Dragana Mrkić, rodjena Bataković u Nikšiću, 10. jula. 1978. godine. Diplomirala na Filozofskom fakultetu u Nikšiću. Novinarka u RTCG od 1997.godine, objavila zbirku poezije ,,Previše te ima“ 2011. god, a zatim i  ,,Pregudo te nema“ 2017. god.

Učesnica raznih književnih susreta, a njene pjesme objavljivane su u brojnim zbornicima kod nas i u inostranstvu: Književni klub ,,Miroslav Mika Antić“ Srbija i KK ,,Miloš Crnjanski“ Austrija, u kojima je zastupljena poezija autora iz cijelog svijeta.
Dragana Mrkić bila je i predavač na Filozofskom fakultetu  u Nikšiću tri studijske godine. Autorka je brojnih priloga i emsija koje su emtovane na RTCG. Predstavljala je i kulturu Crne Gore u Australiji, Poljskoj, Turskoj, Njemačkoj, Bugarskoj, Makedoniji, Srbiji, Hrvatskoj...

VREMEPLOV

I

Nijesam ti vjerovala, đede,
Dok smo obilazili njivu
Govorio si... hoće li roditi?

Hodali smo nekako
Ti s mukom i ponosom
Ja bez brige tražeći bubamare

 

Govorio si mi da je važniji obraz
Od svih para svijeta
O babinim mukama
Dok je sama rađala trinaestoro
I nikada nije vidjela more...


Ja sam i dalje tražila bubamaru
Jer po vjerovanju
Staviš je na dlan i čekaš da odleti
I na tu stranu svijeta ćeš se udati

Govorio si mi, đede...
Nijesam ti vjerovala...
Govorio si mi da si bio bitke
Za moj mir

Isuviše je šareno proljeće
U mojoj glavi bilo
Da bih te pažljivo slušala.


II

Opet je proljeće
Njiva je livada, ti si zemlja
Ne tražim više bubamaru


Prebiram u staroj kamenoj kući
Nalazim tvoju zarđalu tabakeru
Sa taman duvana za još jednu cigaru
Babinog pohabanog Dostojevskog
I Narodni ljekar
Knjigu koja joj je liječila svaku bol

 

Miriše prošlost
Kao tamjan, opominje
Da si vojevao svoje bitke
A moj rat tek sada bukti

Više se ne pitaš hoće li njiva roditi
Sada se ja pitam

Hoću li roditi?
Hoće li moja kćerka roditi?
Šta ćemo to ponoviti
U ovom svijetu
Koji nije ni ravna ploča
Ni kugla, ni kocka
Već beskraj od tvoje do moje priče.

 

III

Ne tražim više bubamare
Onako ljupke šarene
Omamljujuće, varljive...
Izmiješane su mi strane svijeta

Sada ti vjerujem, đede!

Znam da je u svakoj tvojoj riječi
Bilo toliko mene
I čini mi se
Samo je još jedino proljeće
Došlo na vrijeme.

……………………..

 

ON

 

Postoji jedan čovjek
Kada govori kao da šapuće
U usne mu gledaš
Da i čitanjem razumiješ
Rijetki sjede s njim

Gledajući sa strane
Pomišljaš kako ta tišina ubija
Kako sati prolaze dok pokušavaš
Da dokučiš šta se dešava

Sve kao da nećeš
Ali prosto te mami da se uvučeš
U taj prostor
Koji kao da odiše magijom

Ruke pomjera
Nekako usporeno
Kao da za sve ima vremena
Čudesna je mimika njegovog lica
Oči mu plamte
Kao da je nebo u njima

Poneku riječ
Koju uspiješ da ukradeš
Onako nepristojno
Nosiš cijeli dan sa sobom

Proganja te ta riječ
Siječe po sredini grudi
I jedva čekaš sjutra
Da ukradeš još
Sastaviš mozaik

A ako kojim slučajem
Sjedneš za njegov sto
Shvatiš da si krao dragocjenosti

Postoji jedan čovjek
Koji kao vir proguta tvoju bol
A šta čini sa svojom
To nikada nijesam uspjela da doznam...

………….

 

Posljednji bal...

 

Nijesu li muzika i vino dovoljni
Da napraviš sopstveni bal
Bal bez maski?


Navukla bih šal od kašmira
Iz one arapske zemlje
Koji si birao
I pažljivo provlačio
Kroz prste
Zamišljajući moja gola ramena.

 

Mirišu godine
Koje smo utkali
Kao relikviju u
Crveni šal od kašmira
Za moja gola ramena
Za tvoje sanjive oči.

 

Sjećanja me guraju unazad
Jutros je iz ko zna kog razloga
Taj šal provirio iz fioke
Zgužvan... i dalje jarko crven.

 

Poželjela sam taj bal
Naš posljednji bal
Na koji nikada nijesmo pošli

Pravdao si se da ne znaš da plešeš
Da ćeš u odijelu biti kao pajac
Šta sve nijesi smislio
Da me ne povedeš...

 

Nestaju tragovi, briše ih kalendar
Ali crveno ne tamni
I uvijek ce plamtjeti

Zaplesaću sama
Sa šalom od kašmira na ramenima
Kao da si tu...
Stvoriću te... istom snagom
Baš kao što si i ti mene
Dok si ga birao tamo u nekoj
Dalekoj arapskoj zemlji.

Možda je i ta daljina slutila daljinu
Više mi nije važno
Samo hoću da plešem na našem posljednjem balu!

S tobom ili bez...
Šal od kašmira će imati svoju premijeru.

Go to top