Aleksandar Obradović, rođen 22. 11. 1986. godine. Diplomirao na Medicinskom fakultetu u Podgorici, odsjek Medicina. Objavio knjige priča: Snojava i Lim priča, čovjek zaboravlja (zajednička knjiga priča sa Slobodanom Zoranom Obradovićem) kao i mozaik-roman Karta u jednom smjeru (Narodna knjiga, Podgorica i Miba books, Beograd). Višestruko nagrađivan na međunarodnim festivalima kratkih priča. Priče su mu objavljivane u zbornicima, antologijama i časopisima, kao i na raznim internet portalima. Autor bloga Rulet srca i druge misterije na kom se nalaze krimi priče o avanturama izmišljenog forenzičkog psihijatra. Prvi ciklus ovog serijala objavljivan je u nastavcima u dnevnim novinama Blic, izdanje za Crnu Goru.

Uskoro će iz štampe izaći knjiga bajki “Baš pamuk i druge bajke“ Aleksandra Obradovića, u izdanju JU Ratkovićeve večeri poezije. Bajka „Princeza sa zrnom graška“ je iz te knjige.

 

PRINCEZA SA ZRNOM GRAŠKA (I)

 

Uopšte nije lako biti srednje dijete u nekoj porodici. Dok o najstarijima i najmlađima svi brinu, za one koji dođu između kao da ponestane ljubavi. Ni roditelji, ni okolina, niko se na njih sa prevelikom pažnjom ne obazire.

Baš u takvim uslovima odrasla je princeza Petra. Stariji od nje bio je njen brat, princ Jovan, a mlađi su bili blizanci, Maksim i Dušanka. Da zlo bude veće, između Jovana i Petre bile su četiri godine u kojima je dječak crpio pažnju svih, dok je između nje i blizanaca bilo manje od godinu dana. Tako je Petra bila mezimica roditelja samo u onom periodu kojeg se nije ni sjećala.

Ono po čemu se Petra još razlikovala od svoje braće i sestara bio je neobični mladež koji je imala na desnom obrazu, na pola puta između oka i ivice usana. Mladež je bio zelene boje i podsjećao je na zrno graška, pa su je zato i prozvali princeza sa zrnom graška.

To obilježje bilo je razlog mnogih neprospavanih noći princeze Petre. Nekada je satima plakala moleći se za čudo koje bi odagnalo ružni mladež sa njenog lica. Ni dvorski ljekari ni vračevi sa svih strana svijeta nisu uspjeli da pronađu lijek za Petrin mladež. Pokušavali su da ga prerežu nožem ili spale kiselinom, ali već narednog jutra bi se uporno zrno graška vraćalo. Čak su i pokušaji da ga prekriju nekom bojom bili uzaludni.

Kada je princeza porasla dovoljno da sama šeta po dvorcu, njena majka dade da se izradi tamni veo koji će Petri prekrivati lice. Taj veo je na kratko spriječio drugu djecu da joj se podsmijevaju, ali je zato doprinio da se djevojčica osjeća još nesigurnije i da podrugljive dosjetke njenih vršnjaka zamijene strašne legende u kojima su o Petri govorili kao o najstrašnijem čudovištu.

Godine su prolazile, a braća i jedina sestra princeze Petre našli su svoje životne saputnike. Samo se za njenu ruku niko nije ni raspitivao. Uzalud je Petrin otac organizovao viteške turnire i nudio najbolji komad zemlje i titulu vojvode onom ko bude dostojan njegove starije kćeri. Turniri su redovno propadali ili su se na njih prijavljivali samo lokalni pijanci i propalice.

Kralj je slao i glasnike u svijet sa proglasom da će bogato nagraditi onoga ko učini da mladež sa princezinog lica nestane.

Tragom ove vijesti, vođeni željom za bogatstvom, mnogi su pohrlili u kraljevstvo. Tako su pred kralja izlazili razni mudraci, čarobnjaci, gatare i vještice, ali niko nije imao rješenje za zrno graška na princezinom licu.

