ARHIVA ANTIBARBARUS

Nigar Hasan-Zadeh rođena je u Bakuu, Azerbejdžan. Prva njena zbirka poezije na ruskom jeziku “O krilima preko horizontal” prevedena je na engleski jezik.

Dobitnik je Nacionalne javne nagrade za najbolju knjigu poezije u 2001. godini.

Živi u Londonu od 2000. godine.

 

 

* * *

Postoje ljudi-makaze i ljudi–samograditelji,

Postoje giljotine, vješala, gubilišta...

Postoje ljudi koji iznose pomije

I koji izduvavaju pamćenje, prašinu i pepeo...

 

Svi nebo udišu, raširivši pluća.

Svi kožu nose – lake ogrtače.

Rađaju se i neprimjetno venu,

Na svima rastu slučajne bubuljice...

 

Ali ponekada se desi poklon!

Na jesenjoj kiši, u proljeće, uoči bijelog snijega...

Između dvorova, bašti i antikvarnih kapija

Rađa se na svjetlosti Čovjek!

 

Nije primjetan, možda i nije glasan,

Nije bogat, možda nije uman.

Oko dvadeset ljeta on ima, ne, prije će biti oko  četrdeset…

I svo svoje bogatstvo nosi sa sobom.

 

On je taj koji se osmjehuje pri susretu

I grli, ne plašeći vas.

U njegovim su očima vaseljena i svijeće;

Palile su kosmos i zjenice više puta.

 

On je uz onoga koji vjeruje u smisao i znakove.

Istovremeno se šali i ćuti ozbiljno.

On pije vino, jede gorke bombone,

Sazuva obuću, ne plašeći se trnja.

 

Njemu je ugodnije po rosi i vjetru

Svim tijelom i dušom biti licem u lice.

Svim tuđinima po topao pozdrav uputiti,

Voljenim – po prsten čarobni...

 

Postoje ljudi-makaze i ljudi–samograditelji,

Svi nose kožu – lake ogrtače.

Ali postoji i onaj, koji vrijedi ovog života.

On negdje blizu diše... potraži ga...

 

 

*  *   *

Toga dana biće tiho i baršunasto u kući.

Moriće se kuća u iščekivanju pljuska.

Sve će tajno početi da diše, sve će se zaboraviti, osim –

Mene u toj kući, mene u toj kući...

 

Ćuteći ću obamrijeti... kao zemlja pred buru,

Sagnuću se i ukočiti kao u ponoć trava,

Da bih poslušala let u srce puštenog kuršuma

Kada moja glava srce postane...

 

Kada se, kao u pijesak, u patos spuste noge,

I zidove zagrle krznima iskušenja.

Toga dana, kao igla u stogu slame,

Sakriću kraj – neću izgledati opasna...

 

Toga dana, jedva dišući... neću rasijati tren,

Priljubiću se uz prag, primirisati korake...

Cijelim tijelom ću vaskrsnuti i postati nedjelja.

Rasklopiću se – rasklopiću zauvijek pesnice.

 

Da bi se otpjevala Aleluja – to je moguće...

Događaju se najsmrtonosniji snovi.

Skidaju se oprezno haljine sa ramena,

Ne osjećajući strah, stid i krivicu.

 

I sreća će postati čvor na narukvici,

Moja dugoočekivana crvena nit.

Zagledaću se u oči i, vjerovatno, plačući,

Prozboriću da zaista želim da živim!

 

Toga dana biće tiho i baršunasto u kući.

Kuća će se moriti u iščekivanju pljuska.

Sve će postati ništa – sve će se završiti, osim,

Tebe  u toj kući, tebe u toj kući...

 

 

*  *  *

Ljubim prste beznadežno, ljubim prste oprezno,

Kao da puzim po kraju –

Žurim u rodnu klopku...

I polagano sa ramena skidam, ja polagano sa ramena skidam

Kao haljinu tanki oklop.

 

I čini mi se da neću poginuti, da ću izdržati i neću poginuti,

Da nema grijeha na ovom tijelu, prozračne su mi misli i duša,

Da mi je zamrlo i jedva, da mi je zamrlo i jedva

Zalupalo srce ne žureći...

 

Da sam laka kao udah i izdah, da sam svježa kao udah i izdah

I miriše mi kosa na morske talase, na jeziku so morska.

Zagrliću te rukama, zagrliću te rukama,

Zagrliću te rukama, nekrunisani kralju...

 

 

*   *   *

Zahvaljujem sebi za odanost sebi,

Herojizam preživljavanja, za Podvig –

Gledati se u ogledalo – ne udovoljavati masi

Igru u besmrtnost i letimični tren...

 

Zahvaljujem sebi za oštre uglove

Moje đavolski ljupke naravi.

Tako se nijesam lišila svoje glave

Urođenog uvjerenja i kulture...

