ARHIVA ANTIBARBARUS

 

Lynn Suh je pjesnik i prevodilac iz Bostona, Masačusets, koji živi u Krakovu. Diplomirao je jurisprudenciju i političku filozofiju na kalifornijskom univerzitetu Berkely. Njegove pjesme i prevodi objavljivani su u Berlin Quarterly, Versopolis, Kontent, Ha!Art i biBLioteka. Osnivač je i urednik književnog časopisa WIDMA, koji objavljuje radove savremenih poljskih i američkih pjesnika i pjesnikinja. Član je benda The Razcals iz Krakova.

Prevod sa engleskog Lena Ruth Stefanović

 

GOING VOGUE

Čuo sam da treba tri sata friziranja i šminkanja

da Ejnsli Erhard* izgleda prirodno

u gradu Orinda u Kaliforniji

gdje je drvjeće odjeveno u najmoderniju

markiranu odjeću i boja koju udišemo

je ukrštena između prljavo i fluorescentno roze.

 

I kada razmišljam, osjećam se flurescento roze

i postajem plavooki otac

otetog dvanestogodišnjaka,

kojeg prikazuje Fox & Friends kao obrijanog, izvajanog lepotana.

Moja partnerka me pita koja je ovo vrsta svijesti.

Pretpostavljam: donekle našminkan izgled.

 

Drugim danima još uvijek mislim da smo bogovi

& boginje koje smo nekad ocrtavali

očima slušajući muziku 90ih

u oldsmobajlu blijedo zelene boje,

zanemarivši utegnutu predstavu o tome

da postoji zlatokosa voditeljka

odmah tu iza ugla.

Umjesto toga, udvarao sam se naraciji veličine mjeseca.

 

*Ainsley Earhardt (rodjena20 septembra 1976) na tv mreži Fox News void Fox & Friends  jutarnji program konzervativnog uklona

 

 

OČI KOJE UVIJEK DAJU

 

Riječi, pikseli, lijepo oblikovan uzdah

Poput Laferove krivulje infiltrira

lobanju. Pokojna Odri Hepbern

bi nas pogledala nježno

njen pogled privremeno

lucidniji od vriska

koji nastiže odlazeće veče.

Neće tokom njene smjene patnja,

širina i dubina joj, poći

nezapažena iz Dubajia u Detroit.

I mi bismo sigurno uprskali

naš emotivni portofolio,

okrećući se od ili ignorišući

prazninu koju je Odri formirala

između naših plućnih krila.

 

Kada se zagledam u boju

i veličinu njenih očiju,

na tren vidim sebe u pantalonama

od ekološkog filca,

posred bijele kuće od rezane građe

po ivicama istrugane  do visokog sjaja.

Nije bitno što se nalazim

Kod Arbija* u Kanzas-Sitiju

I rukama stežem svoj grudni koš.

 

* Arby's – američki lanac brze hrane - sendvičara, drugi po veličini u zemlji

 

SVI NAŠI DANI KOJI TRAJU DUŽE OD VJEKOVA

 

Napisao sam urednicima časopisa Etitjud, “ bulevar  

koji ide od kuće  Marlene Ditrih mogao se odvijati

drugačuje ispod visokog praga tolerancije.”

I sa kojim smo to stepenom priznavanja ili nepriznavanja

kliknuli dok palmino drveće izgleda ukrućeno

onako korporativno-vojnički

a statusi na Twitteru pljušte poput kiše?

Kada me posjećuju prijatelji

po jedan ili dva, Majli Sajrus nalik na darkerku

pojavljuje se među nama

bez obzira na crveno okrečen ragastov.

Kaže svjesna je da je oruđe

za skretanje pažnje, ali dodaje:

svi smo sleteli  na istu stranu milosti,

čija gramatika ne predviđa

rascjep da se smjestimo

dok naše smeće postavlja kamene ploče

onamo kamo smo namjerili skriveni.

2018

 

Umjesto jeftinih umnih prečica

do nošenja bijelih košulja i kaki pantalona

u Šarlotsvilu*

što bismo mogli odjenuti?

 

Ne pokušavam samo da nađem potvrdu

kod članice kongresa koja stoji objema

nogama na zemlji

niti da napravim zalihe braon hlača,

njihove nove uniforme

                              

Pitaš se možemo li privući vasionsku dobru volju

bilo kojim neophodnim za to sredstvima

dok odvlačimo našu naciju

u stražnjicu opasne farse.

 

U ovoj pjesmi, osjećam da mi se volja okliznula

kao mušterija u tijesnim farmericama u Volmartu

dok ja dodirujem nebo svirajući umišljenu plavu gitaru.

 

Blagoslovljen uvidima Marlene Ditrih.

Češće postajem opera pisana po poznatoj formuli

sa svojim nasušnimm hljebom od saundbajtova.*

 

Dok se postavka Fox&Prijatelji spušta

na Rokfeler centar obložena

uskršnjim jajima

dok se smiju veći su od života samog.

