno i glasno kažem, da utuviš u tu tvoju glavu: Kosovo je nezavisno! Priznale su ga skoro sve države na svijetu, osim Bosne i Srbije. E ti sad izvadi opet taj tvoj mač, pa me isjeckaj ovdje, ko kupus-salatu, ali tu se sada, moj Stevane, ništa ne može. No, ostale su guslarske pjesme koje svjedoče o junaštvu Srba na Kosovu, o tvom junaštvu, Stevane. U tim pjesmama razagonite „Turke na buljuke“. Siječete ih kao repu. Jebete im majku majčinu – odbrusih.

Začudo, Stevan se smiri, vrati mač u korice, pa se zagleda u mene ironično:

– Lasno je dokonim guslarima bilo naklapat kraj topla ognjišta i zabavljat sirotinju raju. Izmišljat pjesme i junake. Vidio bih ja njih da su bili tamo, na Kosovu. Koje razagonjenje Turaka, koje sječenje kao repu? Turci su, bre, bili dostojan i protivnik za poštovanja. To zna i moj ujak Lazar. Kad je on dobio pismo od cara Murata u kojem se traži da izabere hoće li mirno predati ključeve od srpskih gradova caru Muratu, ili će se boriti protiv njega na polju Kosovu, ujko se ni sekunde razmišljao nije – izabrao je sigurnu smrt na bojnom polju. Jer, vitezi smo mi, bre! A guslari su dokondžije – veli Stevan. U glasu mu se osjećala tuga, žal za viteškim vremenima, pa ne mogade da izdrži no se uhvati za glavu:

– Za šta ja pogiboh, jebo me ćaća. Za šta mi pogiboše brat i ujak. Za šta krvcom svojom natopismo ono beskrajno polje Kosovo.

I sada, ni naše ni Tursko!

 

Uroš Zupan, LAGANA PLOVIDBA

Uroš Zupan rođen je 25. 8. 1963. u Trbovljama, gdje je pohađao osnovnu i srednju školu. U…
feb 04, 2022
Go to top