„Sanjao sam noćas da me napustila jetra,“ – rekao je čovjek.

Možda i postoje značajniji počeci neke priče, poput onog „Zovite me Ismail“  ili onog „Bilo mi je 50 godina i već četiri godine nisam spavao sa ženom“ ili onog “Mislim kurac, ko je mene pital jel mi se bori il mi se ne bori”.

Ali ovaj početak, sa tim snom, izgovoren preko uglačanog braonkasto mermernog šanka, u jedno jesenje jutro, dok je svjetlost dana stizala kroz umašćene prozorske okvire kafane (kakav jadan i stereotipan opis čovječe, uopšte mi nije jasno zašto ovo nisam izbrisao), zasigurno je jedan od početaka vrijedan pažnje.

A tada, na tom  početku, kafa je već mirisala. Lozova rakija se bijelila u malenoj čašici. Činila se poput suze, u to neko, baš fino jutro. Tek, tu se negdje našao i taj čovjek, poguren, savijen nad tim šankom, kožna jakna, podignuta kragna, okrnjeni porubi, klasika od tipa, svoju finoću je ostavio u nekim drugim vremenima, neće više na tu stranu, samo mu nabrekla ona vena između očiju što ide preko čela.  Čudna neka vena, a i on sa njom.

I sjedi tako taj čovjek, nagnut nad tom nejakom čašicom rakije, prva tura, sljedeća je u očigledno ekstremno kratkoročnom planu, „na brzu ruku“ što bi naš narod rekao, počinje svoju priču. Glas mu odebljao, zahrapavio, grebe po površini.

Pa, kaže.

„Legao ja da spavam. Sve pidžama i pranje zuba. Namjestio jastuk, žena me ne dira, okrenula se na svoju stranu, je li Bog dao. Kad, ono... počinje san. U stvari, agonija. Košmar, kunem ti se. Sanjam ja, napustila me rođena jetra. Fino je vidim kako je pošla, stala kao u taj ćošak, sva se snuždila, okrenula se od mene, zgurila se, nekako potištena, kao ono kad se malo dijete naljuti, neće ni s kim da zbori, samo se mrgodi. Ja je zovem, dođi kod mene, što te je snašlo noćas, što je s tobom, ajde dođi. A ona meni, neću, neću, pušti me na miru, bježi od mene. Ja joj opet velim nemoj da si takva, dođi ovamo, neću ti ništa, ajde budi dobra. A ona meni, neću, pušti me da počinem, ne mogu te smislit’. Ja joj zborim, čekaj malo, ti si moja, ne možemo ovako da pričamo, bez tebe ne mogu da živim, što je s tobom, ubiću se. E tad, a da si to mogao da vidiš, okrenu se moja jetra put mene, pa da znaš kako pečatno i ljutito, veli mi, i to da ne vjeruješ čovječe, kaže, a već si se ubio skote jedan, i to ne jednom, gade gadni bezobrazni, nesoju jedan okusani, što me od tebe snašlo, bijela dana nijesam gledala otkako sam tebe poznala. Ma, viče jetra na mene, jedna glava, devet jezika. Ja ne mogu da vjerujem. Ne znam što da činim. Smišljam što bi, ne znam što ću, bez da izludim. Pa ’ajd’ da probam da je malo izlukavim.  I velim joj, evo dođi kod mene, ajde, daću ti sok od drenjina. Ona ništa. Bože sačuvaj. Ni makac. Ja onda opet, sada malo pojačavam, pitam je, bi li jednu cijeđenu narandžu? Uh, tek je tad nastao rusvaj. Znaš li kako se brecnula? Pa to je da poludiš. Rođena jetra da mi kaže, miči mi se bruko, koliko sam jada od tebe viđela, sad me foliraš drenjinama i narandžom. Sad kad mi nijesu ništa od preše. I još finišira sa ćuti smradu lažavi, neću da te vidim, završili smo priču za sva vremena.”

Na ovom mjestu čovjek je zastao, izgleda da mu je stvarno trebalo malo vazduha, zavrtio glavom, kao da sam sebi ne vjeruje, naručio novu turu pića pa, nastavio.

“Probudio sam se, vas u znoj. To je led na mene bio. Glečeri su opadali. Ne ponovilo se. I sve se pipam, dolje oko stom’ka, da vidim je li još tamo. Jetra je čudo, prijatelju. Ne možeš  bez nje. Bezobrazni dio, ja ti jemac. Najskuplja od svega. Popišaj se na glavu i na srce. Oni se vazda neđe slome i izgube. Tu ne možeš da prođeš da ne budeš nagrđen. Ali zato, samo jetra trpi, čeka i naplaćuje. Toga bankara nema na svijet. Ta faktura uvijek stiže. I tako, do bankrota. ”

Nakon toga, nije progovorio ni riječi. Jutro otišlo u dan, on ostao za šankom.

Mi, svi ostali, ćutali i razišli se. Svako na svoju stranu. Tek kasnije, nekoliko godina poslije, počelo se sa prepričavanjem ove priče. Kao, bilo je nešto smiješno.

Aha. How Yes No.

 

Napomena: U priči su navedene početne rečenice iz romana Mobi Dik ( Herman Melville), Žene (Charles Bukowski) i Kavice Andreja Puplina (Dalibor Šimpraga).

 

DANILO LOMPAR, Tri pjesme

Danilo Lompar, rođen 2. januara 1978. godine na Cetinju. Objavio je 22 knjige poezije.…
jul 29, 2022

Uroš Zupan, LAGANA PLOVIDBA

Uroš Zupan rođen je 25. 8. 1963. u Trbovljama, gdje je pohađao osnovnu i srednju školu. U…
feb 04, 2022
Go to top