 

 

*desničari koji su protestvovali u Šarlotsvilu 2017g., bili su obučeni u bijele košulje i kaki pantalone, što se smatra novom uniformom bijelih supremacista

* saundbajtovi - koncizni isječci vijesti; redukovane političke poruke

 

BAHTIN U MOJIM MISLIMA

 

Koliko god su neki od nas nestrpljivi da gostuju

u bar tri epizode emisije “Dobro jutro Ameriko”

ja moram da se čuvam zbog lošeg varenja.

 

Sjedeti pored Majkl Strejhen-a čista je biologija.

Pij više čaja. Probavljaj više spanaća

i drugih super-hrana  da ti se ćelije regenerišu.

 

Da imam sredstva da ulovim frazu

ili da zurim odnekud iz nutrine

iz dubine ispod abdomena,

koji utiče na moje faze sna -

 

tokom četrdeset dana i noći.  Toliko dugo bi mi

trebalo da samom sebi budem miliji

od crvenog Forda Mustanga iz Vajominga.

 

Ili: toliko vremena mi je trebalo da dobijem

na telefon muzičkog urednika TV emisije

rođenog  u porodici majke naučnice i oca akademika

No, izbjegao sam lansiranje nekog predugog govora

o potrebi za polifonijom – pričali smo.

 

*Michael Anthony Strahan , popularni tv voditelj,  bivši odbrambeni  igrač Američkog fudbala koji je petnaest godina bio u timu Njujork Džajants

 

GOING VOGUE

 

I heard it took three hours of hair and make-up

to get Ainsley Earhardt looking casual

out in Orinda, California,

where trees are decked in the latest

designer clothes and the color we breathe in

is a cross between

a dusty and fluorescent pink.

 

And when I think, I feel fluorescent pink

and become a blue-eyed father

of a kidnapped twelve-year-old, featured

on Fox & Friends as a shaven, chiseled stud. 

My partner asks what manner

of consciousness is this.

I guess a mildly mannered look.

 

On other days I think we’re still the gods

& goddesses we once outlined

with our eyes listening to 90s music

in a faded green Oldsmobile, and set

aside the figure-fitting notion

there’s a golden-haired cohost

just around the corner.

I was courting a moon-sized narrative instead.

 

EYES THAT KEEP ON GIVING

 

Words, pixels, a sigh as voluptuous

as the Laffer curve infiltrate

the skull. The late Audrey Hepburn

would’ve looked on us tenderly,

her gaze temporarily

more lucid than a scream

that catches in the evening leaves.

 

Not on her watch will suffering,

the breadth and depth of it, go

unheeded from Dubai to Detroit.

And we’d surely be mismanaging

our emotional portfolio,

turning away or ignoring

the Audrey-formed void

between our lungs.

 

When I look into the tone

and size of her eyes, I glimpse

myself in eco-flannel trousers,

mid white clapboard homes

scrubbed clean around the edges.

It doesn’t matter that I’m in

a Kansas City Arby’s with

my arms pressing against my chest.

 

ALL THE LIVELONG DAYS

 

I wrote to the editors of Attitude, “The boulevard

from Marlene Dietrich’s home might’ve played out

differently beneath the altitude of tolerance.”

So what click of recognition or unrecognition

are we now settled in with palm trees

looking stiff in a corporate-military mood

and tweetstorms patterning the patter of rain?

 

When my friends come to visit

in ones or twos, a gothic-looking

Miley Cyrus shows up in our midst

even though the lintel’s painted red.

 

She says she knows she’s a weapon

of distraction, but adds:

we’ve all landed on the same

side of grace, whose grammar

provides no cleft to lodge in

while our trash keeps

flagstones of where it is we’re headed hidden.

 

 

2018

 

Instead of cheap mental shortcuts to wearing

white shirts and khakis in Charlottesville,

what other outlook can we wear on our sleeves?[1]

I’m not merely trying to find assurance in

a congresswoman who keeps it real or

to take stock of brown pants, their new groove.

 

You wonder if we can attract cosmic goodwill

by any means necessary as we drag our nation

to the butt-end of a pernicious farce.

 

In this poem, I feel my own moxie slipping

as a Walmart customer in skinny jeans

while I graze on sky and play my blue air guitar.[2]

 

Graced with Marlene Dietrich’s insights.

More often I become a formulaic opera

with my daily bread of soundbites.

 

As the cast of Fox & Friends descends

upon Rockefeller Plaza encased

in Easter eggs, larger than life as they laugh.

 

 

Bakhtin on My Mind

 

Impatient as some of us are to be featured on

at least three episodes of Good Morning

America, I ought to be wary of indigestion.

 

Sitting next to Michael Strahan is pure biology.

Drink more tea. Digest more spinach

and other superfoods for cell regeneration.

 

To have the wherewithal to haul a phrase

or gaze from an inner depth beneath

the abdomen, affecting my own sleep pattern –

 

for forty days and nights. That’s how long

it could take to see myself as more endearing

than a red Ford Mustang in Wyoming.

 

Or: that’s how long it took to get me

on the phone with the TV show’s

theme music writer born to a scientist

mother and academic father. But I

avoided launching on a screed

on the need for polyphonic tunes - we talked.