Jednog dana, u sumrak, Petra je izjahala iz zamka na kraljevom najbržem atu. Voljela je često da se osami i u smiraj dana, kada njen veo nije upadao u oči, pođe do obližnjeg jezera. Tu bi skinula veo i haljine i kupala se pod sjajem mjesečine.

Tako je i te noći uradila i ništa nije govorilo da će biti drugačije nego obično. Princeza se satima bezbrižno kupala dok nije ophrvana umorom shvatila da je vrijeme za povratak kući, nakon čega je zaplivala ka obali. Kad je bila negdje blizu obale, primijetila je kako se jedna sjenka na kratko povila ka zemlji da nešto sa nje uzme, a potom počela da trči.

Princeza je odmah zapazila da je neznanac ukrao nešto od njenih stvari. Povikala je koliko je grlo nosi:

– Stani! Ja sam princeza! Ako mi vratiš stvari, obećavam ti da te neću nikome prijaviti i još ću te nečim darivati!

Ubrzo joj je bilo jasno da se tajanstveni posjetilac već previše udaljio da bi je čuo i da nije imao nikakvu namjeru da se opet vrati do jezera. Petra je nastavila hitro da pliva ka obali.

Izašla je i ljutito prišla mjestu gdje je ostavila stvari. Mogla je da odahne, haljine su i dalje bile tu. Ipak, jasno je vidjela da je neznanac nešto odnio sa sobom i zato je stala da prebira pažljivo po svojim stvarima. Srce joj je od straha zastalo – nije bilo njenog vela.

Bijesna i postiđena, Petra se vratila kući uplakana. Mnogi dvorani su vidjeli kako princeza protrčava kraj njih. Već godinama je nisu vidjeli bez vela i svako se trudio da je što pažljivije osmotri, ali srećom po nju, svjetlost baklji sa zidina zamka im nije dopuštala da je dobro sagledaju.

Te noći i narednog dana princeza je ostala zaključana u svojoj sobi. Odbijala je hranu i nije željela nikoga da primi u posjetu.

Sljedećeg dana, uoči Petrinog dvadeset i trećeg rođendana, pojavila se njena majka, kraljica Draginja. Princeza je isprva i nju odbila riječima da ne želi više da živi i da ih moli da je ostave na miru. Na te riječi svoje kćerke kraljica je zajecala i zavapila da joj otvori vrata. Ako je pusti da uđe, reći će joj istinu o biljegu, obećala je Draginja.

Vrijeme je prolazilo, a Petra je oklijevala. Pitala se da li može da vjeruje svojoj majci. Ako je kraljica sve vrijeme znala istinu, zbog čega je čekala do sada? Želja da sazna odgovor na pitanje koje ju je mučilo cijeloga života je ipak prevladala i princeza je otvorila vrata pustivši unutra uplakanu kraljicu koja je odmah pohrlila da je zagrli.

– Grešna sam, strašno sam grešna, dijete moje! Pustila sam da patiš sve ove godine samo zato da bih sakrila svoju sramotu. Nisam imala hrabrosti da tvom ocu ispričam istinu jer me je bilo strah da će nas sve iz kraljevstva izbaciti.

Petra se istrgla iz majčinog zagrljaja i zbunjeno čekala da kraljica dodatno pojasni svoje riječi. Za to vrijeme Draginja kao da je pokušavala da pronađe snagu kako bi po prvi put ispričala ono što joj se dogodilo prije skoro dvadeset i četiri godine…

***

Poslije Jovanovog rođenja tvoj otac i ja smo dugo pokušavali da začnemo drugo dijete, ali nikako nisam uspijevala da zatrudnim. Sve smo probali, od magičnih napitaka do odlaska raznim vračevima, ali kao i sada za tvoj mladež, niko nije imao odgovor za našu muku. U tim pokušajima prošle su tačno tri godine. Jovan je već uveliko trčkarao dvorcem i bili smo već spremni da prihvatimo da će on biti naše jedino dijete kada se dogodilo nešto neobično.

Tvoj otac se taman bješe vratio sa pohoda na Močvarne zemlje na jugu. Sa sobom je iz tog kratkog i uspješnog osvajanja kao robinju doveo i jednu vidarku po imenu Ratka. Kada sam čula za nju, odmah sam zatražila da je rasporedi među ostalom mojom poslugom.

