Radoman Čečović (1979, Pavino Polјe). Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Nikšiću (Odsjek za srpski jezik i književnost). Objavio je dvije knjige: Krivotporene pjesme (2011), Priče o malim i velikim čudima (2013, sa Kemalom Musićem)

 

NEKOLIKO IMPRESIONISTIČKI NASTROJENIHREČENICA O VOLJENJU POEZIJE ĆAMILA SIJARIĆA

Učitelju, šta je to poezija?

 

Kada me neko upita, a mnogi me upituju, i mnogo me pitaju (ponekad mi se čini da me samo, i sve upornije, propituju), i pred trafikom inženjeri, i u kafani zapjenušani momci, i na času drugačiji učenici, i na ulici oni koji bojažljivo prišapnu kako već neko doba sanjaju sulude snove – kada me upitaju onako kako se pitaju sveznalice i mađiji skloni dripci, kada me svi ovi i oni upitaju: Zaboga „učo“ , šta je to poezija?, ja najčešće zaćutim, ja najčešće zaćutim vidno. Zaćutim, kako bih se pripremio da odgovorim kao iz topa: da poezija je ovo, da poezija je ono, da poezija ne može bez ovoga, da može sa ovim, da je o njoj ovaj rekao ono, da je o njoj onaj rekao ono, te, da bih ja dodao još i ovo, i sve tako između nekog ono i nekog ovo.  Za sve to vrijeme, onaj koji pita, ćuti, i klima glavom. Ćuti i valjda se raduje nad činjenicom kako „učitelj“, ipak, nešto zna. (Nesrećni prosvjetni radnik zna taman onoliko koliko je uspio da zapamti čitajući neke mutne knjige  za koje i dan danas tvrdi kako su bile veoma ozbiljne.)

I taman da zaustim nešto o licima i naličjima poezije, o tome kako se poezija ne može čitati kao godišnji izvještaj Dobrovoljnog vatrogasnog društva iz Sremčice, kad inženjeri, kafanska momčadija, lunatici sa bjelopoljskog asfalta i učenici sa moždanom vijugom viška, prestaju da slušaju, zadovoljni definicijom, koja je, okreni obrni, izgovorena kao iz topa. I odemo tako svak na svoju stranu: inženjeri za svojim inženjerskim danom, momci za djevojkama, lunatici za snovima, učenici za bog zna čim, a ja za svojom srećom što mi se sa lica baš tako lako nije moglo pročitati da lažem. Da lažem kao pas, kada kažem da znam šta je to poezija. Jer laže svako, pa makar se taj svako pisao i velikim slovom, pa makar taj Svako bio i profesor jezika i književnosti, kada kaže da zna šta je poezija. Znati šta je poezija isto je što i znati šta je to što liči na beskraj, a nije kalup za cipele.

Ali, o nečemu bih ipak mogao. Mogao bih u nekoliko vješto destilisanih rečenica da vam kažem zašto volim poeziju Ćamila Sijarića. Ja da vam kažucnem zašto volim Ćamilovu poeziju, a vi da zaključite, ne šta je to poezija već šta je to dobra poezija. Jer poezija Ćamila Sijarića jeste Poezija, dobra poezija, koja se može voljeti isto kao što se voli neki pejzaž, neka žena, neka muzika. To je poezija za kojom se posvećenički može ići i kojoj se svakoga puta možeš vratiti isto onako kao što se vraćaš kući, iz daleka, umoran i pomiren sa činjenicom kako je svijet nesagledivo čudo.  I baš to čudačko vraćanje pjesmi, to čitanje iznova i iznova, taj sveti čin iščitavanja, jeste, možda, ono što određuje dobru poeziju. Pročitaš nešto što se dogodi kao igličak, pa taj događaj, taj semantički i zvučni incident, kopka te danima, mami te da mu se vratiš, i njemu i toj ženi, koja malo malo pa izgovori to njeno igličak. Ona to izgovori, a mi se gledamo i ne znamo šta se to sa nama zbiva.

Dobru poeziju, a zašto ne kazati i veliku poeziju, nemoguće je pročitati. Nemoguće je za dobru pjesmu kazati: beli sam je pročitao. Nemoguće je kazati zato što prava poezija ima sposobnost bijega iz riječi, iz sricanja slova, iz artikulacije glasova, iz vizuelizacije, iz pojednostavljene detekcije značenja. Dobra poezija ne znači, ona znači toliko toga. Ona znači sve ono što znači život, a život, ma čiji da je, moj, njen, njegov, vaš ili njihov, nije jednoznačan. Zato poezija ako nije život nije ništa. Zato je poezija koja nije život samo hrpa jeftinog, najčešće recikliranog, papira.

