Još moja bika Esmana grdila je mog djeda Avda što kao mnogi iz sela nije otišao na drzavni posao, ili makar na rad u Njemačku. Razloge mom gdjeda nijesam znao. Pogotovo zašto nije otišao u Njemačku. Znam samo da je život proveo gradeći narodu kuće i da je svakom makar jednu dnevnicu džabe odradio. Svjesno ili nesvjesno, djed je na taj način bio nezavistan od sistema. A da je otišao na rad u Njemačku, ni gradnja kuća ne bi mu pomogla da bude sam-svoj. To sam ukapirao čim sam stupio na njemačko tle kao stipendista Gete institute.

U Njemačkoj je sve do besvijesti normirano. To posebno važi za saobraćaj, gdje je sve po PS-u, pa imaš posebnu željezničku za duge, posebnu za kratke linije. Da ne pričamo o tome kako su im čisti vozovi.

Na startu sam ušao u pogrešan voz. Kondukterka je nakon mog objašnjenja na nekakvom mom engelskom samo ljubazno rekla da izađem na sljedeću stanicu i da će za 15 minuta naići drugi voz i da, naravno, ne moram kupiti novu kartu. Na tom postupku sam vidio da je onaj stereotip o poštenim Njemcima tačan. Ovdje će vam u svakoj trgovini ili lokalu precizno vratiti svaki cent, a ljubaznost prodavca ili konobara je obavezna.

U Bonn sam stigao u ponedeljak 28. septembra. Mrak je polako padao na grad. Pokucao sam na vrata Gete institute, čiji sam stipendista da četiri mjeseca intenzivno učim njemački jezik.Tu sam za pola sata dobio sve potrebne informacije i novac za kartu, ishranu i moju polisu zdravstvenog osiguranja.Takođe, u tom periodu obavili su razgovor sa mnom i rangirali me za kurs njemačkog.

Ubrzo se pojavio i taksista koji me poveo do sobe u kojoj ću boraviti četiri nedjelje. Smješten sam u privatnoj kući, tri kilometra od centra Bonna. U tom predgrađu Bonna, preko Rajne, kuće su slijepljene jedna uz drugu. Par stotina metara dalje, idilična polja i livade. Kuće su spolja kao iz bajke. Unutra je vec nesto drugo. Na prvi pogled sam zaključio da su Njemci što se tiče enterijera i namještaja minimalisti. Moja soba je veličine 16 kvadrata . U njoj jedan krevet, dva stočića, lampa i ormar. Uz to, mogu da koristim kuhinju i kupatilo. Kupatilo, prema mojoj procjeni, nije više od tri kvadrata.

Imigracija je Njemačkoj donijela bogatstvo kuhinje. Svuda nailazite na italijanske, indijske, turske, kineske restorane. Ja sam zbog vjere orijentisan na turske restorane, a i kuhinja im nije daleko od naše, ili naša od njihove, kako god. Takođe, ono što odmah zapazite je puno ljudi iz Afrike i sa Bliskog istoka. Kažu da ih je donio talas izbjeglica ove godine.

Van centralne zon, Bonn je neobično miran grad. Iako ima skoro 300 hiljada duša, definitvno je promet ljudi veći ulicama bjelopoljskih prigradskih naselja. Ovdje su svi ljubazni, ali je teško ostvariti dublji kontakt. Iz razgovora sa Njemcima, shvatićete da je posao najvažniji i da se to ovde najviše cijeni. Takođe,teško je održati ravnotežu između posla i porodice zbog čega njemačko društvo ubrzano stari.

Učenje njemačkog ide dosta dobro. Ima nas 14 u grupi. Iz Evrope smo ja, Linda iz Danske i Antonio iz Italije. Tu je i Leticija iz Brazila. Ostali su iz Kine i Tajvana. Naša profesorica Stefani se trudi da nam u ovih četiri sedmice što bolje približi njemački jezik. Prvih nedjelju dana, u znak dobrodošlice, imali smo besplatnu kafu i čaj. Inače, usluge u Bonnu su jako skupe. Najam sobe sa kupatilom u predgrađu koštaju minimum 400 eura. Iznajmljivanje stana je najmanje 1.000 eura, stim što obavezno morate dati depozit za prva tri mjeseca. A što se cijena u kafićima tiče: nema kafe ispod dva eura. Cijene sokova su od tri do pet eura. Da iole pristojno ručate u restoranu treba vam minimum 10 eura. Cijene tehnike, kao i cijene u supermarketima su tek malo iznad naših. Kada sve saberete, prosječnih 2.000 eura neto plate u Njemačkoj su ipak puno velike samo iz naše balkanske perspektive.

Ono što mi je cijelo vrijeme smetalo u Njemačkoj, jeste nedostatak guzve. Ono što je i mene ponekad nerviralo u Bijelom Polju, sada mi očajnički treba. Ipak sam puno više Balkanac nego što sam mislio. Zaključio sam da nikada ne bih mogao da živim ovamo. Možda je u pitanju genetika. Možda sam povukao na mog djeda sa početka priče.

Ipak, lijepo je biti u Njemačkoj četiri nedjelje.

Uroš Zupan, LAGANA PLOVIDBA

Uroš Zupan rođen je 25. 8. 1963. u Trbovljama, gdje je pohađao osnovnu i srednju školu. U…
feb 04, 2022
Go to top