Čim je došla u moje odaje, ispričala sam joj za svoj problem i obećala joj slobodu i bogatstvo u slučaju da može da me nauči kako opet da zatrudnim. Rekla mi je da se u mjestu iz kog ona dolazi takvi problemi rješavaju lako, ako si spreman da platiš pravu cijenu. Odgovorila sam da nema toga šta nisam sposobna da uradim samo da opet postanem majka. Vidarka mi se naklonila i zamolila da joj dopustim da se povuče u svoju sobu do sjutra kada će se vratiti sa lijekom.

Imala sam osjećaj da vrijeme stoji. Te noći oka nisam sklopila. Sa nestrpljenjem sam iščekivala Ratku, a kad se konačno pojavila, nosila je u ruci bočicu ispunjenu nekom tamnozelenom tečnošću. Pružila mi je i objasnila mi šta da radim.

– Sa prvim jutarnjim pijetlovima spremi se i pođi do jezera. Prije nego što sunce izađe, prospi sadržaj ove bočice u jezersku vodu i ona će se na kratko pretvoriti u močvaru. Tada će se iz močvare pojaviti onaj koji može da ti podari dijete. Sve ovo moraš uraditi prije nego što prvi zrak sunca obasja jezero, inače se ništa neće dogoditi. Razumiješ li?

Kao omađijana sam stajala i slušala ove riječi. Klimnula sam glavom dok sam u ruci čvrsto stezala bočicu koju mi je vidarka donijela. Bila sam odlučna da je svojim životom odbranim ako treba. Prvi put sam osjetila nadu da ću opet u svojoj utrobi ponijeti novi život.

Za razliku od prethodne noći kada nisam mogla oka da sklopim, legla sam rano u želji da brže dočekam prve pijetlove…

Narednog jutra uradila sam sve kako mi je Ratka rekla. Čim sam prosula sadržaj bočice u jezero, ono se istog trenutka pretvorilo u močvaru. Nedugo potom iz močvare je izronio gorostas sablasnog izgleda sa krunom od pruća na glavi. Najviše me u njegovoj pojavi iznenadila boja kože – bio je sav zelen! Predstavio se kao gospodar močvare i upitao me za razlog zbog kog sam ga pozvala.

Ispričala sam mu sve po redu i onda mi je on iznio svoju strašnu ponudu.

– Podariću ti ne jedno, već tri djeteta, ali samo ako mi obećaš da ćeš najstariju kćer udati za mog najstarijeg sina. Dvadeset i tri godine imaćeš je za sebe, a tada će, tačno na njen rođendan, doći moj sin i zatražiti njenu ruku. Neće joj kod nas ništa nedostajati. Biće vladarka i živjeće u mom dvorcu u močvari. Jednom godišnje moći će da obiđe vas roditelje. U slučaju da se, kada vrijeme dođe, ti drzneš i prekršiš dogovor, te ne dopustiš svojoj kćeri da pođe za mog sina, izgubićeš svu djecu koju si rodila.

Grčevito sam razmišljala, a ponovno probuđen majčinski instinkt mi nije dopustio da se odreknem prilike da opet rodim. Tako sam pristala na uslove gospodara močvare. Nisam ni slutila koliko će biti teško...

Na rastanku mi je gospodar močvare zatražio onu bočicu iz koje sam prosula tečnost koja je jezero pretvorila u močvaru. Pružila sam mu je i on ju je zaronio u vodu i vratio mi je ispunjenu vodom iz močvare.

– Noćas, prije nego što legneš, popij sadržaj ove bočice i za tačno devet mjeseci rodićeš kćer. Godinu dana nakon toga opet ćeš roditi. Kao znak našeg dogovora tvoja prva kćer će na sebi nositi trag močvare sve do onog dana kada stupi na moj tron.

Nakon ovih riječi zeleni gorostas se okrenuo i vratio nazad u močvaru koja je opet postala jezero. Prvi zraci sunca su se probili kroz oblake i ja sam žurila kući trudeći se da ne zaboravim šta treba te noći da uradim.

