GROTESKNI MEMORANDUM O NAŠIM NARAVIMA

(Kemal Musić: „Nešto nalik punom mjesecu“, RVP, Bijelo Polje, 2014)

Za ovogodišnje Ratkovićeve večeri poezije pojavio se, pored ostalih knjiga, i prozni naslov „Nešto nalik punom mjesecu“ Kemala Musića, pisca i novinara iz Bijelog Polja. Kako su Ratkovićeve večeri odnedavno postale i javna ustanova i izdavačka kuća, to se pokazalo dobrom prilikom i za afirmaciju crnogorskog književnog stvaralaštva, ili, pak, onog koje se tematski i problemski odnosi na ovdašnji književni život. Potvrda tome su, na primjer, i studija profesora Dobrivoja Stanojevića o prozi Miodraga Bulatovića, te prikazi i eseji Petra Arbutine o bjelopoljskim piscima (Sijariću, Bulatoviću, Burdžoviću, Zejaku, Dizdareviću i drugim), izašli nedavno iz štampe.

S druge strane, mora se priznati da i ono što se u međuvremenu objavi u Crnoj Gori nema neku sistematičniju prezentaciju, bilo zbog nehata književne kritike, bilo samog izdavača, ili čitalačke umrtvljenosti i nezainteresovanosti.

Nije isključeno da takvu sudbinu neće doživjeti i najnoviji roman Kemala Musića. I to uprkos činjenici da su svi razlozi tu da se pročita i tako smjesti u tekuću književnu praksu, i na taj način učini je potencijalno dinamičinijom, vrijednijom i izazovnijom.

Šta je to što ovaj roman čini interesantnim i što ga preporučuje kao štivo koje će za određeni stepen osvježiti ovdašnju književnu produkciju?

To je, prije svega, simboličko-fikcionalno-alegorijski postupak kroz koji je autor progovorio o današnjem vremenu, o nama sad i ovdje, ali o nama i kroz ironični vizir istoriografskog. Naime, kroz iskošenu priču u prvom licu, glavni junak, inače pasionirani sakupljač posmrtnih plakata, preseljava se kroz fantazmagoričnu inscenaciju na onaj svijet, i iz ugla mrtvih i njihovih nanovo aktuelizovanih iskustava u prethodnom životu sagledava ovozemaljske relacije – našu dnevnu društveno-političku traku u široko asocijativnom i vremenskom i prostornom luku.

Iako takav i sličan preslik mnogih istorijskih zabluda i istina, čovjekove trošnosti i njegove, u isti mah, vratolomne zemaljske avanture, u književnoj praksi i nije posve nov, ali ono što je novo i svježe, bar u koordinatama ovdašnje literarne produkcije, jeste Musićeva poetika, način na koji komponuje problemske temate – mitologiju, nepotizam, isključivost, filistarsku nacional-demagogiju, uvijene religijsko-etno-identiteske paradigme, potrošačko megalomanstvo, vlastodržačku teoriju opstajanja i sl. A sve to kroz ironijsko-groteskne pasaže i veoma efektnu leksičku ekvilibristiku. Musićevu priču posebno čini dinamičnom lagano a, u isti mah, veoma efikasno smjenjivanje jezičkih standardnih normativa i njegovih kolokvijalnih finesa, od urbanog žargona današnjice, preko tehno-virtuelnog, do pojmovnika iz viševjekovne riznice kultura i naroda sa ovih prostora. Prof. dr Stanojević reći će za Musićev roman da je to knjiga o „svima nama razapetim na stalnoj varljivoj tromeđi“.

Čini se da je autor, dok je ispisivao stranice o trajanju i nestajanju, posebno imao u vidu upravo tu varljivu „identitetsku“ tromeđu, uz istovremeno zalaženje u veoma ćudljivi istorijski palimpsest, kroz čiju hroniku je utkao i porijeklo i razvojni luk samih Musića. Taj dio priče doima se kao otklon od relativističkog poimanja svijeta, kojim je roman inače prožet. Mada, fikcionalnost, kao jedan od sve efikasnijih poetskih pristupa u savremenoj literaturi, često postiže nadmoćniji efekat u iskazivanju istina, tj. mogućeg, nego tzv. realistički koncept. U svakom slučaju, kontekst dokumenta (o rodoslovu Musića) kojeg nam je ponudio autor, usložnjava događajnost romana, čineći ga time i izazovnijim za čitanje.

Koliko god se Musićeva priča lagano i spontano sabirala u igrive slike i situacije, u groteskno-humorne odjeljke onostranog, zagrobnog svijeta, pomjerajući pritom granice stvarnog i fiktivnog, ona nam otvara nove mogućnosti doživljavanja i čitanja života i čovjekove prirode koja se, nažalost, od svog postanja do danas, gotovo u ničem nije promijenila. Ona, zapravo, samo produžava iluziju istorijskih fakata, grešaka, zaborava...

Kemal Musić se, uistinu duhovito, poigrao na račun krutih tumačenja bespogovorne opozitnosti fenomena života i smrti, dajući nam do znanja da su najvarljivije upravo one istine koje smo oivičili nedodirljivošću. Otuda bi knjigu „Nešto nalik punom mjesecu“, kao svojesvrsni groteskno-satirični memorandum o našim naravima, svakako, valjalo pročitati.

Uroš Zupan, LAGANA PLOVIDBA

Uroš Zupan rođen je 25. 8. 1963. u Trbovljama, gdje je pohađao osnovnu i srednju školu. U…
feb 04, 2022
Go to top