Vidimo se u Poeziji Poezijo Tvoja i Moja

U Poeziji Poezije

Koje je više od

Svih metafora

Svih kapljica

Od neprekidnog vira - nedovira

Od Rubensovog bljeska tijela

I Rembrantovog bljeska duše

Vidimo se tamo đe si oduvijek

I đe ćeš


Vidimo se u poeziji koja

Prohuji

I vrati se

Kao da će je tek biti

Iziskrit novim imenom

S neposustalim dahom

Što je više nema

To je više

Što se više traži prećuti

To se više uznosi

Ostajući

Označena svojom neoznačenošću

S kosmičkom idejom i praidejom

Na svom izvoru


Vidimo se u mom i tvom porijeklu

U posmrtnom disanju

Vidimo se u tvom okeanski

Onebešenom vidu

Vidimo se u tvom previranju

Dok ljubomorno čuvaš svoja najveća

Poezišta

Za neki drugu priliku

Za neko drugo nepojmljivo doba

Ostavljš postrance svoje tajne

Za nekog koga neće biti

Primjećujući neprimijećeno

Pamteći što se ne pamti

Ako ima kosmogonije i njenog dvojstva

Onda si

Ako ima nemoguće hermeneutike

Onda si samo

Ako se rađaš i kad mi polaziš grob

Gledamo se

Ako si u raljama vasionskih cvjetova

Sigurna si

Ako si tuga iz djetinjstva stigla

Sa zakašnjenjem

Onda smo

Ako si zaštitnica

Sva si ledolomnica

Ako si i u mrtvom martovskom danu

Ti imaš nešto

Ne plašiš se

Iznenadiš

Ti si kao tišina na grobu Pabla Nerude

U njegovom kućnom vrtu

U Isla Negru


Ako prohujimo

Nastaćemo

Ako smo na gubitku

Viđećemo se

Ako gorimo kao plamen odovojen

Od sopstvene svijeće

 