O drugom dijelu uputstva gospodara močvare tada nisam mnogo razmišljala. Vjerovala sam da će taj znak biti nešto što nije toliko upadljivo, a kada si se rodila, godinama sam pokušavala da nađem način i izbjegnem svoj dio pogodbe, te da tvoj mladež uklonim. Bila sam sigurna da te tada ne bi mogao pronaći i prepoznati, ali eto nisam u tome uspjela...

Tolike godine sam pustila da patiš. Krila sam istinu od svih. Sjutra, na dan kad si rođena, doći će sin gospodara močvare i zatražiti tvoju ruku. Zato sam bila dužna da ti ispričam istinu. U slučaju da ga ne budeš htjela za muža, razumjeću, i znaj jedno – braniću te, makar po cijenu da svu ostalu djecu žrtvujem! Biće to samo tvoja odluka.

***

Umjesto da bude bijesna na svoju majku, Petra ju je jako stisla uz sebe. Osjetila je da majčino srce snažno dobuje, vjerovatno se plašila da će je kćer prezirati.

Princezine misli su neprekidno putovale jednom dijelu majčine ispovijesti. Onom kada je gospodar močvare rekao da će Draginjina kćer nositi znak močvare sve dok ne stane na njegov tron. Znači, to je sve što treba da uradi da bi ova grozota sa njenog lica nestala? Obećala je sebi da će poći za svog prosca iz močvare, ma kakav on bio. Kada izgubi mladež, naći će već načina kako da pobjegne nazad kući.

Godinama sputavana, princezina mašta osjetila je slobodu, pa je djevojka zamišljala kako bez mladeža na svom licu sa lakoćom osvaja srce neustrašivog viteza u sjajnom oklopu, koji je oslobađa iz ralja njenog budućeg muža, gospodara močvare.

Draginja, iznenađena reakcijom svoje kćeri, shvati da joj sada preostaje još jedan razgovor – sa mužem. Znala je da to neće ići ovako lako…

Kralj je bio bijesan na kraljicu Draginju. Kroz noć se prolamao njegov snažni glas dok je sa zidina naređivao svojim vitezovima da se rasporede oko dvorca, riješen da po svaku cijenu spriječi dolazak močvarnog prosca. Nisu pomogla ni zapomaganja princeze Petre koja je govorila da će radije poći da živi u močvari nego provesti ostatak života pod velom.

Svanuo je dan princezinog rođendana. Zbog uzbune od prethodne noći čitav dvor bio je na oprezu. Svečana proslava bila je otkazana, a u zamak nije mogao kročiti niko ko nije imao dozvolu sa kraljevim pečatom na sebi.

Petra je bila sigurna da će se prosac pojaviti i zato je u pratnji dvorske garde čitav dan provela na zidinama gledajući ka jugu, odakle je očekivala dolazak princa močvare.

Kako je dan odmicao, tako je princeza bivala sve nesigurnija, a kralj i vitezovi iz straže oko dvorca sve opušteniji. Činilo se da je gospodar močvare zaboravio na svoje obećanje ili možda više nije ni bio živ. Ništa nije ukazivalo na to da ovaj dan može donijeti nešto neobično…

Negdje sa prvim mrakom kralj riješi da, za utjehu svoje kćeri, ipak napravi proslavu njenog rođendana i pozva sve ljude da se okupe na trgu gdje će biti organizovana velika gozba.

Uz muziku i brdo hrane poče slavlje. Na počasnom mjestu za stolom prkosno je, bez vela, sjedjela princeza. Otkada je čula istinu o svom mladežu i o tome da će on nestati onog trena kada stupi na dvor močvarnog gospodara, više ga se nije sramila. Nisu joj smetali radoznali pogledi prisutnih praćeni gađenjem.

Znala je da je do ponoći ostalo samo još nešto više od tri sata, ali se još uvijek potajno nadala da će se njen prosac pojaviti. Tako moćno stvorenje, kako joj je majka opisala gospodara močvare, nije moglo zaboraviti na svoje obećanje, pa makar od toga prošle i decenije.

