ARHIVA ANTIBARBARUS
Radomir D. Mitrić - POPUTNINA
- Detalji
- Pogodaka: 1970
Radomir D. Mitrić rođen je 29. 4. 1981. godine u Jajcu, u Bosni i Hercegovini. Završio studij književnosti Filozofskog fakulteta u Banjaluci. Pisanjem se bavi od svoje četrnaeste godine, poezija mu je objavljivana u brojnim regionalnim i međunarodnim časopisima i prevođena na engleski, nemački, francuski, italijanski, španski, ruski, bugarski, mađarski i beloruski jezik.
O njegovoj poeziji objavljeno je mnoštvo književnih prikaza. Dobio nekoliko književnih nagrada u regiji i inostranstvu. Do sada objavio šest knjiga poezije i jedan roman. Poezija mu je zastupljena u panoramama i antologijama. Prevodi sa engleskog jezika. Bavi se grafičkim i veb-dizajnom. Uređuje književni blog Hyperborea. Radi kao bibliotekar u Univerzitetskoj biblioteci u Kragujevcu gde i živi.
/iz rukopisa Kino Mediteran/
/ciklus Cargo/
poputnina
tad ponesoh sa sobom sve. maglovit zrak,
vlasi tvoje i mirise na mokroj odeći, od prapočela
znane, glas i vetar koji me prati niz tračnice što sijaju
u jutarnjoj rosi, padina dok korodira u okeržutu,
(onu Borhesovu kojom slepi gledaju u večnost)
i koja će ostati tu do končine, dok pesma traje,
dok se sasvim ne izgubim u bespuću slogova,
lepeću čavkina krila u suterenu, u memli,
nalik sam čavlu, zagubljenom u ruiniranoj himni
arhikonstrukcije, rašrafljen, iz ležišta izbačen.
ujutru, sunce teški je disk nebuđenja, za sizife i atlase,
za alase, nas i putnike, gonjenike, dok predeli izbivaju
neznani, tako i promiče život, u oknu musavog prozora
tvoje lice uvek kao fantazma, kao podtekst,
koliko gigabajta treba za ritmovanje naših srca,
za frejmove koji nas obuhvataju, koji čuvaju našu
inokost i kad se izgubimo izvan zidina, naših tihih
kraljevstava, kad zemlja ne bude više pod našim nogama,
teška kao lokot, kao doksat nedočekanih muškaraca
iz bivših ratova. sklupčaj se u meni i ćuti,
budi perper što sija na zdenca dnu, u kladencu,
okovratnik za hladne dane koje okuje zima.
izađi na prozor, biću tvoj angel, u snegu usnuli,
ispruženih ruku, kojima te je uvek malo i nedostatno.
prekookeanska
osvrnem li se ostaću sabran iako
se unutra već meškolji jesen u rebrima
a modro leto još potire sve ispred sebe
zamamno kao talas kao vetar što propinje more
i lice tvoje s godinama što zajedno sa mnom
raste u plaveti. u ikri sećanja.
i onda opet bude toplo oko srca.
odjek smo pustinje obvijeni tišinom
i poj cvrčka u večnom podnevu.
pod našim nogama, pod našim glavama
tamni humus bezvremena što još stoji
u zeleni u paprati gde se izgubismo zajedno
odavno. budi zemlja kojom dišem. nad mrestilištem
kojem se vraćamo da skladu vratimo dar.
u meni te ima toliko mnogo da sam nalik teškim
prekookeanskim brodovima koji rone daleko
i samo pokatkad ispuste tužni zvuk
kao slonovi što se traže u sumračju nad savanom.
umbra krameri*
ne uzimaj uzalud srca mojega.
kad duša je lakmus nad gorjem orlušina
zver što goni i biva progonjena
ihtis libris crna iz žuči na suncu krv zgrusla.
ko te je voleo juče voleće te uvek
damari se nabiru kao povesma od nesna
tkanje je žurno u žilama plavet neba
indigo ispisan iz preobilja u ništ.
ljubav je disanje drugom. sjakti se
zraka nebesna u ribljem oku vilin-konjica slika
u zlataru podneva u jantaru pčela dan
predvojen kao lice janusa. voda živa
a močvara biva prelja odsudnom čekanju
da siđeš dovde. glas da ispuni se sušt
na obali gde pesak veje vekovne nesanice.
u trudnoj vodi gde mrgodna umbra krameri
tuži u osamljenju. u udivljenju prolazi
vek pod krošnjama gde mlačno je
i turobno. za prelest uspinjanja kazna
pad je. u sandalama koje gore od zenita
senka se nadvija nad površjem vode.
tu sam još uvek. čuješ li bućkanje talasa.
*vrsta endemske ribe