Faruk Dizdarević (1943, Bijelo Polje), istoričar kulture, publicista, književnik, završio je Filozofski fakultet u Beogradu. Jedno vrijeme radio je u prosvjeti, zatim bio  dugogodišnji direktor Doma kulture u Priboju. Neprocjenjiv je njegov doprinos kao inicijatora i organizatora mnogih kulturnih akcija i pothvata u pribojskoj sredini i šire. Osnivač je i utemeljitelj Limskih večeri poezije, Limskih večeri dječje poezije, likovnog serijala Put ka slici, itd. Pokretač je izdavačke djelatnosti u ovoj sredini (Biblioteka Limske večeri poezije, Edicije Limes, Manualis Labor i Testudo). Posjeduje širok spektar zanimanja i suverenu erudiciju. Žanrovski je raznovrstan. Desetinama godina se bavi književnom, likovnom i pozorišnom kritikom, publicistikom, istorijom i istorijom kulture. Učesnik je više naučnih skupova i okruglih stolova. Tekstovi su mu objavljivani u dnevnim novinama, časopisima i zbornicima. Uvršten je u više antologija, leksikona i almanaha: Vaza ot pjask – Antologija na Černogorskata proza, Književnici Zlatiborskog okruga, Leksikon pisaca prosvetnih radnika Srbije, Leksikon Zlatiborskog okruga, Ko je ko u Bošnjaka… Prevođen je na više stranih jezika. Član je Udruženja književnika Srbije. Dobitnik je više nagrada i priznanja za svoje kulturne, književne i društvene aktivnosti.

SVAKA SLUČAJNOST JE SLIČNA

(Hadžem Hajdarević, Gdje si ti ovih godina, roman, Dobra knjiga, Sarajevo, 2015.)

Netom po završetku novogodišnjeg tuluma uoči 2005. godine, koji je organizovao Halim Hajdarević u svom stanu na Bistriku, proslavljajući sa prijateljima i prijateljima njegovih prijatelja kupovinu stana, kod njega prodire nepoznat čovjek imenom Ibrahim Barlov sa prijedlogom, više zahtjevom, da mu baš on, Halim Hajdarević, u formi romana opiše njegov ratni put.

Odlično postavljenim „ulazom“ u priču, pisac čitaoca upoznaje sa akterima novogodišnje zabave. To je veoma šaroliko društvo: glumice, slikari, novinari, prezrele ljepotice, ljubavnice, razvedene žene, lendohani, drogeri. I ako skicuozni, briljantni su opisi likovi toga društva.

Hajdarević u početku odbija prijedlog naručioca pripovijesti, potom se premišlja i nakraju popušta pred neviđenom i dobro osmišljenom upornošću Ibrahima Barlova.

Fabulativna okosnica romana je, dakle, permanentna presija Barlova da mu pisac uz bogat honorar opiše ratni put, kao jednom od komandanata u bosanskom ratu '91 – '95. Kada mnogi učesnici rata koji su nekoć komandovali imaju knjigu o sebi, hoće i on, je li, da se opiše i njegova životna, odnosno ratna priča i to u formi romana. Međutim, u tematskom središtu priče je i ratno i poratno Sarajevo, kao i sve ono što se splijetalo oko toga.

Hajdarević počinje pisati priču o pomenutom ratnom veteranu; do podataka će dolaziti na osnovu njegovih dnevničkih bilješki koje mu ovaj povremeno donosi, a koji put to čini i izvjesni Atif Mešak. Priča treba da bude napisana u trećem licu, u trideset slika, ilustrovana probranim fotodokumentima, zahtjev je naručioca. I tako, roman o Barlovu započinje događajima u bjelašničkim selima sredinom 1991. godine, pa ide sve do kraja rata, negdje krajem 1995. Ni riječi nema o komandantovom djetinjstvu, odnosno životu do rata.

Ko je Ibrahim Barlov? Pisac koga je odabrao, rečeno je, ne zna ništa o njemu, osim da je jedan od ratnih komandanata bosanske vojske. Atif Mešak, vjerna Ibrahimova sjenka i čovjek od njegovog najvećeg povjerenja u ratu, jednom je, kao uzgred, piscu rekao da je njegovog zapovjednika, kao pripadnika Jedinice za specijalne namjene pri Generalštabu, KOS pripremao da ubije Aliju Izetbegovića. Autor romana Gdje si ti ovih godina u svojoj knjizi, pored maloprije poenutog, navodi i još neka realna imena, npr. generala Kukanjaca, ambasadora Uzelca i nekih sarajevskih rukovodilaca.