U međuvremenu, kraljica Draginja, oslobođena dugogodišnjeg tereta nakon priznanja svome mužu, postade riješena da učini sve da zaštiti svoju djecu i ispoštuje dogovor sa gospodarom močvare. Zato je pronašla bočicu koju je dobila od njega i, gle čuda, u njoj na dnu stajaše još jedna kap mutne tečnosti čije joj je čudotvorno dejstvo i podarilo djecu.

Dok su svi bili zaokupljeni slavljem, kraljica se iskrala iz dvorca i pošla pravo do jezera gdje je prosula posljednju kap iz bočice gospodara močvare. Isprva se ništa nije dogodilo, te razočarana kraljica krenu da se vraća nazad u dvor kad se odjednom jezero ispuni nekom zelenom svjetlošću i iz njega počeše da izlaze neobični vitezovi. Bili su svi u zelenom i jahali su neke čudne vodene nemani nalik konjima, ali sa škrgama na vratu i perajima umjesto kopita.

Na njihovom čelu nalazio se gorostasni mladić nalik gospodaru močvare. Koža mu je bila kao i uniforme vitezova, zelena. Kada je došao do kraljice, pružio joj je ruku i podigao je u sedlo ispred sebe. Draginja se ni jednog trenutka nije osjetila ugroženom. Znala je da je to prosac koji je došao po ruku njene kćeri.

Močvarni princ, kraljica Draginja i zeleni vitezovi su brzo prešli put od jezera do dvorca. Stražari oko zidina su zbog boje njihovih odora kasno primijetili pridošlice i poslije kraće borbe bili su savladani.

Vidjevši da je potpuno poražen i da nema kud, kralj je naredio da se otvore vrata zamka i da se neobična vojska primi unutra.

Princ močvare je u pratnji kraljice Draginje istupio pred Petru i njenog oca. Ne gubeći ni trena, kleknuo je i zatražio princezinu ruku, a ona je samo na kratko pogledala majku i u njenom osmjehu pronašla ohrabrenje da učini ono za čim joj srce žudi. Pružila je ruka svome proscu, naklonila se i pozvala ga da ustane obećavajući mu da će biti njegova ljuba.

Kralja kao da su za to vrijeme sve troje potpuno zanemarili. To je učinilo da bijes u njemu postane još veći. Zaslijepljen povrijeđenim ponosom, isukao je mač i napao močvarnog princa koji ni jednim pokretom nije pokušao da se odbrani. Mač se odbio od prinčeve zelene kože ostavljajući ga neozlijeđenog, a kralj je nemoćno klonuo.

Zeleni vitezovi su počeli da kliču ime svog princa i njegove vjerenice. U tome su im se ubrzo pridružili i svi prisutni stanovnici zamka, te se rođendansko slavlje pretvori u proslavu vjeridbe.

Prije prvih zraka sunca neobična povorka je sa svojom budućom princezom napustila dvorac i zaputila se nazad ka jezeru koje je još uvijek bilo zeleno.

Petra je drhtala od straha kada je neman koju je jahala stupila u vodu. Plašila se da će se utopiti, ali sigurnost koja je krasila zelene vitezove i njenog princa učinila je da i ona nađe hrabrosti i vjere da nastavi naprijed.

Onog trenutka kad joj se glava našla ispod površine vode, na njeno zaprepaštenje, shvatila je da joj ne fali kiseonika. Disala je normalno kao da je na površini, samo što je vazduh bio malo manje proziran. Sve je okolo bilo u raznim nijansama zelene. Močvara se prostirala dokle god je njeno oko moglo da dosegne.

Nakon pola sata jahanja stigli su i do močvarnog dvorca. Tu ih je dočekao gospodar močvare koji je izrazio želju da se sa vjenčanjem njegovog sina i princeze Petre više nimalo ne čeka i tako je svadbena svečanost odmah održana.

Nakon što se vjenčanje završilo, pristupilo se krunisanju. Petri je u ušima još odzvanjao detalj iz majčine ispovijesti. Onog trena kada stupi na tron gospodara močvare, nestaće njenog groznog biljega. Trenuci su je dijelili od ostvarenja najveće životne želje…

Gospodar močvare spustio je svoju krunu na sinovljevu glavu, a njegova supruga svoju krunu na glavu princeze Petre. Ovim su im i zvanično ustupili tron.