***

Boli te smrt poezijo boli

Boli te univerzum

Boli

Provucimo se poezijo

Proglasimo se

Makar između nekoliko stoljeća

Između nekoliko Ovidijevih stihova

Makar između svih procvjtalih trešanja

I ostanimo nasamo

Ispod svih

Da nas samo njihove popadale latice

Vide, dodirnu

I uzmu pod svoje


Živjesmo

I kad nas ne bi


Zato se rađaš i rađaš

I javljaš javljaš

I dosežeš đe se doseći ne može

Kroz svoje tišine i pukotine

Kao zvijezde padalice

Otkrivajući smrtište

Odvijajući poezište

Svoje toteme u totemima

Neukrotiva

Tražena

Ti si ona koja govoriš

A ja ko moli

Odajemo se i donosimo

Ne znajući kako i zašto

Ako postoje tri vječnosti

Onda si

Ako doneseš i odneseš sve maslinove

I vrbove grančice

Ako si zvjezdoputna

Tu si

Obojena u morske talase


Ako si viđela kako vjetar stvara vijavicu

Od oprašenog cvijeta

Onda si viđela svoje rojenje

Pjevanje u pjevanju

Svoj ishod

Vrijeme izvan vremena

Nek budeš tamo đe jesi


Vidimo se Poezijo

Vidimo

Vjekorječno zvjezdoćutna

Svjetopise tajnom osvojen

U razgovoru sa Bogom i Heraklitom

Od Veda do Veda

Od Baha do Baha

Od Šumana do Šumana

Od Vagnera do Vagnera

Od Rahmanjina do Rahmanjina

Zato te ima u svoj svojoj inverziji

Zato te ima i tamo đe ne bi

Zamjenjujući nestale glasove

Uvjeravajući se


Ja sam tvoj bogumil

Neću da utrneš

Gnjevni smo jedno na drugo

Ali je to lijepi gnjev od kojeg se

Dotičemo i umičemo tokovima

Vasionske opredijeljenosti

Ti nijesi srca junačkoga

Već šum vode u gori zelenoj

Tamo đe vidiš samu sebe

Iznova

Kad hoću da te sagledam

Onda smo na vidiku

Koji čeka svog vidotvorca

Vidimo se

Kroz Dvije trešnje i Dva oraha

Koji rastu jedno pored drugog

Vidimo se kroz dvostruke bijele magline trešnje

Koje se prve jave

A zatim kroz dvostruki crvenkasti cvijet oraha

Kojeg skoro niko ne primjećuje

On je iza trešnjinog obzorja

Njen kosmički sabarat

Čekajući moj spomen


Vidimo se u nekoj ravnodnevici

Mog i Tvog neba

U nekom simbolu u kojem ćemo

Da se divimo i strepimo

Neka si kao čaša bistre vode

Koja se pretvori u čašu žuči

I još brže u čašu vina

Neka si takva darodavka

Nek se imenuješ od same sebe


Nosim te nosiš me

Padam ti na koljena

Stžući do zaoblačja

Kako bi drugačije

Kako

Jemstvo mom neuzvraćenom jemstvu

I sumnja koja te neprestano donosi

Ako sam osuđen na smrt

Ti me odlažeš besmrtnošću tvog lišća.


Vidimo se Poezijo kroz Tvoju i Moju poeziju

Kroz poezište poezišta

Kroz veliko zasebište

Kroz njegovo gradilište

Kroz Parnas u Parnasu

Kroz tvoje ognjište u središtu svega

Do kojeg dopiremo i zapiremo

Izvlačeći nit po nit

Kroz iglene uši svijeta

Odabirajući za svog filozofa

Samu sebe

Kao svoje poslanje

Kao vječitog prestupnika

Vječnosti

Toliko te je mnogo da bi te bilo

Toliko malo da bih te ostavio

Ti ne zaustavljaš Mlad mjesec

Ti si njegova vječna porodilja


Vidimo se u Poeziji

I prije i poslije

Obnovljiva neznanim

Tajnim vijećanjem sa tajnama

Neostavljiva

Iskrsla iz ogleđa i zagleđa

Kao svemogućnosti u nastajanju

Kao opstana

Carstvo svih carstava

Svodeći svoje nasljeđe

Na magloviti krug pred dolazak

Neizbježnog svemirskog vjetra

Boli te poetsko znanje

Prekriveno ljepotnom suzom

Onda si kao šumovita nenaseljena obala

Ka kojoj idemo

Vidimo se Poezijo kroz moju smrt

U tajanstvu razmeđenog mitskog mora

S vječitim prisustvom crvene mjesečine

Tamo đe je tvoje vrijeme moje

I đe ne mogah da ga ocjelovim


I zastupim pred sobom

Koliko gođ to hoćah

Koliko morah

Koliko stradah od samog sebe

Koliko se preobraćah

Koliko okeanskih putokaza viđeh

I koliko imah poetskih vaseljena.

Koliko bijah tvoj rob

I žrtvenik

Koliko mi otvaraše Velika Vrata

I prelaziš preko svog praga

I koliko mu se iznova vraćaš

I koliko se više rađaš

Imajući ličnu svojinu nad svijetom

Uviđajući se

I koliko gođ bijasmo na istom

I koliko bih ono što jesi

I koliko gođ te ne bi bez mog trena

I koliko gođ ne zapamtih ni jednu jasnoću

I koliko gođ bivasmo na vječitom

Četrdesetdnevnom iskušenju


I koliko gođ me prihvata

I vraća pod tvoje obeliske

Nek budem sjenka koju si donijela

Ne čuvaj se od bjekstva

Ono će te donijeti

I bićeš svjetlost koja plače

I ispred i iza mene

Nek živim

U tvojim podvodnim

I nadvodnim odsjajima

Toliko si mirna i virovita

Kao da nijesi nastala

I kao da kažeš:

