Božidar Proročić je rođen 1979. godine na Cetinju. Osnovnu, srednju školu i Saobraćajni fakultet završio u rodnom gradu. Sa 18 godina bio je najmlađi kolumnista nedjeljnika i urednik rubrike za kulturu nedjeljnika “Onogošt”. Član je Savjete biblioteke “Njegoš” na Cetinju. Piše poeziju, prozu, eseje i kolumne. U pripremi mu je zbirka poezije “Ukrajini s ljubavlju”, zbirka kratkih priča “Konjanik tame” i Antologija književnosti Azerbejdžana, Grčke i Ukrajine. Govori engleski, italijanski i ruski jezik i prevodi sa ukrajinskog jezika. Promoter je kulturnih i šahovskih događaja.

 Beskonačni univerzum Aleksandra Lesa Ivanovića

Aleksandar-Leso Ivanović je rođen 21. novembra 1911. godine na Cetinju. Sam čim rođenja u vrijeme jeseni, kada njegov grad obasipaju poznate cetinjske kiše daju  mu poetsku, likovnu, emotivnu i književnu dušu. Cetinje,  inspiracija i početak stvaranja onih dubokih iskrenih emocija koje će Leso pretočiti u najljepše stihove napisane na crnogorskim prostorima, ali i daleko van njih. Cetinje ima tu posebnost da je na raskršću puteva Evrope. Mali grad velikih stvaraoca, velikog imena i neoponovljivog Lesa.

Prvu svoju ljubav prema pisanoj riječi pokazao je sa šesnaest godina. Svoje prve rane radove je objavio u Beogradskom »Vencu« u periodu 1927-1929 godine. To je bio prvi podstrek ali i vid lične afirmacije mladog cetinjskog književnika. U periodu od 1931. godine do početka drugog svjetskog rata radio je u Ministarstvu zdravlja, Ministarstvu prosvjete i Narodnoj knjizi. Sarađivao je u ondašnjim crnogorskim publikacijama: podgoričkom alamanahu »Srž«, u cetinjskom »Pregledu«, »Zapisima«, »Odjeku«, »Zetskom glasniku«. Poslije Drugog svjetskog rata sarađuje sa »Pobjedom«, ,«Susretima« i »Stvaranjem«. Godine 1950. cetinjska »Narodna knjiga« mu izdaje prvu zbirku poezije »Stihovi«, a deset godina kasnije tadašnji titogradski »Grafički zavod« štampao mu je drugu zbirku poezije »Čapur u kršu«. Umro je 13. oktobra 1965.  godine.

Lirska poezija Lesa Ivanovića i sam njen nastanak vezani su za Cetinje. Kao mlad pjesnik i intelektualac sreo se sa nedaćama na životnim stazama . Da bi sačuvao svoja osjećanja pretočio  ih je stihove. Nekadašnja mala metropola – kraljevsko Cetinje i kosmopolitska poezija koju je Leso stvarao i pažjivo birao pokazuju nam njegov unutrašnji lirski naboj koji je toliko autentičan, toliko poseban, da u sebi nosi snagu svih istinskih emocija. Lesova svjedočanstva ispisana u stihovima su svjedočanstva jednog vremena odrastanja, socijalnog aspekta u gradu u kome su svi jednaki. Sam pogled na Lovćen, doživljaj cetinjskih kiša koji će ga pratiti kroz njegovo stvaralaštvo ispuniće njegov život i njegovu poeziju snagom posebnih lirskih osjećanja.

Orginalnost emocija duše i melanholije koju je vezao kroz svoju poeziju i dodirivao odsjaje sudbine običnog čovjeka, u kome može svako od nas da se prepozna u tenucima svoje unutrašnje samoće. Polazišta u njegovoj poeziji su satkana na poseban umjetnički način. Ako pažjivo čitamo i analiziramo njegove pjesme, doživjećemo izuzetnu snagu lirskih elemenata koji nema prolaznosti, kao ni cetinjke kiše. Kiše simboluzuju i kapi i suze, a to su one suze koje iznutra nose svoje poruke duboko satkane u samom stvaraocu.

Kiše Jesenje

Utihli gradom koraci,

Jesenje nebo proplaka,

Puni su vode oblaci

i vode pune oblaka.

Za Lesa je poezija bila stvarnost u kojoj je svaka njegova misao bila vezana sa svojom ličnom autobiografskom porukom. Njegova konstantnost u poeziji i iskren pristup je nešto što traje. Ono što drugim lirskim autorima njije uspjelo u poeziji njemu je uspjelo, da uvjek bude aktuelan. On se suočio sa vremenom u kojem je živio i to sigurno na najbolnji pjesnički način. On je um koji je u tragovima svoje poezije bio duboko svjestan prolaznosti života i žala za mladošću. U tajnama svog lirskog stvaralaštva odgonetnuće mnoge tajne emotivnosti, njegova poezija živi u sopstvenoj nadi, da bi se našla sreća koja ga je toliko puta ostavljala. Autentičan lirski osjećaj  i melanholija koja ga prati su poruke da će neka slika iz njegovog okruženja, stih ili glasi iz njegove poezije, imati dugovječni život i nakon njegovog postojanja. Njegova poezija želi da istančanim osjećajem filigranskog stvaraoca dotakne drugoga, da u njemu probudi osjećaj bliskosti i razumijevanja tajni duše, melanholije i česte patnje.