Iz hiljade grla začuo se poklič kojim su proslavljeni novi gospodar i gospodarica. Kada je sjela na presto, Petra je osjetila kako joj se obrazi rumene od uzbuđenja. Pokušala je rukom da napipa svoj mladež – nije ga bilo. Ushićena, htjela je da se uvjeri da je biljeg zaista nestao, pa zato krenu oko sebe da traži neko ogledalo. Nije uspjela da ga pronađe.

Umjesto toga podigla je ruku da mahne jednoj od dvorskih dama i tada se umalo onesvijestila zbog onoga šta je ugledala. Njena šaka bila je zelena kao i kod ostalih močvarnih ljudi.

Preplašena novim saznanjem, počela je panično da vrišti. Ustala je sa trona i počela da se probija kroz svoje podanike bez jasnog cilja kuda želi da ode. Dvorska straža nije pokušala da zaustavi novu gospodaricu. Za njom je krenuo samo njen muž.

Našao je Petru kako sjedi skrušena u balskoj dvorani sa ogledalcem u rukama. Do tada je djevojka već saznala da je izgubila zeleni mladež, ali da joj je zato sada sva koža postala zelena.

Snovi o tome kako će se o njenoj ljepoti pripovijedati su nestali. Umjesto toga, zauvijek će ostati čudovište, a sljedeći put kad se vrati u dvorac svojih roditelja, svi će je još više izbjegavati.

Uzalud je novi gospodar močvare pokušavao da je utješi, njeno mlado srce bilo je slomljeno. Zaklinjao joj se da močvarni dvor nikada nije vidio ljepoticu kao što je ona, ali sve je bilo uzalud…

***

Dani su prolazili i život na močvarnom dvoru se polako vraćao u normalu. Djelovalo je da se gospodarica Petra pomirila sa sudbinom, međutim nije bilo tako.

Prva njena naredba bila je da se sva ogledala na dvoru uklone. Nije željela da je njen odraz sačekuje i podsjeća na to u šta se pretvorila. Umjesto zelenih haljina koje su sve žene bile obavezne da nose, Petra je dala da joj se sašiju isključivo bijele haljine. Na rukama je uvijek nosila svilene bijele rukavice koje su joj se pružale do donjeg ruba rukava na haljinama i tako joj prekrivale svaki milimetar kože. Rukavice nije skidala čak i kad je spavala.

Petrin muž je činio sve što je bilo u njegovoj moći ne bi li joj popravio raspoloženje i ubijedio je da će jednom, kada prihvati svoju pravu prirodu, shvatiti da je najljepša žena u Močvarnoj zemlji, ali princezu je to još više rastuživalo.

Tako se navršila godina od Petrinog dolaska na močvarni dvor. Po dogovoru koji su stari gospodar močvare i kraljica Draginja sklopili, to je bio dan kada je princeza mogla otići u posjetu svojim roditeljima.

Isprva je Petra odbijala molbe svog muža da posjete njenu porodicu, ali onda je uvidjela da, ako ne bude išla u te posjete, vječno će biti osuđena na zelenu boju koja ju je svuda okruživala i tako odluči da ipak posluša svog muža i njegovog oca.

Pripreme za putovanje nisu trajale dugo. Petra je samo tražila da putuju noću jer nije željela da je ljudi njenog oca vide ovako zelenu i prošire glas da je princeza ostala bez mladeža, ali da je sada još ružnija.

Gospodar močvare je uslišio molbu svoje žene i tako su se na dvor Petrinog oca ušunjali sa prvim mrakom.

Kada su kralj i kraljica saznali da im je u posjetu stigla kćer, pohitali su da je vide. Kralj je u tih godinu dana naglo ostario, izgledalo je kao da još uvijek nije bio prebolio što je ruku svoje kćeri predao skoro bez borbe. Kraljica Draginja je sa nestrpljenjem čekala da vidi Petru. Nadala se i da će ova posjeta napokon popraviti odnos između nje i njenog muža.