Zašto je Barlov odabrao baš Halima Hajdarevića, nesvršenog studenta filozofije, uposlednika u jednom salonu automobila, koji pomalo piše, čovjeka koji je emigrirao iz Sarajeva na samom početku rata, a vratio se iz izbjeglištva u Sarajevo tek 1998. Godine, da baš on opiše njegov ratni životopis? Upravo zbog toga, jer nije bio u Sarajevu, Bosni, tokom ratnih godina pa pretpostavlja da pojma nema šta se u tom vremenu tu dešavalo.

Narator nam u prvom licu pripovijeda o danima svoga azila u Njemačkoj i Švedskoj. Tamo je svašta radio da bi preživio, između ostalog bio grobar i starao se o Tierfriedhof Stuttgart, dakle groblju kućnih ljubimaca sa brižljivo uređenim nadgrobnim spiomenicima, palio svijeće na psećim i mačijim humkama, itd. Djevojci Nini pisao je da radi u tvornici hrane kućnih ljubimaca. Govorio joj je da se tu prave pseći hamburgeri, čokoladice za sve životinjske vrste, sokovi za mačke, sladoledi za pse a ona bi znala reći: I nama šalju neku hranu kao da smo Evropi i svijetu kućni ljubimci, samo što konzerve „Ikar“ iz humanitarne pomoći neće bosanske mačke i psi.

Narod je vjerovao da u Bosni neće biti rata, ne može biti rata (čak i u januaru '92 tako su mislili). Ali umjesto vremena nade, nastupilo je vrijeme rata i straha. U ovoj knjizi autor Hadžemović piše o ratom poremećenim životima i tragičnim sudbinama svojih prijatelja ali i onih koji ne pripadaju tom krugu; sa mnogim ljudima koje je poznavao prije rata sreće se u poratnom Sarajevu.

Knjiga govori i o kriminalu, korupciji, iznenadnom nestajanju ljudi, tajnoj trgovini visokotarifnom robom i narkoticima, uvozu i švercu cigareta i alkohola, reketiranju direktora javnih i privatnih preduzeća, govori o ljubavi i ljubavi sa svojom djevokom Ninom kojom će se oženiti i dobiti kćer Mirnu, o propalim ljubavima, razlazom sa Ninom...

Ono što čini ovo štivo dinamičnim jeste njegova raskošnu retorika, leksička i stilsko-poetička širina. Uočljiva je lakoća pripovijedanja, otuda utisak da riječi i rečenice nekako glatko izviru iz pisca. U fabulativnom toku romana naracija je sasvim mirna ali potkrijepljena obiljem autentičnih detalja, autentičnim pojedinostima iz svakodnevnog života.

Mnogi koji su bili tokom rata u Bosni ili preglasno govore o strahotama koje su preživjeli ili potonu u šutnju kao u bunar iz kojeg ih je nemoguće izvaditi. Potresna je, na primjer, priča u ovoj knjizi o sudbini poznatog sarajevskog slikara Amira Žige. Spalio je sve svoje slike na Trebeviću, nešto kasnije je zarobljen, prebačen u Foču, tamo pravio portrete srpskih oficira i restaurirao freske, i na kraju završio na Sokocu u bolnici za umobolne. Ta saga može biti jedna od metafora o patnjama i stradanjima Sarajlija, ali i o ukletoj sudbini našeg balkanskog atlasa.

Ibrahim Barlov i njegov posilni Atif Mešak imali su sumnjive rabote u toku rata, i odmah iza rata; prikrivali su novac skupljan po Evropi i islamskom svijetu za bosansku vojsku, bogatili se tako i kaljali čast bosanske vojske. Vremenom Ibrahimovo ime sve više je blijedilo na svemu što bi moglo upućivati na policijsko-istraživačke izvještaje vezane za sumnjive poslove; ruke su mu svakim danom postajale sve čistije.

Barlov žuri sa završetkom knjige jer želi emigrirati iz Bosne. Svo vrijeme u mnogim situacijama, čak i detaljima, miješa se u život svoga životopisca. Recimo, u periodu kad više nije u dobrim odnosima sa suprugom – Barlov zahtijeva čak da se ne razvodi sa ženom dok ne napiše knjigu. Da se ne dekoncentriše. Među prijateljima se šuškalo da je taj prononsirani ženskaroš postao ljubavnik i njegove žene Nine. Nakon završetka romana pokupio je rukopis a i sve materijale vezane za knjigu i to odnio. Pisca Halima na rastanku isprebijao je na mrtvo ime a onda pustio glas da su došli lopovi i drogeraši da mu opljačkaju novac koji je stekao u Njemačkoj i Švedskoj, ali i švercom oružja tokom rata u BiH. Potom se izgubio iz Sarajeva.

