ARHIVA ANTIBARBARUS

Rođen je 7. juna 1959. u Doboju, Bosna i Hercegovina. Po zanimanju je pravnik. Djetinjstvo i mladost proveo u Odžaku, gimnaziju završio u Modriči, živio u Doboju, Sarajevu, Banjaluci, te Mađarskoj, Poljskoj i Danskoj. Danas živi u Visokom. Objavio knjige pjesama:

,,Pjesme za drugo mjesto", IK Zalihica, Sarajevo, 2008.,

,,Eskimska ruža", IK Bagrem, Gradište, Hrvatska, 2010.,

,,Golubovi nad odrom", IK Polaris , Novi Sad, Srbija, 2013.,

,,Podnevni mjesec", IK Banatski kulturni centar, Novo Miloševo, Srbija, 2015.,

,,Sokrat na psihijatriji" IK Klepsidra, Kreševo, BiH, 2015,

Neke od pjesama su mu prevedene na francuski, slovenski, makedonski, bugarski, engleski,  danski i njemački jezik.

 

ZAKLJUČAJ VRATA, DUŠO

 

kad bi ti znala

kroz kakvo sam minsko polje

jedne noći pronio ovaj san o tebi

i preko kakvih rijeka

taj san je ranjenog

prenosio mene

koliko smo samo preplašili riba

nad vodom dubokom i tamnom

koliko nas je prežalilo

u skandinaviji kuća

koje su me pitale za tebe

koliko su ti samo puta ruke

eksplozije sunca lahke

raznosile jutrom

po mome licu

i u sumrak

dok je crvenokrila vrištala

na horizontu ptica

hitajući da s tobom prespava noć

 

a mogla si doći onako

kako su za kozacima jednom

njihove žene poskidale haljine

i za košuljama njihovim krvavim

ušle u tihi don kao sjene

 

tako si mogla i ti

bar ponekad prije sna

kad zažmuriš dodirnuti mene

onako su kako padale kao kapi

ribice s jedne brodice u hamersfildu

u velike bazene

uz muziku iz per ginta

tako si mogla i ti

dodirnuti me iznenada

na svakome trgu krilima

gdje su golubovi nebo

spuštali na moje umorno čelo

 

ah, kad bi ti samo znala

kako izgledaš kao crna

starica iz mauritanije

što mi je zabadala igle u prsa

misleći da buncam

dok sam govorio u noć

zaključaj vrata, zulejha

zaključaj vrata, dušo

 

 

ZEHRA NE ZNA OD ČEGA ĆU UMRIJETI

 

kad me prestane boljeti

napisaću o svemu tome pjesmu

recimo ovako:bilo je tako puno svjetla

u očima ljudi koje sam sretao

i napisaću priču o maloj ester

koju su esesovci zaboravili

dok je sakrivala lutku

recimo ovako: ruši se niz stepenice kao simfonija

dok trči za ocem kojega odvode

stiže ga i grli

grle se

opisaću kako je izgledao brod

kojim je petrogradska gospoda nekad

bježala pred crvenim oktobrom

i kako je zaboravljena lajala za čovječanstvom

pudlica neke gospođe

s kofera bačenog u more

...

kad me prestane boljeti

ispričaću priču o tome

kako sam odlazeći iz rodnoga grada

prolazio kroz napuštena sela

i odvezivao zaboravljene pse

recimo ovako:neki su bili tako bijesni

da im nisam mogao prići

a neki su ostajali kao ukopani

na mjestima gdje im skidah lance

 

kad me sve ovo jednom prestane boljeti

napisaću i jednu, samo jednu pjesmu o zehri

recimo ovako: zehra je otišla sinoć

i zaboraviću kako su drhtali

bijeli jorgovani na kiši

budeći se mirno kao golubovi

u njezinim njedrima

i neko će je drugi voljeti zbog toga

 

nikada više neće zaplakati

nikome više okrenuti dlanove i reći bojim se

zagrli me, ja sam bolan dijete

 

 

 

STO METARA, FINALE

 

(triptih)

 

-Zbijeg-

 

Kad čovjek zauvijek napušta kuću u kojoj je rođen

kazaljke na zidnom satu ožive u repove vukova koji reže na njega.

