Aleksandra Vučetić Perović rođena je 1983. na Cetinju. Školovala se u Budvi, a potom na studijama književnosti Filozofskog fakulteta u Nikšiću. Za vrijeme studija, poeziju objavljuje u studentskom časopisu ,,Tribune” . Zastupljena je u nekoliko antologija i zbornika poezije. Takođe, nastupala je u brojnim radio i televizijskim emisijama posvećenim knjizevnosti . Živi i radi u Podgorici.

 

Bila je

 

Bila je, sjećam se, i krhka i bujna

i kad je odlazila, drhtalo je cvijeće

i kad je odlazila, drhtao sam i ja

i plašio se više doći neće

 

Lomio tad sam neke mlade grane,

i sušile su zbog mene se vode

Bila je bujna, bijela i nečujna

gluva kad dođe, a slijepa kad ode

 

O lijepo mjesto, davna moja sliko

hiljade sam puta tražio tu stazu

gdje te ostavio voz s jednim putnikom

dok je žurio nekud, u prolazu

 

Pejzaž od žara, ni grad ni stanicu,

tražio sam po mirisu trava

mog svica, zrikavca, jednu malu pticu

Gdje joj sad dan niče? Gdje joj oko spava?

 

Bila, sjećam se, nježno moje cvijeće

I kad je odlazila i gorka i stroga

Govorio sam-Ah, idi zaboga

A mislio sam nikud otić' neće

 

Najboljem čovjeku

 

Preko daljine davnih dana ja te grlim

I mada nije čas sad za to zgodan

Sjetim se kako si umio biti hrabar

Kako si samo znao biti odan

 

A danas su ljudi kao guma

Bez uma, zlo i mutna rijeka

Ja sam u tebi, nekad, ko dobrog duha

znala prizvati najboljeg čovjeka!

 

A čovjeka nigdje više nema,

Niz golu  ulicu zalud tragam za vrlim

Ni polučovjeka, ni za život lijeka

zato te preko daljina i sad grlim

 

Znala sam da ću te sresti…

 

Znala sam da ću te sresti

Snjegovi bijahu počeli da venu

Bijaše zadrhtala i zemlja i list

Potoci krenuli niz suvu stijenu

I bijahu silne vode, a krvav mjesec

I ljuljalo se more k'o kolijevka

Dozrela bjaše jedna gorka voćka

što je umirala i zebla tri vijeka

***

Bijše vjetar prstom pomutio šumu

Pećinski ljudi crtali su tek

Ne bješe duše  gorom, ni po drumu

A lov se spremao, rat, topot i zvek

U mom praznom hodu, žalosnom ispunu

bješe dotrajala, ništavna praznina

Znala sam po zvuku, po ćutnji, po šumu

Apolon je lijepi sišao s visina

***

Znala sam, sata ruka je zastala

Ja srcem sam k'o kazazljka bila

Ti si tu, bijah podne otkucala

Nikad to vrijeme nisam pogriješila

Bijaše dan k' o san, nježno magnovenje

Ko te je dozvao sem moje buktinje

Prevrelo bješe moje silno htjenje

Udruženi vrači, bogovi, svetinje.

***

Znala sam da ću te jednom, najzad sresti

Dobro sam znala, po krvi, po žili

Oko si za oko umio ujesti

A zubi su se za zube lijepili

Nisam te vidjela, samo komad sjene

Okom ugabila gladne tvoje zjene

I ne bješe nikog do tebe i mene

ni stranca, ni ptice, ni muža ni žene

***

Snjegovi bijahu počeli da venu,

a pod njima sva sila svijeta ima

I brzaci kad niz kamen krenu,

kad voda ode starim drumovima

Nema te brane na život zabrani

ni kamena koji tok moze saplesti

Bijahu došli olistali dani

Znak to mi bješe da cemo se sresti

 

Ljubitelju konja

 

Ljubitelju konja

i konjičkih sportova

Ona i ti, tajno, na hipodrumu želja

Ždrebica tvoja

mliječnobijela čežnja

A muž joj, rogonja, ni ovaj put ne zna.

O, kako je slatko to zlato kradeno

Pod zubima tvrdo, u ruci k'o pređa

Gdje je taj čovjek kupi tako ludo,

dograbi lako i bez novca veća

kad je golubica i modra i meka

što običan kavez za nebo uveća.

Ljubitelju konja, kasa, komešanja

Trke koja grabi, oblak diže, pjeni

Kako ona divno na ruci ti sanja

bježeć' od pustinje i od gladovanja

u novi život, u stalna bježanja

gdje svaki nov dan nanovo te ganja.

Ljubitelju konja, ti znaš s ženom vješto

Kad si zamijenio ti sidro za jedro

znao si o njoj sve,

ne tek ponešto:

Za šećer kako moliće ti ruke,

Za šećer, jer za zvijezde ta ne mari,

Za slatke ruke, tvoga jedra zvuke

jer kaska zivot usidreni, stari

A ždrebica bi, da se razumijemo, kipuća polja,

a ne svelo sijeno.

Ljubitelju konja, ti znaš s uzdom lako

Ogrlica to je na njezinu vratu

što drugi su je vukli i olako,

stegli prejako žalosnu i tanku,

a nisu znali za skrivenu bajku

u ponoć vidru, čudesnu, krilatu.

Ljubitelju konja, ti grizi i grli

Nije li život tvoj to, galop pusti,

A ona luda, tebi će da hrli,

Dok te ne uhvati il' dušu ispusti

Jer istina šta je, ko zna

Niko ne zna

Vaša noć pijana ili jutra trijezna.

 

San

 

Svake noći na oko  privijam

sjećanje jedno živo

To je moj orao, lav i zmija

riba gipka i bivo

 

Jede me, izgara i opet cvjetam

Nanovo me rađa

Ljulja me, nosi i jutrom vraća

Jedna stara lađa

 

I sve mi živo taj svijet, to udišem

tajno u kutu svom sama

I krijem se, pa snove brišem

Između noći i dana

 

A noću nanovo uz grudi svijem

Tu sjen što ludo mi prija

I ne znam da li sam lovac il' plijen

Jagnje il' vuk što zavija

 

Go to top