ARHIVA ANTIBARBARUS

Enver Muratović, rođen je 18. marta 1978. godine u Rožajama.

Objavio zbirke poezije:

1. ZA SUNCEM ZAVIČAJA, MRZ Pljevlja, 1996;
2. SUNCE U ČAŠI (haiku), Rožaje 1997;
3. UZMI I OSTATAK MENE, MRZ Pljevlja 1998;
4. DRUGA OBALA, KOMOVI Andrijevica, 2001;
5. NAOPAKO, Centar za kulturu Rožaje 2004;
6. IZA MENE (izbor iz poezije), Centar za Kulturu Bihor, Petnjica, 2013.

Zastupljen je u antologiji „Bijel behar“ (poezija pjesnikâ Bošnjaka Kosova i Sandžaka), kao i u antologiji „Trešnjev cvet – jugoslovensko haiku pesništvo“, koju je, u saradnji sa Centrom za Istočnu Aziju, 2002. godine izdao beogradski Filološki fakultet.

Živi i radi u Rožajama.

E-mail: Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.

KORISNE STVARI

Danas bih mogao raditi nešto korisno:
Čistiti zaprljanu avliju,
Rovariti zemlju i gurati u nju sjeme nekog budućeg cvijeća,
Ili golim rukama sakupljati lišće prošle jeseni, satruhlo;
Golim rukama milovati travu mokru od otopljenog snijega,
Zakucati tarabu kroz koju se provlače psi bez gospodara; Mogao bih...

Mogao bih svašta korisno raditi...

Ali,
Samo sjedim na terasi i gledam kako nekoliko golubova, gramzivo,

Kljunovima kupe ostatke moga današnjeg ručka.

21.03.2015.

KAO DA TI NIJE NIŠTA

Poželio sam da ćutimo, oče, da pušimo krdžu,
Gledajući kako raste snijeg oko kuće;
Poželio sam da gledam one tvoje, vazda suzne oči,
Da dugo tako u tebi sebe gledam...

Poželio sam, oče, da samo jesi ovdje,
Makar providan kao paučina, da lelujaš
Ponad kuće i čuvaš nas od zvijeri iz obližnje šume!
Da rasteš u nama, i stopiš se u tišinu...

Nekako, godinama nada raste,
Da, eto, stići ćeš pripit sa pečenom kokoškom u kesi,
Nasmijan kao da ti nije ništa,
Kao da je sve u redu...

03. oktobar 2015.

PJESMA ZA NJU

Već dvadeset i tri godine
Prebiram po sebi: sjećanja, riječi i suze;
Krijem pjesme o Njoj da ih niko ne vidi,
Jer ima ljudi urokljivih očiju i crna srca,
A pjesma o Njoj treba da bude čista
Baš kao i Ona, na tabutu, onog junskog dana!

Već dvadeset i tri godine
Ne umijem da odgonetnem: kuda to ode Enisa!?
A kao juče sreo sam je u povratku sa korzoa!
Ništa te noći, Bože, nije ličilo na to da je neću vidjeti ovako dugo;
Nasmijana i srećna bješe te večeri 22. juna 1993.
Kao da već sutra neće biti mejt na tabutu!

I pamtim njene ljubavi iz spomenarâ –
Sretnem te žive ljude, srećne, po čaršiji;
Drugaricama njenim, školskim, imena pamtim:
Lejla, Ema, Anka, Azra, Indira;
Volim ih sresti kao da dio Nje još traje u njima,
Vidim u njima svima Enisu samu!

A sve naredne godine hoću li čekati i pisati,
Sve dok me, jednog običnog dana, Melek smrti ne prozove, voljom Uzvišenog Gospodara?
Jer, bez imalo sumnje, drvo za moj tabut raste,
I platno posmrtno, moje, neko negdje tka...

Rožaje, 29/30. april 2016.