Sve je to moja stvar

Sve sam to

I ne misli na kućišta

Već na njihov duh

Iščezavajmo u zajedničkom

Smisla i besmila

I našeg povratka u njihova predvorja


Vidimo se poezijo

U tvojoj oksimornskoj hajci na mene

Na moje poželjne i nepoželjne svjedoke

Dok se složno dozivamo

Zaviseći od dodatne misterije

Tamo đe te očekuje cio svijet

Vjerujući da smrt nije smrt

Hodajući po mirnoj vodi

Kao po osvojenoj materiji

Ti nijesi đevojka na tenku

Već vječita đevojka u vječitoj đevojci

Ti tražiš spasenje od svega

I uvijek preduhitriš nekom novom stazom

Nekim viškom milenijuma

Nekom lijepom bolešću

Nekim viškom bestjelesnog

Nekom inverzijom

Koja dolazi sad i nekad


Ti nećeš da budeš zgarište

Već ono iz čega rastu nove bulke

Polen polena

Nebeska vučice

I zaručnice

U jednoj ruci s Vasionom

U drugoj sa mnom

Novorođenim


Vidimo se u Katedrali

Nepojmljivih razmjera

Đe su sabrane sve naše oltarske slike

Da budeš tamo đe se pohodimo

Đe su izložena sva tvoja tajna ogledala

Da preuzmeš i prolaznost i vječnost

Tamo đe se kao osamljeni bijeli oblačak

Ispunilo postojanje

Tvoje i moje

Ničije

Tamo đe si manuskript po manuskriptama

Ideja po ideji

Boli te Poezijo Tvoja Mala i Velika Vječnost

Sa Orfejom kao štitom

Boli te vanzemaljska forma po vanzemaljskoj formi

Vaseljenska novost i vaseljenska isprava

Kad gođ te nema, s tobom sam

Kad te ima

Nedostaješ

A sva si i iz moje kolijevke

Odbjegla svom nečujnom satu

Uvijek škrta i nadvremena

Znajući da pamćenje ima sve što vidimo i ne vidimo

I kamen i voda i majčino mlijeko

I Sazvjeđže koje prvi put ugledasmo

I oblutak kojeg milovasmo

I vratismo u rijeku da rijeka ne bi bila sama

Najviše te je tamo đe se moja ideja o tebi

Nadmeće


I đe veliki pjesnik velikome pjesniku ne da mira

I đe su pjesnici s tobom zavađeni

Kao sa nevjernom ljubavnicom

Koja im stalno izmiče još ljepša i tajanstvenija


I stalno im se vraća uvijek ista

I uvijek nova


Vidimo se

Tamo đe ostajem da čekam

Dok ćeš ti biti svuda oko mene

Vodenom slikom osojena

Vodenom pričom odvedena

Vasionskim pamćenjem ohrabrena

Sopstvenom igrom opijena


Vidimo se tamo đe si rođena

I đe te niko ne može nadviđeti

I đe si ostala jednom zauvijek

Neprestano se zvjezdovati s primicanjem

I odmicanjem od moje smrti

Od mene tvog tvorca

I tebe moje tvoriteljke


Neprestano sama na svim putevima

Neprestano u svom mikro - lingvističkom

I mikro-kosmičkom omažu

U meni i van mene


Vidimo se u tvojim beksrajnim iznosima

U omaglicama po kojima moj čekić uzaludno udara

Uz uzdah velik kao tvoje uspenje

Kao tvoja slika sa mojim nedostojnim likom

Otmi se što više i sa mnom i s tobom


I doleti kao Zvjezdani roj

Tek izletio iz moje posvete

Padni olujno po meni, prerodi me

Padaj, sve do tvog sveopšteg potopa

Čija ću biti mjernost


O da sam zimzeleno drvo na Himalajima

Ako mi duguješ zahvalnost

Ako sam u tvojoj metonijskoj alhemiji

U tvom predčitavanju

I počitavanju

Odakle si


Vidimo se Poezijo u tvojoj nemirnoj okeaniji

Čije obale samo naslutim i zaplačem kao rođenje

I nespokojno izvidim neku novu plimu

Koja mi ponudi samo san o tebi


U pravu si Poezijo

Samo kad bi htjela izustiti me

Umjesto mene

Nejakog

Da ostaneš zamjena za sve

Pjevaj sa mnom i bez mene

Ili se pretvori u Svemirsku maslinu

Sa mnom kao jedinim beračem


Vidimo se Poezijo

Kažimo se Poezijo

Koju traže

Moje metafizičke suze molitvene

Sabrane zarad mene

Vidimo se i s obje strane groba

U nekom najsrećnijem slučaju svijeta

Tamo đe niko nikad nikog nije vidio


Budi makar uslovna pobjeda

Uvezujući sve

U jedan znak u nezapisan svijet

U neku od njegovih premisa

U neko noćno nadmudruvanje

U srž svake kosmičke poruke.

