Rođen  je  18.  Avgusta  1977.  godine  u  Zagrebu.  Po  padu  Berlinskog  zida,  pojave  sumnjivih  hipoteza  o  postanku  svijeta  i  čovjeka,  prinuđen  je  potražiti  sebi  prostor  drugačijeg  životnog  habitusa.  Sa  manje  ili  više  uspjeha nastanjuje  se  u  Podgorici.

Godine  rata,  inflacije, sirotinjske zabave i bombardovanja  trajno  oštećuju  njegov centar  za  mentalnu  ravnotežu.  U  cilju  izlječenja  osniva  pank  sastav „Razdor“...

Diplomirao  je  na  Filozofskom  fakultetu  u  Nikšiću,  na  Odsjeku  za  srpski  jezik i  južnoslovenske  književnosti.

Zastupljen  je  u  zbornicima  poezije:  Dan  poslije  budućnosti (1999),  Fluid (2006),   Sedam  noćnih  rukopisa  (2007)  i  Savremeno  srpsko  pesništvo  u  Crnoj Gori (2008). Priređivač  je  i  koautor  knjige  poezije  Predio u praskozorje (2008). Knjigu  poezije  Uvod  u  Itaku  objavljuje  2014.

 

MEGABAJTI, PIKSELI, KISEONIK I ROCK 'N' ROLL

 

Jarko sunce, tanak omotač.

Večer ledi vijar mojih usnulih

želja. Sam na barikadi

koju smo podigli, vjerujući sebi

u mladosti, od uličnih mitova

celuloidnih heroja

rock and roll-a, lišen utjehe i petpračke

pohvale loših prijatelja, sada

zabavljenih oko svojih debelih

stomaka i sitničavih ženica

u ružičastim šlafrucima

za nedjeljno poslije podne...

 

Ispraćam ovaj svoj dah

tromog, srednjevječnog tijela,

očima oprjet o znani svijet

što sve većom brzinom iščezava,

ustupajući mjesto

digitalnoj beštiji,

sterilnoj i beslovesnoj

instalaciji zaglavljenoj

ispod neonskog reflektora

i ponora vremena

na pozornici apsurda.

 

Upijam u pluća

što je ostalo od vazduha i

u ritmu old time boogia,

tretiram trotoar

u svojim crnim nazubljenim čizmama,

sve do kraja noći,

povodeći sobom lakovjerno

sunce bez portelja i oslonca...

 

Još sam samom sebi jedina iluzija,

iz tih noći i dana

u Ramones ritmu crnog bubnja

i gitarskih distorzija...

 

Podgorica, oktobar 2017.

 

POESIS ILI NIŠTA

 

Nema poezije u supermarketu,

na mjestima gdje se pazari brza hrana, nema je

ispod rafova, na tezgama s novopazarskim farmericama,

u kladionicama, gdje se vrti tombola,

poezije je ponestalo i za govornicama

narodnih poslanika kao da je nije bilo nikad,

malo ko se laća stiha da se potkaže

u bircuzima gdje se služi domaća ilovača

procijeđena u vidu soka od prevrelih šljiva

i dunja, nema lirike niti Itake, da se sebi dođe...

 

Hodaš u crnim čizmama po šahovskim poljima

u partiji u kojoj se unaprijed zna ishod...

i kao nešto za sebe sam prebireš među prstima...

nema pjevanja među stegnima okrupnjalih konobarica

u kantinama vojničkim na Bosforu, nema ga

ni ovdje, na Balkanu, kamo li gdje drugo!...

 

Prisjećaš se kad si posljednji put je sreo,

bilo je to onda kad ste se odricali jedno drugog,

Ona je htjela nekud dalje na Zapad, a ti sam za sobom pa kud puklo,

u praskozorje, vodeći o arijadninom koncu

minotaura svojih želja vezanog, i posljednje slovo njeno

koje se otrglo od vaskolikog logosa...

 

Tražiš po pretincima svijesti,

zaviruješ u rukave zaborava,

da je o svemu obavijestiš,

da ćutite, mucate, slovite...

 

o svom slijepom srcu,

o umu & ništavilu,

svemu & svačemu što istovjeko mre,

u svom obličju datom,

dok u pjesmi zvukom vaskrsava...

 

Podgorica, decembar     2017.

 

 

REVOLUCIJA U SOBI

 

Među sparušenim ostacima mojih dana,

naslaganim kulama od knjiga, diskova i novina

kraj radnog stola, kaseta, cd i mp3 vokemnima

kupljenim za sitan novac na buvljaku,

nikad štampanim rukopisima,

jer se ne uklapaju u produkciju

klanova i kružooka, nacionalnih

tabora, i sl. pokrovitelja

tekuće literature,

 

poneka čioda

i ekser stoje da me prenu

kad naiđem i bos nabodem…

 

Tako minirano polje moje sobe

sa svim inventarom

neupotrebivih stvari

u praksi ovog vremena

kog riječima varim u malim,

neupokojivim pjesmama,

 

jeste moja vremenska kapsula,

moj brlog i bunker

u kom svaku večer prozorsku

roletnu kao revoluciju da dižem…

 

Vježbavam se, da jednom,

kad sazrije vijek, i svane taj dan,

sve svoje pjesme izgovorim naizust,

upalim fitilj

i na crtu svijetu sam izađem …

 

Podgorica, januar   2018.

 

 

SVE PO SPISKU

 

(protosonet)

 

... jer sam taj ključ, po kom nešto se otkriva u kičmi svog jastva.

Raskliman naslon ponuđen tvom bijesu i bića tjeskobi.

Jesam i pijesak kojim se osipaju granice ovog carstava...

Razbijeno prozorsko okno... i huk vjetra u jednoj praznoj sobi...

 

Zatečen pred sobom; lik – ostao u zrcalu iza putnika,

Zastalog, da pogleda – ko je to što pred njim, tako, stoji!

... ja sam Domanović i crveni cjelov na čelu drumskog razbojnika

I danga i dogma i sudnji dan i... svi potmuli preci moji...

 

Jesam urlik nad bubnom opnom bezumnog pučanstva.

Prekomjerna doza heroinskog ljubavnika u ubavu venu.

Dosada ovog grada. Pustinja što iz jednog zrna nasta...

 

Ja sam jezik svoj nasušni po kome postojim, stvoren –

Da govorim – dok se ne poruše svi bedemi gluposti u vremenu!...

Dakle, ja zapravo jesam sve to, samo da bih bio izgovoren?...

 

 

Podgorica, februar 2017.

 

 

NAPRAVA

( autoportret )

 

Načinjen sam od vjetra, od iverja vremena...

I od ove kiše koja prepisuje arhajske oblike

U nadlanicu zemlje, ja sam riječ zavedena

Cvatom proturječne ruže kojom zarek’o se Rilke.

 

Zaglušen informacijema što ukidaju značenje,

Ni albatros, ni šta slično... ja odraz sam daljine...

Iskra zaogrnuta u zorno pomračenje.

Laž tako lijepo odnjegovana u prihvatilištu istine.

 

I sve te hartije što se pjesmi udvaraju

Moje su pravo lice, prazno i prosto...

K’o i osporeni svijetovi u svom potrošenom sjaju! –

 

Tu, kraj svega – u nedostupu noćnog neba me ima...

Ja sam to u ničemu zabačeno ostrvo –

Zagrljeno ćutanjem, kazanim u stihovima.

 

Podgorica, jul 2009.

                                                            

Go to top