ARHIVA ANTIBARBARUS

Rođen je 1944. godine u Gusinju. Završio Filološki fakultet u Prištini. Bio zamjenik direktora i glavnog urednika INDOK-CENTRA i „Titogradske tribine“, zamjenik glavnog urednika „Stvaranje“, predsjednik Upravnog odbora Centra za iseljenike Crne Gore. Predsjednik je SUBNOR-a i antifašista Crne Gore, glavni urednik časopisa „Kod“, urednik časopisa „Almanah“, član Savjeta Ratkovićevih večeri poezije. Član je CANU. Ima status istaknutog stvaraoca u kulturi. Dobitnik je Trinaestojulske nagrade, Nagrade oslobođenja Titograda, Nagrade „Pero Ćamila Sijarića“, Nagrade „Stefan Mitrov Ljubiša“ i Nagrade „Miroslavljevo jevanđelje“.

17.

Jesam lit ti pričao o Šehagi? Dobar čovjek, ugledan i pošten trgovac, davao na veresiju, pomagao sirotinju, odmjeren, vjerovao svakome. Dobar se čovjek poznaje na dan hoda.

Dođe kod njega brđanin da kupi dva kila šećera, on mu izmjeri i ovaj se predomisli, traži još dva.

„E, ja ti više ne mogu prodati“ – kaže mu Šehaga.

„Kako ne možeš? Vidim da imaš?“

„Evo ti ovaj do mene, Šćepo. Kupi kod njega. ja sam za danas uhfatio nafaku. Neka i on nešto zaradi“.

Čaršijski ugursuzi i vragovi, mlađarija gotova da se sa svakim pošali, dogovori se da Šehagu kad mu nazovu selam, pitaju:

„Što je, Šehaga, što si ublijedio?“...

Tako jedan pa drugi, nagovorili i nekog od starijih da pogledom pokaže zabrinutost za Šehagino zdravlje.

„Nije ti Šehaga ništa. Nijesi se naspavao“...

Šehaga brže-bolje zatvorio dućan pa kući. Svakim korakom zabrinutiji, otežale mu noge, zadihao se. Čim preko praga, rekao ženi da mu prostre da legne.

„Ne mogu ti nikud. Nije mi dobro, nešto me steglo“...

Viđela žena da je ublijedio, prepala se. Dva dana su ga tako držali i mučili. Komšije došle da mu kažu šta su se ugursuzi dogovorili i šta mu namjestili.

Šehaga zdrav, vrnuo se u dućan, sve se putem smijući...

Mnogo su dobri naši trgovci i zanatlije. Rade pošteno ali i troše. Veli se: Svaki šparadžija ima svoga troškadžiju. Kod nas je samo jedan Jehudija imao dućan. I da ga nijesu ubili, džimrija i sebičnjak kakav je bio ne bi dugo izdržao. Muka mu je bilo i od toga što su domaći trgovci drukčiji. Smetalo mu je kako rade i žive, vrijeđalo ga i kako troše kao da troše njegovo. Vrijeđalo ga i to što daju na veresiju.

Ušao mu u dućan mušterija:

„Đe je gazda“?

„Nije tu“...

Onaj čovjek prošao čaršijom pa opet svrnuo.

„Đe je gazda“?

„Nije tu“.

Čovjek ponovo niz čaršiju i uz nju pa opet u radnju.

„Je li tu gazda“?

Jahudija ga uzeo pod ruku, uveo u kamaru, otvorio kovčeg i pokazao mu novac.

„Ovo je gazda a ja sam njegov sluga!“

Cuf-Alija ga je vidio u Skadru, pred katedralom. Bacio nešto vehto i pocijepano na sebe, raščupao kosu, umusio, metnuo pored sebe saficu pa prosi. Žut i podbuhao, buljav i klempav, molio hunkavim glasom, prolaznici mu stavljali sitniš u mršave ruke i saficu.

„Što činiš Moric?“ – začudio se Cuf-Alija.

„Bio sam kod doktora Saračija, imao trošak pa da se pripomognem“.

I znaš kako je završio? Bio u kočiji sa Živkom Garićem, načelnikom žandarmerije a na putu ih zaskočio kačak Mehonjić.

„Ko je Garić?“ – viknuo.

Prepredenjak i lisac, Garić se snašao, pokazao prstom na Morica kome prvi put na glavi nije bio jalomak, ona okrugla kapica. Mehonjić odmah opalio i još brže strknuo u šumu...

(Odlomak iz romana „Svi moji“)