Da olakšam postojanje

Da od svega napravimo jedno savršeno svijetlo

Neka sve bude Praknjiga

Neka sve bude Pramajka

Nek budem makar negđe cjelovit pjesnik

Nestalog svijeta

Onako kao što biva sa knjigama pisanim po kamenu

Po vodi, glini, pijesku, papirusu, svicima, papiru

I po kompjuterskoj beskrajnoj bjelini

Vidimo se Poezijo kroz Moju i Tvoju poeziju

Sa opomenom da se nijesmo sreli u snu

Već da je to bilo jedino naše doba

Da smo upisivali tijelo u tijelo

I riječi u riječi

 

***

Govorila sam ne govorimo ništa

Da ne misliš na Veliki prasak i sekundu

Stvaranja svijeta

I sekundu njegovog nestajanja

Imajući bitno za moje i tvoje iščeznuće

U neizčezlom

Viđećemo se kako se sve viđelo

Kada je sve počelo

I sve otisnulo u sjeme sjemena

Govorila sam da se javiš samo kad ti se javim

Zovući te na vječiti čaj za dvoje


Govorila sam mladom Napoleonu

Da ne bude Napoleon već svećenik

Gvorila sam ti da niko ne zna đe je Leptirovo groblje

Niko

Đe je njihov bijeli i šareni prah

A toliko puta smo ih viđeli u izabranom danu

Kako lete

Od cvijeta do cvijeta od jedne do druge lakoće gledanja

Nešto šapnu cvijetu


I odlutaju gubeći se u visine.

Uzalud ih pratimo jer njih nema

A niti nas vara vid

Niti um

Opraštamo se svaki put iznova oprošteni

Opraštamo se svaki put sveviđeni


Govorasmo: bol od prolaznosti je bol od ljepote vječnosti

Dolazismo joj i vraćasmo

Sanjati sanjati sanjati - i ništa više

Viđeti se viđeti se viđeti se - i otići

Takvo je naše stranstvovanje

Takva je naša vladavina

Nad nama


Govorila sam da ne misliš na Konstantina Velikog

/I njegovo pogubljenje sina Krispa i supruge Fauste/

Govorila sam da ne misliš o njegovoj majci Jeleni

Koja svevišnjim snom otkri mjesto Hristovog groba

I ode mu na poklonjenje

Zborih: ne misli na Afroditin hram podignut na Hristovom gorbu

Tako je moralo biti

Jer takvi smo jedino mogući

O svakoj jeseni i o svakom proljeću

O tvom i mom prahu

Koji nam dolijeće i odlijeće s bijelih ruku

O istoj suštini mog i tvog glasa

O istoj dubini očnog tajanstva


Govorah i govorimo

Kako su Babilonski i Domicijanovi vrtovi sada i naši

Kako smo u njima još očuvani

I kako buja njihova zelena trava

Njihovi stepenaste bijele vode

Njihove ljepotice

I njihovo mirisno zeleno drveće

Još nedorečno kao tajanstvena knjiga

Govrah samo

Nadajmo se

Tražimo pramajku jedne riječi

Ona se negđe trza iz ponoći velike kao stovječeje

Dijeleći kako znamo isti izvor svjetlosti

Idemo iz iskušenja u iskušenje

Smjerom njihovog dara

I sveopšte posustalosti pred njima


Brojimo brojanice koje niko ne izbroja

Dragi što smo uzvišeniji od povijesti

I što nam ne može odvući nebo u svoju grobnicu

I što se neprestano poprimamo


Govorila sam i govorim

Padajmo u sopstvenu nemilost

Iz koje se do neponovljivog puta izvuče trepetljivo

Svevedro, iznenadano, more

I u njemu naše Muze

Dvije Kosmičke Sestre, Dva Kosmička Vjetra

Govorili smo da su najljepše boje

Rensansne

One svilene-svijetlo-plave i one

Svijetlonosnih otkrića

Krali smo ih krišom i nosili u svoju svetost

Dok bi se one uvećavale

I bile sve izazovnije


Neka se vidimo u Mojoj Tvojoj Poeziji

Bogolikosti nam nema ali je vidimo


Na nekom drugom

Horizontu


Tamo su istovremeno zajedno zainaćeno

I konačnost i beskonačnost

 