Petra je pred roditelje izašla obučena u bijelu haljinu, sa rukavicama na rukama i obavijena kao snijeg bijelom pelerinom, čija joj je kapuljača sakrivala lice. Prestravljeni kralj i kraljica su čekali da njihova kćer ukloni kapuljaču i da priđe da je poljube, ali nisu znali zbog čega Petra to izbjegava da učini. Neprijatnu tišinu prvi je prekinuo kralj.

– Srećo moja, drago mi je što si napokon došla! Zašto kriješ lice od svojih roditelja? Strašno smo te se uželjeli i, ako smo ti mili, skini kapuljaču i dođi da te zagrlimo!

Princeza je još nekoliko trenutaka oklijevala. Osjećala se ranjivo kao one noći kada joj je neko ukrao veo dok se kupala u jezeru. Bojažljivo je rukama posegla za rub kapuljače. Zatvorila je oči i povukla kapuljaču sa glave, zadržavajući pri tom dah.

Uzdah koji se oteo sa usana svih prisutnih bilo je sve što je čula. Sa strepnjom je otvorila oči očekujući da u pogledu svojih roditelja pronađe užas, ali se iznenadila kada je shvatila da je oni gledaju sa divljenjem. Čak ju je i muž gledao iznenađen prizorom koji ga je zatekao. Čula je kako se žamor širi salom.

Žamor joj je vremenom postao razumljiv. Svi su se divili njenoj ljepoti. Potražila je svoj odraz u srebrnoj kruni svoje majke koja joj je upravo bila prišla i vidjela da joj je koža blistavo čista.

Petrino srce je ubrzalo. Zagrlila je roditelje, a niz njene obraze počele su da se kotrljaju suze radosnice. Nije mogla da vjeruje da je njen san napokon postao stvarnost. I ostali prisutni dvorani su počeli da prilaze željni da izbliza vide lijepo lice svoje princeze koja im se svima osmjehivala i dostojanstveno naklanjala.

Među okupljenima bio je i stidljivi mladić kojeg je njegov otac, najstariji vitez kraljeve garde, doslovce izgurao pred princezu Petru. Mladić nije imao hrabrosti da odvoji pogled od tla čak ni onda kada mu otac naredi.

– Hajde, probisvjete moj, izvini se princezi Petri, gospodarici močvare! Budi muško makar jednom u životu i priznaj šta si onomad uradio. Pi, i ti hoćeš da budeš vitez, a kradeš ženske prnje okolo!

Kralj je bio iznenađen postupkom svog viteza i gledao je u momka koji je odavao utisak nekog ko bi radije po vatri gazio nego sada progovorio. Ipak, Stribor, tako se mladić zvao, progovori.

– Moja princezo, zaslužujem najstrožu kaznu koja postoji. Dok ste još živjeli na dvorcu, ja sam vas redovno pratio u vašim tajnim pohodima na jezero. Sve je počelo jedne noći kada sam, dok sam vježbao u oružarnici, primijetio kako ste projahali na kraljevom atu. Istrčao sam, uzjahao očevog konja i pojurio za vama. Koliko god se trudio, nisam uspio da vas sustignem, čak sam jedva mogao i da vam zadržim trag. Kad sam stigao do jezera, vi ste se već kupali. Tako sam vas iz noći u noć iz potaje pratio na vašim izletima. Posljednji put, bilo je to prije tačno godinu dana, nešto me spopalo i nisam mogao da odolim, a da ne priđem i krišom uzmem vaš veo. Nisam razmišljao kako će to na vas uticati. Jednostavno se neka sila u meni probudila i nisam joj se mogao oduprijeti. Vjerovatno ću zažaliti zbog sljedećih riječi, ali jedan je život i ja moram sada reći sve što mi je na srcu. Znate, gledao sam mnogo puta vaše lice obasjano mjesečinom i nisam razumio zašto se takva ljepotica krije iza vela. Neću moliti za milost i razumijevanje, jer znam da neko ko teži da postane vitez, mora biti odan kruni svakog trena. Danas vam vraćam veo i znajte da ću učiniti sve da povratim izgubljeno povjerenje. Pošaljite me ako želite i na kraj svijeta, za vašu naklonost ni trena se neću dvoumiti.

