Balša Brković rođen je 1966. u Podgorici. Diplomirao je Opštu književnost i teoriju književnosti na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Piše poeziju, prozu i eseje. Urednik je kulturne rubrike crnogorskih dnevnih novina „Vijesti“. Do sada je objavio šest knjiga poezije, nekoliko knjiga kratkih priča i romana. Njegov roman Privatna galerija dobio je nagradu „Mirosavljevo jevanđelje“ za najbolju knjigu proze u Srbiji i Crnoj Gori u periodu 2001-2003 i bio je proglašen za kulturni događaj 2002. godine po anketi koju je sproveo časopis Monitor. Za svoju knjigu poezije Crno igralište dobio je nagradu „Risto Ratković” za 2017. godinu.

Svakodnevni dvadeseti vijek

Svakoga dana proživim 
Prvih šezdeset godina 
Dvadesetog vijeka.

Svakoga dana:

Tačno u 19:00 umrli su 
Niče i Vajld. 
Najluđi i najdostojniji 
samrtni zagrljaj u povijesti.

U 19:18 nestala je Crna Gora. 
(Sve je cool - vratiće se za manje 
Od sat vremena.)

U 19:33 umro je Konstantin Kavafi. 
Najveći grčki pjesnik 
Živio je u Aleksandriji. Što je dobar 
usud, jer pjesnicima je lijepo 
I među knjigama 
I na zgarištima. 
Uvijek mi je bilo simpatično - govorio 
Je grčki sa jakim engleskim akcentom. 
Ali, on je bio dandy, a to je odličan, chic detalj, 
Svakako više stvar zvuka i stila nego stava. 
(Dobro je kada bilo koji jezik 
govorite malo drugačije 
od svih drugih.) 
Žao mi je, pomislim, što 
Makar godinu dana nisam živio 
U Njemačkoj, pa da nerviram Crnogorce 
Govoreći crnogorski sa diskretnim 
Njemačkim akcentom. 
Ali, takve su ludosti južnjaka...

Ako je 19: 43, ili koji minut 
Tamo-ovamo, žurno odvratim pogled 
Od Meduzinog lika. 
Mrzim ratove i hitam dalje 
Veselom poracu, 
Godinama opuštanja i velikih nada.

U 19:57 zamišljam-vidim 
Ginsberga, džezira: Amerika, 
Dao sam ti sve i sada sam ništa... 
Sa 57 centi u džepu.

Ako pogledam tačno u 19:52, 
Tu je hidrogenska bomba, a sve zbog 
Jedne fotografije - eksplozija 
Negdje na Pacifiku - koju sam 
Kao dvanaestogodišnjak, sedmicama 
Gledao, svakodnevno, makar deset minuta. 
Pokušavao sam da zamislim 
Zvuk, veličinu Pečurke, boje, i opet zvuk...

Kao i u doba Arhimeda 
Najluđa oružja prave najpametniji.

Najviše o Kosmosu, o prostoru 
Saznali smo praveći tu bombu, 
Najviše smo naučili 
zahvaljujući strasti za ubijanjem.

Mudrost ima trag od krvi na usnama. 
Oduvijek. 
Godine 1959. moja igra 
sa stoljećem na satu 
završava se. 
Taman kad postaje interesantno, 
Tu je jubilarna brojka 20:00.

Tako da je mom svakodnevnom 
dvadesetom vijeku amputiran 
njegov najljepši dio. 
XX vijek bez 
Šezdesetih, sedamdesetih, 
odsamdesetih i devedesetih 
je nakaza od vijeka. 
Dva ogromna rata, 
Nekoliko pametnih glava i 
Nešto lijepih nagovještaja.

Tek nakon 19:59, počelo je 
Ludilo, ono najbolje.

Ali sve to, u mom svakodnevnom 
Stoljeću, nestaje u minuti.

I, onda je sat opet samo sat 
A ne grotlo dragog ludog vijeka.

Moj sat, moj štit sa 
Glavom Gorgone, taj 
Sveopšti znak nepostojeće 
Pobjede nad Čudovištem, 
Svakoga dana nudi - dvadeset četiri 
Makar skraćena vijeka 
Ili - po šezdeset godina svih stoljeća 
do 2400. godine. 
O. K. Pomislio sam, mnogo puta 
Zašto ne neko drugo stoljeće, 
Prošlo ili buduće, 
Zašto ne ovo, sadašnje: jer, pada 
U tako lijepo doba dana, i jer se tako 
Nježno valja, 
Kao da diva hoda crvenom stazom 
Uoči neke veličanstvene 
filmske premijere.

Pa, ipak, meni se, 
svakoga dana 
javi samo jedan vijek, tačnije 
njegovih šezdeset procenata.

(To je veliki, ozbiljan nedostatak 
Ovi satni vjekovi 
Lišeni su fin de siecle epoha. 
A to je ipak nešto najgore što se 
može desiti jednom stoljeću. 
Kada nema zbunjujuće jeseni.)

Zašto ne XVIII? 
Posljednje veliko doba ekscentrika, 
Veli Calvino u predgovoru 
Za Il Barone rampante.

Zašto ne trećento? 
Kakav bi to bio ples sa 
Tri Firentinca. (U 13:08 počinje 
Pisanje Pakla.)

Bilo bi tu, u golemom kalendaru mog 
Digitalnog časovnika, 
Još sjajnih izbora, ali 
Nikada se ne desi niti jedan drugi vijek.

Svakodnevno - samo dvadeseti.

Pomislim ponekad da 
Taj vijek-pečat 
Stoji na meni, na mom tijelu, 
Kao neizbrisiv tatu, 
Znak za sva vremena, 
Kao moj logoraški broj...

 

Go to top