ARHIVA ANTIBARBARUS
Safija Vehabović, iz rukopisa „Sapfini magijski harfovi“
- Detalji
- Pogodaka: 5153
U izdanju Javne ustanove Ratkovićeve večeri poezije, uskoro će izaći iz štampe knjiga poezije „Sapfini magijski harfovi“ Safije Vehabović, koja je prošle godine na konkursu Ratkovićevih večeri poezije (za pjesnike do 27 godina) osvojila prvu nagradu.
Safija Vehabović rođena je 14. 12. 1990. godine u Zenici, gdje završava Srednju muzičku školu i Filozofski fakultet na odsjeku za bosanski, hrvatski, srpski jezik i književnost.
Dobitnica je druge nagrade Mak Dizdar za prvi neobjavljeni rukopis poezije na manifestaciji Slovo Gorčina – Stolac 2013. U julu 2015. godine osvaja prvu nagradu na manifestaciji Ratkovićve večeri poezije – Bijelo Polje.
Poezija joj je objavljivana u zajedničkim zbirkama poezije: Izvan dometa (BiH), Musa Ćazim Ćatić (BiH), Perom za mir (Hrvatska), Garavi sokak (Srbija), u časopisima: Striptizium (BiH), Kulturters (BiH) , Lacuna (Danska), te Zmijskom jeziku (BiH).
Članica je nekoliko poetskih grupa i učesnica raznih manifestacija, kao što su: Grah za Iliju Ladina, Zagrebačke večeri poezije, More na dlanu, Književnost susreta, Snježna kraljica, Zeničko proljeće, idr.
MLAKONJA EDIP
Juan Martinez je iskopao svoje oči, nakon što je ugledao suprugu
kako opći sa velikim mužijakom.
Optofobija, strah od otvaranja očiju, kaže psihijatrica.
Ali dušo, čovjek po prirodi nije monogamičan,
bar ti bio trebao bit slobodna duha,
zijevala su usta prethodno napunjena plodnom tekućinom.
Uzalud je Martinez pokušavao vratit beonjače u očne duplje,
rastezale su se poput želea.
Tada je shvatio.
Elisa je bila njegova smrt.
Prigrlio je, kao najdražu halucinaciju
i bacio na krevet.
Juan prisjeti se, u antičkoj književnosti,
Edipu je pripalo mjesto najvećeg mlakonje.
IZLAZ
Ja se tušim na betonu.
Trebam samo Sapfine sandale
i jedno dobro pokajanje.
U desnoj ruci mi je zmija,
mojom voljom može postati
štap-vodič ka
Obećanoj Zemlji.
Dva fetusa leže
na samrtnoj postelji.
Prekriveni kaftanom
svjesni su skorog otkrivanja.
Zakonska kopilad
odlučuje se za trideset i četvrti bobak
na tespihu;
molitvu za kosmičke blizance.
HASANAGINICA U NOVOM
Hasanaginicu je zastidio njen stidni organ;
Imala je mjesečnicu.
I dok se Hasanaga izležavao
daleko od bojnog polja
sa agovskom glavoboljom,
ona je kući dojila i krvarila.
Oduzmi joj pravo na
Ime,
Dijete,
dvore
i sebe!
Za ženu prerezanog jezika
otpor je riječ stranog porijekla;
idealnija je ipak
mrtva.
NA PREDSTAVI
Bilo je priče o nekim identitetima.
Kristalizacijo, u ovakvim prilikama prizivam te.
Teatar i bića;
Vole, mrze, ubijaju i umiru.
Zovu se Hamletom, Antigonom, Edipom i Medejom.
Prometeje, okuj ih,
varalice su to, lažnih imena.
U publici su
Seje, Tomislavi, Maje i Samre.
Scena silovanja:
oni sjede i grickaju kikiriki;
Scena umiranja:
oni pijuckaju vino skriveno ispod sjedišta.
Nakon posljednjeg čina
čestitaju jedni drugima
i uspješno repriziraju predstavu
na platnu stvarnosti.
BUĐENJE
Voljela bih da napišem
neki sunčan stih,
da nacrtam jednu
plavičastu Nadu na platnu
ovog preživljavanja, zalud,
naše Sunce se odavno
budi na Zapadu,
teško je napisati neki
Istočni stih.
Puno je slijepih očiju ispred malih ekrana,
puno ušiju oboljelih od svakojakog teksta,
i puno ruku koje kuckaju pivama subotom uvečer
u objektu zapušenom od razarajućeg oružja.
Osakatiti nevinog,
ubiti čast i pravdu,
vječna je njihova želja.
Svakim novim rađanjem Sunca
bliže su toj Ideji.
Nama treba Revolucionar,
Nama teba Diktator,
Nama treba Spasilac.
Ja čekam Isu sa krilima,
jer svi drugi mrtviji su
od Krilatog.
PRISUSTVO
Moj prozor gleda u brdo koje je nalik na
Venerin brijeg.
Zapljuskjuju ga vodopadi tvojih jagodica.
Ispod njega je zatvor.
Ima tu simbolike.
Nebeska karavana prenosi me u sigurnu utvrdu
i jedino se plašim naslova tvog dnevnika
Strah.
U očima ti se nasmija pogled.
Odgovaram prisustvom.