Ljudi sjenke

… I ima ljudi usamljenih i bonih,

sa obrazima upalim i žutim,

što ne čuje im se ni smijeha ni plača,

što žive kao samotna i divlja drača,

ali sa bodljama unutra okrenutim,

da nijedna nikoga ne ogrebe

i da nijednom nikoga ne ubodu

do samo svoje rođeno srce i sebe.

I žive oni tako, nečujni i neveseli,

i mile kao sjenke, kao vrijeme i sati,

i tek kad umru, slomljeni i uveli,

objave crni posmrtni plakati

da su i oni sa nama živjeli.

Pjesma »Ljudi sjenke« je jedna od najpoznatijih Lesovih pjesama. Kontrast unutrašnjeg segmenta poezije  koji povezuje svijet živih i »odlazećih«  je snaga sjećanja samog autora što nastaje iz bola opraštanja. Sjećanje na »odlazeće« ne bi bilo tako aktuelno ako u njemu i sam autor ne osjeća sopstveni trenutak smrtnosti. Pogled je to nepogrešivog majstora, umjetnika i lirskog stvaraoca u čijoj pjesmi se ističe i već pomalo zaboravljena crta humanosti koju treba da imamo i čuvamo u sebi. Kroz odlazak ljudi sa životne scene, »sa bodljama unutar okrenutim«, osjećamo svu snagu trenutka i posvećenosti. Lesova poezija je najvećeg lirskog i estetskog dometa, umjetnička stvaralačka energija koja je privela pjesnički jezik emotivnosti, apatije i melanholije do smaog vrhunca. Ako prihvatimo takav pristup njegovoj poeziji osjetićemo veliku povezanost sa svim njegovim pjesmama. To predstavlja značajan kulturološki fenomen i teško ga je upoređivati ili praviti paralele sa drugim autorima. Na samom meridijanu pjesničkih ličnih traganja i sudbine, koja ga u stopu prati, Lesovo poetsko iskustvo je protkano pamćenjima iz djetinjstva i dodirima beskonačnosti postojanja i smrti, prelazi u jaku poetsku kristalizaciju, u kojoj se osjeća sva njegova najdublja misao i sudbina velikih stvaralaca. U  Lesovoj poeziji sve što je iskreno i istinito uvjek je i neponovljivo, baš kao što je to slučaj sa pjesmom »Ljudi sjenke«.  Za umjetnost u poeziji je bitno da autor pronađe adekvatan izraz i njime da poseban emotivni naboj koji će sa vremenom sve više dobijati na svojoj poetskoj snazi. Lirska osjećanja i univerzum koji vlada su fascinantan spoj u magiji odgonetanja tajni ljudske psihe u trenutku nastajanja.

Univerzum postojanja Lesove poezije daleko je nadmašio bilo koje granice. Njegovo stvralaštvo nikako ne smijemo da svodimo na poeziju koju ćemo istraživati samo u okvirima crnogorske književnosti. Njegova je poezija bezvremnski prostor i vanvremenski okvir tako rijetkog lirskog stvaraoca. Fascinacija ljudskom sudbinom je i njegova unutrašnja refleksija. Sjeta prolaznosti »putnika« na Planeti daje nam poseban odsjaj obeliska i filozofsku misao ispisanu kroz lirsku empatiju. Poetski doživljaj sebe u svom krugu osjećanja, dovodi ga do jakog estetskog  doživljaja. On svoje sopstvene stavove »unosi« u svoju poeziju i na taj način daje joj posebnu, gotovo mističnu, nestvarnu ljepotu, otkrivajući nam najveće tajne lavirinta ljudske duše. Ključ njegove poezije drži on sam i svakom ga pruža da sa njime, kroz vrata svoje poezije,  doživi najljepša, ali i najbolnija iskustva sudbine kojom on korača.

 Između poezije i smrti nalazi se i pjesma, «Potonja ura Rada Tomova«.

Poželje — mrući mlad na rodnoj ploči:

sve drugo nek’ prežaljeno bude,

al’ da je samo da ostanu oči,

zagledane u svijet i u ljude.

Posljednji treptaj vida ispuni sjeta:

svaka je smrt po jedna propast svijeta.

Ako poeziju shvatimo i prihvatimo kao melanholični svijet empatije Lesa Ivanovića i njegovu nespornu vrijednost shvatićemo i njegov život kroz pjesničku riznicu. Dok čitamo njegovu poeziju pred našim se očima i u dubini duše grade i ruše lavirinti osjećanja koja imamo u sebi. Samim završetkom pjesme: »svaka je smrt propast jednog svijeta« izražava se kontrast života i smrti, i pjesnikov lirski odraz da se sa smrću gubi, ne samo fizički život, već i ona trajna poruka vječne ljubavi i duha, koja zrači beskonačnom energijom Univerzuma kojoj pripadaju samo odabrani.

Njegov stvaralački duh i njegova poezija će i dalje biti inspiracija mnogima, u dugim stvaralačkim i književnim noćima. I dok ulice njegovog Cetinja još uvijek pamte njegove korake i neponovljivu poeziju, znaćemo da njegova misao kruži beskrajem Univerzuma. U tom Univerzumu poetskih putovanja čuvamo uspomenu na besmrtnog Lesa.

 

DANILO LOMPAR, Tri pjesme

Danilo Lompar, rođen 2. januara 1978. godine na Cetinju. Objavio je 22 knjige poezije.…
jul 29, 2022

Uroš Zupan, LAGANA PLOVIDBA

Uroš Zupan rođen je 25. 8. 1963. u Trbovljama, gdje je pohađao osnovnu i srednju školu. U…
feb 04, 2022
Go to top