IVICA PRTENJAČA, rođen je 1969. u Rijeci, gdje je studirao na Pedagoškom fakultetu. Radi od svoje petnaeste godine kao čitač vodomjera, naplatničar plina, dostavljač sladoleda, skladištar, građevinski radnik, galerist, serviser vatrogasnih aparata, trgovac, knjižar, voditelj marketinga, glasnogovornik.

Piše poeziju, prozu, dramske tekstove, novinske kolumne, na Trećem programu Hrvatskog radija autor je i voditelj dviju emisija, a često vodi i književne festivale, promocije ili književne sajmove. Objavio je deset knjiga; poeziju, kratku priču, dramu i dva romana.

Pojedine pjesme, ciklusi ili knjige prevedeni su mu na dvadesetak jezika.

Učestvovao je na dvadestak evropskih poetskih festivala i susreta kao pozvani hrvatski predstavnik. Dobitnik je desetak nagrada za književnost između ostalih i Ratkovićeve nagrade za poeziju, te nagrade za najbolji roman u 2014.

Uvršten u više antologija, izbora, pregleda i povijesti hrvatske književnosti.

Predsjednik je odbora Goranova proljeća.

Živi i radi u Zagrebu.

 

Boks

Dugo sam boksao u ravnici.

Udarao rukama, točno i jako zrak i kišu, prašinu i prolaznike.

Dugo sam, stajao i skakao na jednome mjestu u pustinji,

lomio sjene što su se zabijale u moj gard.

Bio sam brz i jak, imao sam dobar rad nogu, vješto sam se

izmicao i, najvažnije, bio sam neumoran.

Nisam se osvrtao, gledao sam naprijed, kroz već raspadnute rukavice.

Znao sam zateći sunce na obzoru u tako nepriličnom stanju

toliko slabo, da sam potom

poput bijesna čovjeka ubadao šakama u njegovu ranu

dišući glasno, toliko glasno da je cijela

ravnica postajala moja.

Zvuk se odbijao od metalnih očiju zvijezda, i njih sam tukao u

dugačkim noćnim rundama, gotovo naslijepo

vrteći se kao kakav pauk

nasred ravnice

zamahujući

kidajući onu gumu u ustima

jednim jedinim vriskom.

Dugo sam boksao u ravnici, bio sam brz i zapanjujuće uporan.

Dugo.

Ali kad su se mravi, crni, bezobzirni mravi, pojavili niotkuda

i stali verati po mojim listovima i bedrima,

kad su zatamnili moje prepone, razmilili se među rebrima

znao sam da se sad moram pokazati,

udarati jače, da će mi uskoro ruke otežati, da ću

spustiti gard i dati da me to nenadano i strano čudo

pobijedi.

Dugo sam boksao u ravnici, sa šakama na kraju svijeta,

s grčem na licu i bez sna, a sad

ja podižem ruke, a oni već jedu rukavice.

 

Tako nešto

Od one strašne

nepregledne čistine osjećam strah.

Od onog drveta nasred pučine, od jarbola na kojem se prevozi

umorna ptica

od grma što gori

od pustinje što trepće u vjetru

osjećam strah.

Od ledene površine po kojoj tragaju lovci

po kojoj se kovitlaju plinovi

propasti, smeće sutrašnjice

po kojoj tumaraju

topla tijela posljednjih

medvjeda osjećam strah.

Od onih praznih očiju koje dosežu

mrtvu dubinu oceana i neba

od toga da započinjem rečenicu

rušeći kuću po kuću niz ulicu

čineći ožiljke.

Osjećam strah.

I takav stojim među ljudima i

gulim naranču.

Jer su mi ljudi preblizu

prskam po njima sićušne kapi

s naranče. Jer hoću da među nama bude

zlato i ljubav, da miriše voće, da blista podne.

Osjećam strah i zato

oblačim jako usku košulju i izlazim na kišu.

Vozim u autopraonicu, na one divlje četke, tako nešto.

 

DANILO LOMPAR, Tri pjesme

Danilo Lompar, rođen 2. januara 1978. godine na Cetinju. Objavio je 22 knjige poezije.…
jul 29, 2022

Uroš Zupan, LAGANA PLOVIDBA

Uroš Zupan rođen je 25. 8. 1963. u Trbovljama, gdje je pohađao osnovnu i srednju školu. U…
feb 04, 2022
Go to top