Na kraju svoje ispovijesti mladić je napokon podigao pogled i usmjerio ga pravo u princezine oči, a potom je izvadio zamotuljak koji je do tada nosio skriven ispod košulje. Bio je to princezin veo i on joj ga pruži iščekujući njenu kaznu.

Uzimajući veo, pažljivo je posmatrala mladića pred sobom. Stribor je bio koju godinu mlađi od nje, ali visok skoro kao i njen muž. Snaga, odlučnost i nepokolebljivost su prosto zračili iz njega. Znala je da je među mlađima on bio najspretniji u baratanju oružjem.

Da je nekim slučajem one noći pred nju izašao sa ovim priznanjem, sigurno bi od oca zatražila njegovu glavu. Ovako joj je bilo više nego dopadljivo to što je smogao hrabrosti da joj zapravo izjavi ljubav pred čitavim dvorom, svjestan da to može skupo platiti.

Potražila je pogledom svog muža koji je sve vrijeme stajao po strani. Njegova staloženost govorila je da je bio nezainteresovan za mladićevu sudbinu i da ga se nije ticalo to što se on divi Petri. Naprosto, gospodar močvare je bio potpuno samouvjeren i siguran.

To kao da je probudilo inat u Petri i ona na prečac saopšti svoju odluku vraćajući veo mladiću.

– Neću te poslati na kraj svijeta, barem ne za sada, ali zato želim da pođeš sa nama! Od sjutra ćeš živjeti na močvarnom dvoru i biti čuvar žena koje se staraju o meni, a veo neka ti bude podsjetnik zbog čega si tu.

Salom se proširio muk. Sve oči su bile uprte u princezu Petru. Čak je i Striborov otac bio zaprepašten ovim zahtjevom. Krenuo je da zamoli kralja da utiče na svoju kćer ne bi li promijenila odluku, ali ga mladić spriječi u tome svojim prihvatanjem.

– Prihvatam vašu blagu kaznu, milostiva gospo! Časno ću vas služiti sve dok ne okajem svoj obraz u vašim očima.

Sada su se svi nadali da će se oglasiti gospodar močvare i poništiti Petrinu kaznu, ali on do kraja noći ostade nijem. Činilo se da je previše bio zbunjen promjenom boje kože svoje žene…

Negdje pred zoru, ljudi iz Močvarne zemlje, predvođeni Petrom i njenim mužem, krenuše nazad svojoj kući. Pošto nisu imali slobodnu neman za Stribora, on je do jezera došao na konju.

Sa prvim zracima novog dana Petra je opet postala zelena, ali nije dopustila da njeni ljudi primijete koliko ju je to uznemirilo. Vjerovala je da, kada već postoji način da jednom u godini povrati svoju boju, mora postojati i nešto što će joj trajno povratiti boju kože.

Velika prednost je bila i to što je kraj sebe napokon imala viteza koji je bio spreman da i život žrtvuje ne bi li se gospodarici za svoj grijeh iskupio.

Zato ga je već narednog dana, krišom od svog muža, opremila najboljim oružjem Močvarne zemlje, darivala mu najbržu neman na kojoj može svoje putovanje znatno da ubrza i ispratila ga riječima da se ne vraća nazad dok lijeka za njenu boljku ne nađe.

Tako poče svoje lutanje po svijetu hrabri i ludo zaljubljeni Stribor. Osim želje da izliječi princezu, potajno je maštao da će, ako u tome uspije, dobiti priliku da se sa močvarnim gospodarom bori za Petrinu ruku.

Znao je da bez bogatstva teško da ima šta da traži sa jednom princezom, ali mu mladalačka ludost nije dopuštala da odustane od svojih snova. Kada je na leđima nemani izronio iz jezera, još uvijek mu je gorio obraz od poljupca dobijenog na rastanku sa Petrom.

Svuda okolo bio je mrkli mrak i Stribor zastade da još jednom provjeri da li je veo kraj njega. Nakon što se uvjerio da jeste, nošen novoprobuđenom hrabrošću obode neman koja zakorači u tamu…

 

Uroš Zupan, LAGANA PLOVIDBA

Uroš Zupan rođen je 25. 8. 1963. u Trbovljama, gdje je pohađao osnovnu i srednju školu. U…
feb 04, 2022
Go to top