Zidovi se ofreskaju sjenama da se dnevna soba uhrami u sjećanju

i ne bude predskazanje

uzimanja otisaka u azilantskom centru.

...

Imao sam stotinu metara prednosti. Zgrabio sliku žene i jednogodišnje kćeri. Miloševe Izabrane pjesme-Spasenje. Dječje igračke

razbacane po podu zagrcnu se toplinom davnih popodneva

 

Stvari i ljudi pogubljeni putem.

Pogrbljeni kao nove zastave.

Pogrmljeni nebom i prućem.

...

Na skeli koja pluta preko Save curica iz Podrinja nekome odgovara

da je otac ostao u zemlji. Trenutak kad se domovina i smrt

podvlače pod istu riječ. Kao zmija pod kamen.

...

Gradovi teški za grljenje kao ramena s puškom.

 

-Dijete Europe-

 

Na Berlinalu 2015. nagrađen je dokumentarac Flotel Europa Vladimira Tadića. Autorovo, porodičnom kamerom zabilježeno sjećanje na dio djetinjstva

stiskan na brodu za bosanske izbjeglice u kopenhagenškoj luci.

U jednom širokom kadru razmazanog filma prepoznao sam Amru .

po širokoj crvenoj bluzi iz poljskog Karitasa.

Sjećam se godine koju smo odplutali u maloj kabini bez prozora

U Pijanisti, kratkom romanu Alesandra Barika iz 1994-te

prepoznao sam sudbinu naše Emine. Jedinog djeteta

koje se rodilo i umrlo na flotelu Europa.

...

Ervin Panofski je u svojim predavanjima govorio o stvaranju slika

kao onog dijela sebe s kojim bismo mogli razgovarati.

Flotel Europa je bio usidren stotinu metara od Andersenove Male sirene.

Sjećam se djevojčice koja je iz majčine utrobe izašla u utrobu broda.

U Miloševoj knjizi Spasenje ima poglavlje koje se zove Dnevna svjetlost

...

i započinje pjesmom Dijete Europe. Sjećam se slanosti vjetra

na rubovima kupljenih ruža. Dvoje mladih iz Osake

koji su je toga proljeća snimili na vrhovima mojih prstiju.

Možda ćemo jednom moći da to što kažemo dodirnemo rukama,

pjevao je Miljković u Pohvali svetu.

...

(Sad živim blizu visočkog groblja.

Preko puta za Kiseljak cijela je padina Visočice kao djevojačka kosa

smočena u ledenu Fojnicu. Kovrdža slijepljena od sjenovitih

zelenih vrba u vodi. Bio sam nekad pjesnik. Kao dijete iz Andrićeve priče

što se za nekog slavlja prenajelo halve i umrlo.

U mezarlucima  samo ponekad zableji mali bijeli nišan moje kćeri

kao janje pušteno u minsko polje. )

 

 

-Finale-

 

Izbjeglice iz Podrinja u Njemačkoj kupili su troja invalidska kolica

zemljacima izbjeglim u Visoko. Salem P.  se tako svako jutro spusti

stotinu metara do klupe ispod Kraljevačke džamije.

Tu kolica preuzmu dječurlija s Kraljevca

i spuštaju se u njima niz Poštansku. Jedna ,,bambuća"- pola sata.

Dovoljno da Salem ispije dva litra sarajevskog piva i zapjeva.

S one strane Plive. Između ezana i dječje vriske.

 

NEMOJ ME BAŠ SAD GLEDATI

 

Nisi ti kriva

ali nemoj me baš sad gledati.

Tako ja uvijek kad volim

sav se isiječem na sopstvenu nježnost.

Nisam ni ja kriv, zanebesali su se trgovi

i zaokretale tvoje suknje

Zamisli samo mjesec kao dugme s tvoje haljine

Ahahah. Zamisli zanebesano dugme

...

i nemoj mi pričati o tome kako si me izdala

Govori mi samo o lišću na vjetru

koje si gledala putem

O tome djetetu koje je prošlo

i moglo biti naše

...

O silnom plemenu našem

koje će izrasti

iz košpica od trešanja

Nemoj me baš sad gledati