Bojko Lambovski je rođen 1960. godine. Pjesnik, esejista i prevodilac. Obrazovao se u Moskvi na Institutu za književnost „Maksim Gorki”, te i u Sofiji na Univerzitetu „Sv. Kliment Ohridski”. Do sada je objavio deset knjiga poezije, romana, knjiga eseja i bajki. Primio je preko dvadeset nagrada za poeziju i publicistiku, poput Vladimir Bašev, Geo Milev, Zlatni lanac. Stihovi su mu prevođeni na više jezika (engleski, njemački, ruski, srpski, francuski, slovenački, italijanski, portugalski, arapski). Učestvovao je na više takmičenja za pisce u Francuskoj, Norveškoj, Kipru, Rusiji, Rumuniji, Turskoj, Sloveniji, Njemačkoj, itd. Poeziju prevodi sa ruskog i francuskog (Josif Brodski, Robert Desnos, Nikolaj Gumiljev, Andrej Voznezenski, Gi de Mopasan, Danil Harms). Predsjednik je bugarskog PEN centra.

 

* * *

 

Marina, naši praznici kažnjavaju nas.

Naši praznici nemaju milosti,

Oni su

Egzotična sunca

Izlaze nenadano, nenadano zalaze

Dok sram obliva

naša lica koja su zgriješila.

 

Marina, naši praznici su odlomci

Onih vremena u kojima smo bili bogovi.

Ljubav je pokušaj da se prisjetimo

Da smo sasvim smrtni.

I ne sasvim.

 

Zato ne treba da se mimoiđemo onako,

Kako čudo mimoilazi nevjerne oči.

Oduševimo se na minut makar!

Hajde da jedan minut zvonko oćutimo!

 

Marina, naši praznici su naša sramota...

Oni nas čine velikima, a mi njih žalosnima.

Najstrašnije od svega nije to što ću ostati sam

Najstrašnije je to

Što te pomalo volim.

 

PRIČA O PROROČICI U DELFIMA

 

Tog dana kada smo čuli

Neuglednog roba Ezopa

Da trtlja besmislene priče

Pred ljudima na trgu

Prosto smo prošli tuda

 

Na dan, kada smo shvatili,

Da drski rob Ezop

Nas okrivljuje za pohlepu,

Bijasmo se začudili.

 

Na dan u kojem ubismo

Odvratnog roba Ezopa,

Niko nije ušao u hram.

 

ČOVJEK OD GLINE

 

Doktore,

Što nam je činjeti

S čovjekom od gline?

 

Neće da uči.

Moje oči, kaže,

Kvare se od slova.

 

Oči mu sliče

Uplašenim kapima.

 

Ne može da služi vojsku.

S razočarenjem komisija

Otkriva

Golubov izmet

U njegovom mozgu.

 

Nije pogodan ni za dvorsku budalu-

Loše

Treperi,

Treperi udesno

Dok mu osmijeh treperi ulijevo

 

Doktore,

Što da činimo sa glinenim

Čovjekom?

 

Doktor podiže ruku k čelu.

Zemlja nakon suše – to je njegovo čelo.

 

Ne vjeruje doktor

U majstoriju Boga.

 

Jak ne vjeruje slabome.

 

Ne vjeruje riba da je mreža grli.

Ne vjeruje bolesnom zdrav.

 

Drvo ne vjeruje

U poljubac triona.

 

Živi ne vjeruje mrtvome.

 

Ne vjeruje u doktora

Glineni čovjek.

 

 

SLOBODA

 

Kralj je doviknuo svojim vazalima: - Hej, čujte:

Apsurd

Mog apsurda

Nije moj apsurd!

Pa svi smo ljudi!

To jest – sisari!

Zapovijedam:

Živite onako kako zahtijeva

Priroda!

No dvorska luda smijući se

Maskira se u slijepog miša

I uzletje s kule.

 

STANICA BUGARSKA

 

Kraj trafike s nupumpanim sisama

Pasu magare, kuče i čovjek.

Prašnjavo čelo zemlje

Jedan balkanski oblak pomračuje

 

Pored šina živi već čitav vijek

Neodvojiv od pejsaža miš

Na kutiju od cigareta se popeo

I diskretno, opojno se smije

 

Progres se oslanja na mali buzdovan

Kuca na peron umazan mazutom

Sjeda na klupu i zaboravlja na

Novine

      

U kafiću učenici se

Zapliću u sublimacione igre

Kao na primjer: rok, stidljivost,

Agresija prema svemu ranjivom

 

Tuga obuzima zmiju

Tiho sklupčanu među đevrecima

Gdje se gubiš, bijela lokomotivo

Kuda žuriš, crna svjetlosti

 

Klinac u arhanđeovom kaputu

Gura nebo svojom palicom

I kopa nešto u zapišanom ćošku

I šutnuo bi svoju zlatnu loptu

 

Takvom oštrom, trnovitom ljubavlju

Premazana je sličica mirna

Da nema načina da prođeš,

A da ne urasteš u nju poput biljega

 

Naša domovina glumi Stoičkova[1]

I prodaje nam sjemenke ispred klozeta.

 

 

 

Sa bugarskog: Lena Ruth Stefanović

 

 

[1] Hristo Stoičkov je jedan od najboljih bugarskih fudbalera svih vremena. – Primj. Prev.

 

Go to top