ARHIVA ANTIBARBARUS
Mensur Ćatić, NEMOJ ME BAŠ SADA GLEDATI
- Detalji
- Pogodaka: 4655
Rođen je 7. juna 1959. u Doboju, Bosna i Hercegovina. Po zanimanju je pravnik. Djetinjstvo i mladost proveo u Odžaku, gimnaziju završio u Modriči, živio u Doboju, Sarajevu, Banjaluci, te Mađarskoj, Poljskoj i Danskoj. Danas živi u Visokom. Objavio knjige pjesama:
,,Pjesme za drugo mjesto", IK Zalihica, Sarajevo, 2008.,
,,Eskimska ruža", IK Bagrem, Gradište, Hrvatska, 2010.,
,,Golubovi nad odrom", IK Polaris , Novi Sad, Srbija, 2013.,
,,Podnevni mjesec", IK Banatski kulturni centar, Novo Miloševo, Srbija, 2015.,
,,Sokrat na psihijatriji" IK Klepsidra, Kreševo, BiH, 2015,
Neke od pjesama su mu prevedene na francuski, slovenski, makedonski, bugarski, engleski, danski i njemački jezik.
ZAKLJUČAJ VRATA, DUŠO
kad bi ti znala
kroz kakvo sam minsko polje
jedne noći pronio ovaj san o tebi
i preko kakvih rijeka
taj san je ranjenog
prenosio mene
koliko smo samo preplašili riba
nad vodom dubokom i tamnom
koliko nas je prežalilo
u skandinaviji kuća
koje su me pitale za tebe
koliko su ti samo puta ruke
eksplozije sunca lahke
raznosile jutrom
po mome licu
i u sumrak
dok je crvenokrila vrištala
na horizontu ptica
hitajući da s tobom prespava noć
a mogla si doći onako
kako su za kozacima jednom
njihove žene poskidale haljine
i za košuljama njihovim krvavim
ušle u tihi don kao sjene
tako si mogla i ti
bar ponekad prije sna
kad zažmuriš dodirnuti mene
onako su kako padale kao kapi
ribice s jedne brodice u hamersfildu
u velike bazene
uz muziku iz per ginta
tako si mogla i ti
dodirnuti me iznenada
na svakome trgu krilima
gdje su golubovi nebo
spuštali na moje umorno čelo
ah, kad bi ti samo znala
kako izgledaš kao crna
starica iz mauritanije
što mi je zabadala igle u prsa
misleći da buncam
dok sam govorio u noć
zaključaj vrata, zulejha
zaključaj vrata, dušo
ZEHRA NE ZNA OD ČEGA ĆU UMRIJETI
kad me prestane boljeti
napisaću o svemu tome pjesmu
recimo ovako:bilo je tako puno svjetla
u očima ljudi koje sam sretao
i napisaću priču o maloj ester
koju su esesovci zaboravili
dok je sakrivala lutku
recimo ovako: ruši se niz stepenice kao simfonija
dok trči za ocem kojega odvode
stiže ga i grli
grle se
opisaću kako je izgledao brod
kojim je petrogradska gospoda nekad
bježala pred crvenim oktobrom
i kako je zaboravljena lajala za čovječanstvom
pudlica neke gospođe
s kofera bačenog u more
...
kad me prestane boljeti
ispričaću priču o tome
kako sam odlazeći iz rodnoga grada
prolazio kroz napuštena sela
i odvezivao zaboravljene pse
recimo ovako:neki su bili tako bijesni
da im nisam mogao prići
a neki su ostajali kao ukopani
na mjestima gdje im skidah lance
kad me sve ovo jednom prestane boljeti
napisaću i jednu, samo jednu pjesmu o zehri
recimo ovako: zehra je otišla sinoć
i zaboraviću kako su drhtali
bijeli jorgovani na kiši
budeći se mirno kao golubovi
u njezinim njedrima
i neko će je drugi voljeti zbog toga
nikada više neće zaplakati
nikome više okrenuti dlanove i reći bojim se
zagrli me, ja sam bolan dijete
STO METARA, FINALE
(triptih)
-Zbijeg-
Kad čovjek zauvijek napušta kuću u kojoj je rođen
kazaljke na zidnom satu ožive u repove vukova koji reže na njega.