Atif Mešak tajanstveno strada u saobraćajnom udesu kod Pazarića. Razne sudbine sustižu još neke ljude koji su se znali sa Ibrahimom Barlovom.

Paralelno sa pisanjem ratnog životopisa Ibrahima Barlova i pripovijesti kad i kako je ovaj ušao u njegov život, Halim Hajdarević je ispisivao i svoju vlastitu priču. Tajno. Rukopis svoje knjige držao je u podrumu i na kraju ga snimio na CD.

Narator ovih priča Halim Hajdarević nije superheroj, sveznalica, pametnjaković, apolitičan je, ali je patriota. On se nekako stalno nalazi u egzistencijalnom međuprostoru, a u izvjesnom smislu i u međuvremenu, u nekakvom trajnom unutrašnjem raskoraku kojeg karakteriše melanholija, sumnja, samopreispitivanje.

Roman Gdje si ti ovih godina završava se poglavljem: Epilog: Devetnaest godina i devet ipo mjeseci poslije: „Dugo je u caffeeu Hotela Holiday (u Sarajevu) simpatični i razmetljivi gost iz Amerike Abraham Barly objašnjavao nekolicini prisutnih da će lososi prije postati gmizavci a miševi riječne ribe negoli će biti jasno zašto zemlja u kojoj je proveo višemjesečni odmor odbija postati moderna, demokratska, prosperitetna država a njeni građani uporno govore da jedino to žele. Dirljivo je to, i smiješno, uzvikivao je Mr. Barly na svome hrapavom engleskom jeziku, ispod čije se glazure osjećao useljenički slavenski akcent“.

Od nezapamćenih vremena, predstava ljudi o pravdi ima dvije strane: vrlina pobjeđuje, porok se kažnjava. Međutim, kraj ove priče je ovakav: Ibrahim Barlov, pardon Abraham Barly, nakon skoro dvadeset godina dolazi iz Amerike u Sarajevo, plastičnom operacijom izmijenjenog i podmlađenog lica, držeći ispod ruke englesko izdanje romana Where am I these years. Nakon popijenog pića u Hotelu Holiday, otišao je na groblje i položio cvijeće na mezar pisca Halima Hajdarevića.

Njegova supruga misis Ninna Barly, njezina kći iz prvog braka dvedesetpetogodišnja Mirna i devetnaestogodišnji sin Elvis doletjeli su avionom iz New Yorka do Zȕricha. Elvis nije htio nogom da kroči na Balkan već je rekao da će malo prozujati Evropom dok njegovi roditelji i sestra po majci budu boravili u Bosni. Mirna nije posjetila očev grob jer je mama bila protiv.

Roman koji večeras promovišemo a koji je naslovljen sa Gdje si ti ovih godina je ona druga verzija Halima Hajdarevića koju je potpisao Hadžem Hajdarević (1956, Kruševo kod Foče), pjesnik, esejist, pisac za djecu, publicist, urednik. Spektar njegovog literarnog interesovanja je, dakle, veoma širok i transponovao se u dosad objavljenih petnaestak knjiga. Njegove knjige i tekstovi predstavljaju jednu od važnijih tačaka savremene b/h literature.

U zaključku bih rekao: Ova knjiga će osvježiti zatamnjela sjećanja o nekim skorašnjim događanjima na balkanskim brdima. Koji bi se mogli ponoviti. Jer niko se, veli Hegel, nikad ničemu iz istorije nije naučio. Nigdje na svijetu. Hadžem Hajdarević poznat je po tome što insistira na postojanju nade, ali i ozloglašen, jer odbija da nadi odredi bilo kakav sadržaj. Ova dijalektika između nade i poricanja značajan je aspekt njegovog stvaralaštva, ali isto tako i samog modernog društva – a takođe, dodao bi on, i savremene umjetnosti.

Imalo bi još toga da se kaže, ali pošto vrijeme izmiče privodim kraju moje izlaganje. Ali ovaj podatak ne želim a da ne navedem. Prvi roman pjesnika Hadžema Hajdarevića promoviše se ovdje u Bijelom Polju na 35-to godišnjicu od izlaska iz štampe njegove prve zbirke poezije sa naslovom. Seoba obala.

Sarajevo, jula 2016.

 

Uroš Zupan, LAGANA PLOVIDBA

Uroš Zupan rođen je 25. 8. 1963. u Trbovljama, gdje je pohađao osnovnu i srednju školu. U…
feb 04, 2022
Go to top