ARHIVA ANTIBARBARUS
Radomir Ilić, Pjesme
- Detalji
- Pogodaka: 5781
Rođen je 25. jula 1959. godine u Mioču kod Bijelog Polja. Osnovnu školu je završio u rodnom mjestu, gimnaziju u Bijelom Polju. Apsolvirao je na Katedri za jugoslovenske književnosti i opštu književnost novosadskog Filozofskog fakulteta, a diplomirao na Odsjeku za srpski jezik i južnoslovenske književnosti Filozofskog fakulteta u Nikšiću. Bio je novinar, saradnik i urednik u brojnim domaćim i inostranim medijima, autor zapaženih intervjua, reportaža i komentara. Književne i lingvističke radove objavljuje u domaćoj periodici.
Živi i radi u Mioču i Bijelom Polju. Pjesme koje objavljujemo iz njegove su novoizašle zbirke Lisanska balada i druge pjesme u izdanju bjelopoljskog Pegaza.
KANJANKE
Subota, jutro, sunce s Ozrena
Zlati bregove, brda i dólje;
S milom sam majkom oka još snena,
Žurimo na pazar u Bjelo Polje.
Mati je moja vedra lica,
Džemper i suknja seljačkog kroja,
Opanci, ceger i obramica;
-Živnide malo, srećo moja!
Prođemo Brežđa, pa zastanemo
Dokle opanke skrije u granje,
A onda strepim kako ćemo
Proći kroz malo selo Kanje.
Jer kada vide nju i mene
Još od Boríća izdaleka,
Izlaze redom kanjske žene
Mašu, i svaka majku čeka.
Grljenje, poljupci i priča duga:
... – A đe si drûgo!! ... e moj rode!..
... – Ubi nam povrće neka kuga ...
...- Sve se posuši, u elać ode! ..
... – E jes, šćer mi se rano uda ...,
... – Bogoti, kako su gore kod Kíće?..
... – Je li i kod vas ko i vùdā?..
... – Kako je žîvō, imate l’piće?!..
-Ajdemo, - molim je i vučem za ruku,
-Na Dugu Njivu stigli bi dosle!,
Al one ne vide moju muku;
-Kad ode autobus, šta ćemo posle?!
-Pa neka ode, nais će nešto,
A ima i onaj tahi skupi;
-Ne brini Srećo, - tješi me vješto,
-Sve će ti majka danas da kupi!
Pri samom kraju priče ove
Suza na bjelu hartiju pade;
Danas me svaka mjesto nju zove:
-A đe si rode!! … A đe si Rade!!
Smješim se, slušam ih i gledam, eno:
Lijepe i mile kao iz bajki;
U svakom licu vidim njeno,
U divnim licima tih dobrih majki.
SUNCE ZAĐE
Sunce zađe na zapadu jarko
Da śutradan ponovo ogrije;
Ti mi ode moja mila majko,
A odlaska ko da bilo nije.
Dok svijeća čista dogorjeva
Gledaju me tvoje oči mirne,
I srce mi u grudima pjeva,
Glas ti čujem, širiš ruke širne.
Daleko si, a ko da si ovđe,
Ne tugujem, ne žalim te više,
Niti čekam na san da mi dođeš
Kad proljećne učestaju kiše.
Šumi naše na imanju borje
I miriše cvjeće sa livada;
Idem kući kao da si tamo,
Ko da čekaš tvoga sina Rada.
Ko da ništa prohujalo nije,
Ko sad da ćeš da se tu obreteš;
Tvoj me džemper još i danas grije,
Ti mi tople čarape još pleteš.
PLAVO
Dok bi se sunce nad goru svilo
Skašo je Plavo dobrinjske strane;
Nije ga ovuda sa njim bilo
Da je naoštri i da mane.
Kad ga je dobra mati rodila
Sijevnu nad kućom munja ko znamen,
Njegova narav bješe svila,
Njegova kosa bješe plamen.
Za kozbašu ga listom zvaše,
Pred njim ni u snu niko ne smije,
I jednako ga poštovaše
Staro i mlado od vjere dvije,
A kad bi s proljeća išli da kose
U Zetu ravnu i u Zoganj,
Najljepši duvan na dar mu nose
Jer bješe munja, bješe oganj.
Žubori stara dobrinjska česma
I novi običaj vrijeme nosi,
Al tu je Plavo, ne da ga pjesma,
Evo pred nama kako kosi.
PJESNIK I GROBLJA
Milenko Lelović iz sela Bjelica,
Znanac mi stari i čovjek dobar
Majstor je zanata od dva lica:
Grobar i pjesnik, pjesnik i grobar.
Iz nužde on se bavio svime
Za poso čelnike molio često;
Udesi Svevišnji i jedan s njime
Da groblje bude mu radno mjesto.
Čeljadi dosta, a posla malo,
Dobrog čovjeka snašla muka;
Ne možeš nazad kad te palo,
Prihvati budak pjesnička ruka.
I tako posle iz dana u dan
Otvara grobnice, kopa grobove,
A noću kad ga napusti san
Umorni pjesnik niže stihove.
Za dušom dragom što je smrt uze
Drugom vrijeme tugu liječi;
Njemu danima kaplju suze,
Njemu noćima kaplju riječi.
Lako je pjevati iz daljine
Suncu radosti da se predaš,
Ali zapjevaj, majčin sine
Kada pustinju smrti gledaš.
Moraću zato otići k njemu
Bjeličku šljivu staru popit,
Potanko s njime zborit o svemu,
I na vrijeme pogodbu sklopit,
Kad će me crno krilo skriti
I bez molitve, i bez popa
Jednako će mi pod zemljom biti,
Pa barem pjesnik da me ukopa.