Zidovi se ofreskaju sjenama da se dnevna soba uhrami u sjećanju
i ne bude predskazanje
uzimanja otisaka u azilantskom centru.
...
Imao sam stotinu metara prednosti. Zgrabio sliku žene i jednogodišnje kćeri. Miloševe Izabrane pjesme-Spasenje. Dječje igračke
razbacane po podu zagrcnu se toplinom davnih popodneva
Stvari i ljudi pogubljeni putem.
Pogrbljeni kao nove zastave.
Pogrmljeni nebom i prućem.
...
Na skeli koja pluta preko Save curica iz Podrinja nekome odgovara
da je otac ostao u zemlji. Trenutak kad se domovina i smrt
podvlače pod istu riječ. Kao zmija pod kamen.
...
Gradovi teški za grljenje kao ramena s puškom.
-Dijete Europe-
Na Berlinalu 2015. nagrađen je dokumentarac Flotel Europa Vladimira Tadića. Autorovo, porodičnom kamerom zabilježeno sjećanje na dio djetinjstva
stiskan na brodu za bosanske izbjeglice u kopenhagenškoj luci.
U jednom širokom kadru razmazanog filma prepoznao sam Amru .
po širokoj crvenoj bluzi iz poljskog Karitasa.
Sjećam se godine koju smo odplutali u maloj kabini bez prozora
U Pijanisti, kratkom romanu Alesandra Barika iz 1994-te
prepoznao sam sudbinu naše Emine. Jedinog djeteta
koje se rodilo i umrlo na flotelu Europa.
...
Ervin Panofski je u svojim predavanjima govorio o stvaranju slika
kao onog dijela sebe s kojim bismo mogli razgovarati.
Flotel Europa je bio usidren stotinu metara od Andersenove Male sirene.
Sjećam se djevojčice koja je iz majčine utrobe izašla u utrobu broda.
U Miloševoj knjizi Spasenje ima poglavlje koje se zove Dnevna svjetlost
...
i započinje pjesmom Dijete Europe. Sjećam se slanosti vjetra
na rubovima kupljenih ruža. Dvoje mladih iz Osake
koji su je toga proljeća snimili na vrhovima mojih prstiju.
Možda ćemo jednom moći da to što kažemo dodirnemo rukama,
pjevao je Miljković u Pohvali svetu.
...
(Sad živim blizu visočkog groblja.
Preko puta za Kiseljak cijela je padina Visočice kao djevojačka kosa
smočena u ledenu Fojnicu. Kovrdža slijepljena od sjenovitih
zelenih vrba u vodi. Bio sam nekad pjesnik. Kao dijete iz Andrićeve priče
što se za nekog slavlja prenajelo halve i umrlo.
U mezarlucima samo ponekad zableji mali bijeli nišan moje kćeri
kao janje pušteno u minsko polje. )
-Finale-
Izbjeglice iz Podrinja u Njemačkoj kupili su troja invalidska kolica
zemljacima izbjeglim u Visoko. Salem P. se tako svako jutro spusti
stotinu metara do klupe ispod Kraljevačke džamije.
Tu kolica preuzmu dječurlija s Kraljevca
i spuštaju se u njima niz Poštansku. Jedna ,,bambuća"- pola sata.
Dovoljno da Salem ispije dva litra sarajevskog piva i zapjeva.
S one strane Plive. Između ezana i dječje vriske.
NEMOJ ME BAŠ SAD GLEDATI
Nisi ti kriva
ali nemoj me baš sad gledati.
Tako ja uvijek kad volim
sav se isiječem na sopstvenu nježnost.
Nisam ni ja kriv, zanebesali su se trgovi
i zaokretale tvoje suknje
Zamisli samo mjesec kao dugme s tvoje haljine
Ahahah. Zamisli zanebesano dugme
...
i nemoj mi pričati o tome kako si me izdala
Govori mi samo o lišću na vjetru
koje si gledala putem
O tome djetetu koje je prošlo
i moglo biti naše
...
O silnom plemenu našem
koje će izrasti
iz košpica od trešanja
Nemoj me baš sad gledati