 

Zahvaljujem ludorijama i snovima –

Obojenoj djeci koja ne stare.

I tijelu krhkom što je čvršće i od zida

Betonskog, i od gvozdenog kaveza.

 

Predskazanjima noćnim u stratosferi

I plesovima mokrim, slanim kao znoj.

Zahvaljujem sebi koja ne vjeruje

U život bez ljubavi i vjeruje što živi.

 

Iz vijeka u vijek ja nalivam čaše

Onim imenima sa kojima se družim.

Nalik sam plemenitom upijaču

Pod sopstvenim retkom, što ga isprljam...

 

Evo i Tais Atinska prijateljica

Svratila da spletkari danas na ručku:

Znaš Ti, Naro, život je takva pojava...

Što je bezopasniji, time mu je trag bljeđi.

 

Smijasmo se glasno do iznemoglosti,

Plašeći time nepozvane goste.

Sebi napominjući mirise

Buketa zasljepljujućih strasti.

 

Tek se rastasmo... Na vrata tiha

Pokuca Žana d'Ark.

- Uđi, draga, daj da Te poljubim,

Sestrice draga, moj krvavi maku...

 

Plakale smo ćutke u velikoj tajnosti od svih,

Da ne bi oneraspoložili, bože sačuvaj!,

Još nekog na ovom bijelom svijetu,

Gdje je tuge više nego blata...

 

Zahvaljujem sebi što nijesam lagala

I što se nijesam sudbini i koži predavala.

Zbog toga što sam zahvalna smogla

Biti sebi i malčice prolaznicima...

 

           

*   *   *

Priđi... umiriću te

Tišinom neozvučenih fraza...

Zasada me nijesi slomio,

Zasada nijesam u nas povjerovala...

 

Spavaju magnovenja, spajaju se vjekovi...

Život ovaj u dan se pretvara...

Ovi ljudi–heroji–bogalji

Tijelo kroje u divnu sjenku...

 

Priđi... poćutaćemo kao ptice,

Bezglasni u nebu obamrijećemo!

Slijeću krila-trepavice –

Letimo, ali ne pjevamo...

 

Znači, biće prohladno i nježno,

Bezbolno je naše življenje.

Priđi i dodirni me potajno –

Tako je koristan, ponekada, zanos.

 

Zdesna čupaju, slijeva hrane i miluju...

Neko puzi, neko ustaje...

Nama za uzdah samoće je dosta,

U nama ona nikada neće zamrijeti.

 

Priđi... umiriću te

Nezagrljajem... Proročanstvom očiju,

Ja, koju zasada nijesi slomio,

Koja zasada nije u nas povjerovala...

 

 

 *   *   *

Prolazi dan... kao gost u domu tvom,

Zamišljen, blažen, dugoočekivan...

Dan bez grbe, gola će leđa

Podmetnuti pod bespomoćne rane.

 

Dan mudrosti – zasluženi nagovještaj.

Slijepa progledava koprena...

Ti shvataš... naučena je napamet lekcija –

Bogatstvo: vrijeme, sin i kosa sijeda!

 

I nema ni straha, ni stida – tišina je!

I svijet je u pogledu kiša koje dišu.

I tijelo, tako slično zavijanju

Noćnom... i na čipku strasti

- Pokorno.

 

I cio svijet kao prozračna pljuvačka

U tebe će skliznuti jedinstvenim gutljajem.

Doći će taj dan kada ćeš sama

Poželjeti da uđeš u svoj dom...

 

Da bi tamo ostala... Da bi tamo našla odgovor.

Nijema odgoneta tišina –

Postoji dan... postoji noć... sve ostalo je Bunilo.

I ovaj svijet – pljuvačka je pod jezikom!

 

 

*   *   *

Bije u lice topli vjetar,

Iako su... promaje.

Sve je banalno, satovi se bude istovremeno,

Samo ulica spava i trguje tijelima.

Zvijezde padaju ćutke, njima se čini da treba

Padati s neba... da bi s nama mijenjale mjesta.

 

Visoko ili nisko... vjerujemo prirodi,

Da smo razdvojeni pravilno - ne vrijedi sumnjičiti.

Ljudi puze – ljudi se skamenili u letu.

Ljudi se svete, ljudi probaju da se ponovo zaljube.

 

Neko je sa šalčetom na vratu, a neko sa omčom,

Neko je sa prstenjem na prstima, a neko je bez prstiju.

Čovječanstvo je čopor, prodorno zavijanje

Iz gladnih vukova i preplašenih zečeva.

 

Bije u lice topli vjetar,

Iako su... promaje.

 

Plavo nebo je živo nebo, kao tijelo,

Grli i liže svoje modrice

Da bi Sunce-duša blistalo!

 

Sa ruskog preveo Blagoje Vujisić