Djevojčica Helena


Nije poznato je li imala bubuljice, akne

Da li je bila sklona debljanju i držala iscrpljujuće kure

Mršavljenja. Epos čak ne kaže je li bila crnka

Ili plavuša. Po svemu sudeći plavuša (“zlatni uvojci”)

Ne zna se je li koristila šminku i kozmetičke

Preparate, je li imala modnog savjetnika i styling

Prije no što su je proglasili za miss svijeta.

 

Malo je heksametara ostalo o njenoj ljepoti

I o tome kako se glas o njoj Heladom počeo da širi

Po svemu sudeći bila je hirovita i nujna i

Pisala pjesme o lađarima što plove Narentom

Predaja veli da je imala stanovito predbračno

Iskustvo. Prije prve menstruacije vidjela je

Vlastitu krv na slabinama. Prosili je Odisej,

Menest, Ajant, Patroklo, Idomen... Menelaj

Nije došao, poslao je prstenje po bratu.

 

 

Nije mnogo premišljala kad se odlučila

Za potonjeg. Vukla ju je žudnja za nepoznatim, ali

Ljubavne oblake zamijenile su ubrzo tvrde hridi braka

Seks bez romantike, rađanje, siva svakodnevica

Kad je srela Parisa kliknula je: Oh, baby!

I klonula mu u zagrljaj

Ostavivši muža i devetogodišnju kćerku

Ni ne sluteći da da će zbog njene plahe ljubavi

Troja uskoro biti sa zemljom sravnjena.

 

Čuj

„Čuj", pjevala je Else, „meni se ruža pije

S tvojih usana, ja sam rub staze ti, jave

A ona što grli te sada nikada  nije

Noćima zalijevala grm nikao iz strave."

„Ti nisi", rekao je, „ivica, i nitko rub puta

Mog biti neće. Moja je cesta sama.

Krv mi je uzrujana, misao okrenuta

Mirisu, glazbi, mis´ru, dalekim obalama."

 

 

„Utjehe ovdje nema", bješe naslov i fuga

Što pisaše je uzdrhtala demijurgova ruka.

Iz daljina, iz carstava, sa sjevera i juga

Plamtjela je mržnja gotičkih slavoluka.

Nestalo je žala i modrih morskih veduta

(Duša je ugasla Etna što vatru i lavu sanja)

A onaj što bješe mu ona, sretna, rub puta

Pokaza joj vrata misira, bez  riječi pokajanja.

 

 

U umijeću, u stihu ta ljubav ostala je.

Put njegov ne imađaše ni cilja nit ruba.

Njezina pepelna kosa Sulamke sad odaje

Ahasverske pute o kojima zborit će truba

Dana sudnjega i noći, u kojoj nema sklada

Da nas spasi, ni sunca koje nas grije.

Doći će vrijeme muzike i nihilizma, pada

U ponore duše što zvijezdu dosegla nije.

 

Šimićeva opomena

mi smo bez ljubavi i zalud želje nemoćne i kratke
anđeli, ta bespolna bića, naša su djeca kao i versi
što otvaraju nesanice nam hrleći s bridova zbilje
u naše mutne zjenice isponova, u naše mrtve zemlje


dječaci smo štono prelijevaju more – nemoćni čarobnic

zagledani u pustoš pučine, azurne slike, magličasti
snovi o promjeni svijeta! i naše oči, naše tamne oči

bdjet će uvijek nad ponorima, o olujama ljubavi, u tišinama krajolika

 

Ljubuški 1969.

Strane svijeta su izmiješane, rijeka se skrila
Imamo samo još četiri njena imena. S Matokita
dolazi snijeg, s Veleži susnježica

Stara Kata vodi bolesku kćerku
u mjesnu ambulantu
Iz crkve sv. Ante trešte Rolling Stonesi

Povija se mlada grahorica, a suši se bijela
pšeničica. Ulicom prolazi trebižatska
limena glazba – Ićan Nakušić vratija se
iz Amerike, u lijesu. Iza procesije
ide općinska povorka. Obje nestaju
iza okuke, ponovo tišina

Dvoje mladih razgovaraju u sjenci

Njega do ludila opsjeda mlijeko njene kože
i razmišlja kako obične riječi u jednom času
dodirnu Boga, ona se ustručava
da mu kaže kako za tri dana putuje u Wiesbaden
i da se, zabadava, ne trudi, da ne priča uvjetar

Dvadeset godina kasnije svojoj ženi
on pokazuje Kravice, stupe na Tihaljini
Ona ga pažljivo sluša i misli o povratku
Tek u njegovim riječima osjeti iskre vremena jednog mrtvog
što je sjalo

 

Divno je gledati ovo pomjeranje gradova

Divno je gledati ovo pomjeranje gradova
uzdati se u novi život sasušena ploda
vjerovati da izvjesna zvijezda treperi zadnji put
divno je samjeravati ovu prazninu što se širi
između tebe i mene

Divno je rasti u tvom smrtnom okrilju
gledati kako se bilje, naopako rastuć uzdiže
Divno je radovati se vrisku životinje
u trenutku dok guta tvoj spol i tovj jezik
Divno je gubiti nadu vraćajući se
u svoj rascvjeli dom

Ići, posrtati, padati za vlastitom blijedom spodobom
koja kani naseliti svijet
Smijati se neumitnoj bolesti što sjenči lice
Divno je gledati kako treperi ovo tijelo
kako vene

 

DANILO LOMPAR, Tri pjesme

Danilo Lompar, rođen 2. januara 1978. godine na Cetinju. Objavio je 22 knjige poezije.…
jul 29, 2022

Uroš Zupan, LAGANA PLOVIDBA

Uroš Zupan rođen je 25. 8. 1963. u Trbovljama, gdje je pohađao osnovnu i srednju školu. U…
feb 04, 2022
Go to top