***

POEZIJO, KAKO POSJEDOVATI UNIVERZUM

I nadilaziti ga

Izmičući mu na svakom koraku

I graditi od njega drugi dom


I graditi od njega drugi dom

Đe se vidimo u uzajamnom prepoznavanju

Davno nestale sverečnosti

Svega što počinje i svega što se završava

Vidimo se nedvosmisleno

U svoj svojoj dvosmislenosti


Besmrtnost je ono što je izvan iskustva

Ono što nije od svijetogrđa

Samo će zaneseni kartografi svijeta ostati vječni

Jer će nestati s njim


Nema velikih pjesnika dok ima neotkrivene poezije

Do poseljednje ljušture neoljuštene tajne

Do Dna - Bezdna

Do Nas

Do Imena - Bezimena

Do nečujne flaute

Do cvijeta lipe i njegovog pada u nama


Samo konačno ispunjenje Tobom

Proglasiće nas Bogom


Sačuvajmo se za neku novu vedru tamnicu

Sačuvajmo se i za posmrtno pisanje

Raskazujmo se

Neumorno

Neprgledno

Volšebno

Poezijo vidimo se tamo đe si sakrila svoje Drugačije

A moje oko

Đe mi je opet potrebna beskonačna beskonačnost

Da bih se izmirio sa tvojom

Đe te više ne vreba niko osim tebe

Đe je smogledanje samozbivanje


Poezijo Budi milostiva Poezijo

Vrati me, daj mi sve plodove moje smrti

I vrati tvom nikad dokučivom životu

Odvedi tvom vječnom događanju

Dovedi me na makar jednu gozbu tvojih bogova

Tvoje svevišnjosti

Potpunosti.


Neka me ubije tvoja tijana, nepostojeća, riječ

Zbog koje sam nestrpljiv

I kad sam u zagrljaju svih boginja ovoga svijeta


Ostavljam u Tebi znanoj i neznanoj i dalje kosmos

Ne zaboravljajući se

Ni kad budem Tvog samospoznanja

Samopostojanja

Samodozivanja

Samo tvog očnog vascijelog žića


Žao mi je što se nijesam sabrao makar jednu tvoju galaksiju

Ukrao makar jedan tvoj epitaf

Ostavljen na tvom tlu


Vidimo se jedina teorijo moja koju štovah kao začeće

Metafizičkog vida

Kao moje odbjeglo biće.


Vidimo se makar nas i ne bilo

Toliko te je mnogo a tako sam nemoćan

A tako od tvog postanja

 

***

Vidimo se opstojnice u tvojoj kosmičkoj rijeci

Đe je mlad mjesec bio i ostao vječan u svojoj zlatoustoj opijenosti.

Vidimo se u tvojoj do sada samo mjestimično viđenoj

Prapoetskoj Vaseljeni

 

***

Vidimo se Moja Poezijo u Tvojoj i Mojoj Poeziji

Iznad Zvjezdanog Groblja na kojem se tražismo

Vidimo se i kad nestane posljednji kosmički zrak

 

***

Vidimo se u Tvom matičnom jeziku

I matičnoj istoriji

 

***

Pjevaj poezijo o sebi

Kako bih mirnije zaspao vječitim snom

U južnoj zoni vječnosti

 

***

Tvom novorođenju nema kraja

Tvom smislu imena

 

***

Vidimo se u Velikoj Vidosti

Kao nadoknada jedno drugom

Kao nalaženje u izlaženju

Kao vječiti post skriptum

Svih tvojih post skriptuma

 

***

Ne možemo biti sa obje strane granice

A moramo

 

***

Vidimo se Poezijo

Makar nas

I ne bilo

Iz istoimene knjige koja je nedavno izašla u izdanju JU Ratkovićeve večeri poezije

 

Uroš Zupan, LAGANA PLOVIDBA

Uroš Zupan rođen je 25. 8. 1963. u Trbovljama, gdje je pohađao osnovnu i srednju školu. U…
feb 04, 2022
Go to top