ARHIVA ANTIBARBARUS

Rođen je 1945. godine u Blizancima kod Mostara. Završio je studije hravtskog jezika i povijesti na Pedagoškoj akademiji u Dubrovniku. Objavio je knjige Rumen; Rika na razbojištu sunca; Odbjegla krinka; Kuća pod nebom; Večernje vino; Veranda prema moru; Iza nekih godina; Poezija – izbor; Jeruzalemski zid; Laž, mržnja i zločin; Tražili smo kuću; Mačak u Sarajevu; Kao priča, kao pjesma; Težina zemlje; Cesta izvan krajolika; Živi stroj; Sarajevo, post bellum; Sarajevska noć i druge knjige.

Dobio je nagrade Found for Free Expression (USA); Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva; Nagradu za životno djelo Međunarodnog sajma knjiga i učila u Sarajevu; Bosanski stećak; Godišnju nagradu Društva pisaca BiH za najbolju knjigu u 2008 i Nagrada Skenedr Kulenović.

 

ODRAZ

Uzbudljivo uvijek jutro je

Vodom hladnom ruke pereš

Umaviš lice i gledaš gad ok

Briješ se

 

Tek poslije zanimljivo ti postaje

Kako zagledao si se

A da čudio se nisi

Odrazu tvom vlastitom

U ogledalu

 

Jesi li očekivao sebe

Da ćeš baš prvoga vidjeti

Ni svjestan da stvarno i bivaš

Najvažniji u tome danu

 

A onda uđeš

U pusto mnoštvo

Sasvim gdje nestane

Tvojega lika

Ni zrcalo jutarnje

Više te ne pamti

 

CESTA

Ova je cesta prava

Ona jednako ide

I tamo gdje sužava se u krajnjoj točki

 

Kao in a rubovima njenim

Ni zamornoj, beskrajnoj

Crti

 

Tek nikad ne znaš

Da li je to cesta života

Ili cesta smrti

 

RAZGRNUO SAM ZEMLJU

Razgrnuo sam zemlju

hrabro,

kopajući prstima,

noktima,

kušajući jezikom:

 

Hrapava i glatka

Pod njom:

konjska kopita

i potkovice

kosti, samo kosti

 

JUTRO

Kroz prozor, eno, slomljenih grana

Na njima lišće živo treperi

Puni su zidovi sjena i rana

Pusti dan nedjelja otvara dveri

 

SONET ZA STARI MOST U MOSTARU

I zlato svjetla, kamen sjaja a tih

I ledno što žeže oči i spaja

Bijelim letom u zelen i plav stih

Sunuo iz daha vjetra i raja

 

Zgrađen iščilio u mir, sklad i zvuk

Glasom sna probuđen, od neba otet

Nad zelenom rijekom labudov luk

Nebeski vihor vratit će ga opet

 

U ljudsku zjenu u kojoj se briše

Sve od postanka (gdje se on sam sakri)

Viđena čuda da se nikad više

 

Ne nađu tako jedna i jedna

Na zemlji ovoj dok se sunce bakri

Kao u ruci starog hajrudina

 

OTVORENA KUĆA

Eto zida i prozora što se ziba

Iznad krova bez otvora ptica stoji

Snažni vjetar od početka što se giba

Da uvjeri tvoju kuću da postoji

 

Ptica leti prema nebu, plavom sjaju

Nad krovom se lepet krila samo čuje

Po kladrmi lišće pada, vjetar huji i psi laju

Opća zebnja sad u kući odjekuje

 

Imaš nemir iza čame, budnu stražu

U potiljku. Tražiš neko toplo rame

Golu usnu, dragi osmijeh, ruku dražu

Ali vjetar strašni huji, kuća kriči: otvara me

otvara me…