Ćamilova poezija jeste život i jeste od života. Takođe, Ćamilova poezija jeste i priča, jer je iz pričanja. Jeste priča jer je od mitosa. Od života koji se trudi da potvrdi sam sebe tako što će se dogoditi u mitskom prostoru i vremenu  pjesničkog teksta, kao u neupitnoj mjeri smisla.

Oni koji su ga poznavali, što ne znači da su ga i čitali, kažu da je pričao natenane, ne žureći nikad i nigdje. Oni koji su ga čitali znaju da mu je i pisanje bilo takvo, kao da je raspolagao svim poznatim i nepoznatim vremenima ovoga i onoga svijeta. Potajni vlasnik hronosa koji je svoje pričalačke vezove i zaveske upletao u uvijek prisutnu čežnju za nekada davno izgubljenim dostojanstvom čovjekovog života. U poeziji, koju je, kako stavri stoje, pisao kriomice, Sijarić je posvećenički tragao za nenametljivom estetikom egzistencije, često jedva vidnim odsjajem purpura u maglama i magmama života. Ti svojevrsni odbljesci života, koji su se više naslućivali nego što su se mogli prepoznati u konkretnosti forme, tražili su i specifičan pjesnički izraz koji je morao biti sveden na minijaturu, na filigranski detalj u srebru, koji se opet pojavljivao nikada isti, ali uvijek u dosluhu sa čistom lirikom. Te Ćamilove pjesme, kako to kaže onaj šaman iz Papa Marko Vešović, pisane su izvan svih današnjih moda. (Postavangardno danas traje i traje.) Zato su toliko duhovne, lišene viškova, pa su upravo zbog toga i svedene na brzo registrovanje životno privilegovanih duhovnih magnovenja koja suviše kratko traju da bi se mogla razviti u priču, a sadržina im je toliko lomna i kidljiva da sama sobom poziva na upotrebu stiha, jer se toliko neuhvatljiv treptaj života ne može iskazati jezikom narativa.

Oni koji se, hatom ili nehatom, upuste u iščitavanje Sijarićeve poezije vidjeće da je Ćamil bio majstor, vičan i majstorstvu i majstorijama, da od golog kamena pod glavom, načini, ili bolje reći satvori, simbol, u koji može stati čitav čovjek sa svim svojim malim i velikim strahovima. Te pjesme su, reklo bi se, kao svako čudo, nastajale ni iz čega. Tako se valjda i voda, u onom biblijskom vremenu, pretvarila u vino.

Nikada u tim Ćamilovim – i obimom nešto većim pjesmama, ne zatičemo nagomilan životni materijal. Jer, zaboga, ne čini se tu grad, ni opkop oko grada, ni kastel, ni komunarska barikada, ni lavirint iz koga nema spasa, tu se upisuje lirski zapis, jer zapis jeste, kao svemoguća riječ urezana u koru zavjetnog hrasta, ili u nepokorni kamen stećka. Otuda takva eteričnost u Ćamilovoj poeziji. Otuda to raspanje koje bi najradije promiljelo između prstiju, da nestane u zemlji i pod zemljom, odakle je i došlo, zaumno.

Sasvim je dovoljno da se pred njim nađe neki čovjek i nešto pored njega, neki kamen, neko drvo, neki put, neka sjen, neka voda, pa da se sve to, i čovjek i to sa njim, sintetiše u osjećajnost kojoj nema ravne. Neko bi rekao kako njegova poezija ipak ne osvijetljava mnogostrukost života, a ja na to kažem kako Ćamilova poezija nema namjeru da bude popis životnog invetarijuma, već da se prometne u sam život, da bude život i da bude od smislenosti životne. Otuda ta silna proširivanja, udvajanja, ponavljanja, produbljivanja motiva koji bi se mogli nabrojati na prste jedne šake. Njegova poezija, čini mi se, ima namjeru da se zavuče u sebe samu, da bi tako sama doprla do svog srca i svog vremena koje se uvijek nalazi negdje na međi onoga što se vidi i onoga što se naslućuje.

Zato i volim Ćamilovu poeziju, jer poziva na vraćanje sebi. Sebi i onom igličku poslije koga ne znamo šta to sa nama biva. Sebi i susretu sa sobom, baš tamo gdje prestaje opipljivost zvuka i neposrednost smisla, i počinje ono što se može nazvati tajnom mog, tvog, njenog, njegovog i njihovog života.

A na pitanjce šta je to poezija,  možemo nekom drugom prilikom,  pred trafikom,  na ulici, hodniku ili učionici.

 

DANILO LOMPAR, Tri pjesme

Danilo Lompar, rođen 2. januara 1978. godine na Cetinju. Objavio je 22 knjige poezije.…
jul 29, 2022
Go to top