U cilju ibilježavanja Svjetskog dana knjige i autorskih prava, Javna ustanova Ratkovićeve večeri poezije poklanja stihove tri pjesnika:

Nigar Arif – Azerbejdžan

Željko Perović – Slovenija

Borislav Jovanović – Crna Gora

NIGAR ARIF, rođena je 20. januara 1993, u Azerbejdžanu. Završila engleski jezik i književnos na Azerbejdžanskom državnom pedagoškom univerzitetu. Članica je „Svjetskog saveza mladih Turskih pisaca“. Završila je „Školu mladih pisaca“ u „Udruženju književnika Azerbejdžana“. Pjesme su joj objavljivane u mnogobrojnim časopisima za književnost. Prevođena je na engleski, ruski, i iranski.

BIJEG U ĐETINJSTVO

Moje oči polako odlaze od mene

gledaju stvari kroz naočare koje stare

moja stopala hodaju brzo trče za mnom

zato što žure da stignu moje đetinstvo

 

Moja kosa je čupava čeka da bude upletena

postaje bijela i ogoljena kao ova zima

vrijeme poziva bore na mome licu i ruke

sa puta na put dosađujem se iz godine u godinu

 

Tako ja starim priča za pričom moj bol

se pretvara u jaganjce koji su moja đeca

oni slušaju moje priče i moje bajke

ne silazeći sa mojih ruku i krila

 

Stare godine kao crne i bijele tačke

dolaze i ostaju poput domina

ja namjerno gubim svaku partiju

od svoje unuke u svojoj

starosti svojim ,,đetinjim” godinama.

 

ŽENA

Tvoj život poput mrava

je bio pojeden

niti jedan dan nije

preostao za tebe

nosila si težinu cijelog svijeta

na svojim ramenima poput slona

ali te niko nikad nije cijenio

ti si obrala i pomela svoj život

ali oslanjala si se na nade ženo

ti si se smijala u tišini svome jadu

i brinula bi te tvoja radost ženo

čiodama kačiš svoje nade

na sadašnjicu zemlja je na kraju užeta

ženo možda samo mi neznamo

smrt po kojoj hodaš na vrhovima prstiju

je tvoj pojedeni život koji tebe čeka

on čeka tebe u tišini kao da je mrtav.

 

PUT

Ko mi je stvarno preśekao put

ili je put slučajan ili sam ja zelena

ja sam možda zadnje biće na pravom putu

možda si samo nadgrobni spomenik ovom putu

 

Moji snovi gledaju kroz prozor

moje noge se prepliću

sa mojim sopstvenim putem

ja neznam kako to izgleda sa strane

moja sudbina aplaudira mom padu

 

Ili možda to nisam ja koja ide ovim putem

to moj put hramlje moj put puzi

Okreće se ka zemlji

pretvara se u kamen

samo me prati i pokriva me

i podvlači se pod ćebe sa mnom

 

Otkud je ovaj put pao na moj usud

možda mi je iskliznuo iz džepova

da li sam mu nagazila na lice i glavu

da li je zato tako bezobrazan prem meni.

 

STVARI KOJE ČEZNEM DA IMAMAM

Ako mogu da zadržim stvar

koju čeznem da imam

ako joj oduzmem vrijeme

i sputam je donekle

ako mogu samo da śednem

danas u ovu ulicu

i ako mogu da ispitam

jedno po jedno

moje stare navike

ako se učinim sretnom

kolko mi srce ište

sa čašom ispunjenom vinom

i ako padnem u razmišljanje

i ako imam malog psa

koji laje na one koje

jedva trpim ili ako

mačka ogrebe one

u koje sam izgubila vjeru

ako se stare godine vrate

i probude me iz uspavane prošlosti

ako postaneš moj opet

ako prekršim pravila

ljubavnih igara ponovo

ako smo mi do te mjere tvrdoglavi

ako sam ja ,,čista kao snježni smetovi”

jer ti si me takvom nazvao

da sam ja malo mlađa

i da sam malo neiskusnija.

 

Prijevod:  Božidar Proročić i Lena Ruth Stefanović

 

 

ŽELJKO PEROVIĆ (Visoko, BiH, 1961)

Pjesnička djela: na slovenačkom jeziku – Podarjeni glasovi /Poklonjeni glasovi (Mladika, Trst, 1997), Kapljevina (Mariborska literarna družba, Maribor, 2001), Sinapse (Založba Pivec, Maribor, 2010), Vzgibanka (Založba Pivec, Maribor, 2019); na maternjem jeziku – Utiha (Naklada Mlinarec&Plavić, Zagreb, 2002), Golim sinapsama (KNS Novo Sarajevo, Sarajevo, 2009).

Prevodi prozu i poeziju sa slovenačkog na b-h-s jezike i obratno: na slovenački preveo zbirku kratke proze Roberta Mlinarca Sve o vjetrenjačama, roman Maje Ezgeta Kora, s Marjanom Pungartnikom, Ninom Flisarom i Josipom Ostijem Panoramu novije bosanskohercegovačke poezije Ponestaje prostora, roman Zdravka Kecmana Scabiosa trenta, zbirku pjesama Admirala Mahića Ljubavni red vožnje, zbirka pjesama Admirala Mahića Otkud ljubav za stolom smrti, zbirku pjesama Andrije Radulovića Sniježna azbuka; na srpski preveo zbirku kratke proze Franje Frančiča Voleo bih da zaustavim vreme, knjigu Saše Pavček U srčanom džepu (eseji, monokomedija, poezija), odlomke iz zbirke pjesama Bine štampe Žmavc  Pesem za liro / Pesma za liru; na hrvatski zbirku pjesama Denisa Poniža Sjeverne i južne pjesme, roman Ferija Lainščeka Skarabej i vestalka, izbor iz poezije Ive Stropnika Dizanje kamena, izbor iz poezije Zorana Peveca Muškarac u sobi, zbirku pjesama Cvetke Bevc Odbljesci, zbirku pjesama Anje Golob Didaskalije uz disanje, s Robertom Mlinarcem na hrvatski preveo roman Ferija Lainščeka Koju je magla donijela...

Prevedena i autorska djela objavljivao u revijama: Dialogi, Mentor, Primorska srečanja, Poetikon, Lirikon, Vpogled, Mladika, Hotenja, Paralele, Rast, Lichtugnen (Gradec, Austrija), Keine Delikatessen (Beč), Književnik (Banja Luka), Katedra (Banja Luka, Prijedor), Književni zapis (Podgorica), Biseri (Podgorica), Quorum (Zagreb), Album (Sarajevo), Republika poezije (Sarajevo), Artikulacije (Koprivnica), u zbornicima Novosarajevskih književnih susreta, Slobodna reč (Beograd), Arte stih (Beograd), Murakon (zbornik Međunarodnog festivala suvremene poezije), u internetnim revijama Locutio online, Balkanski književni glasnik, Strane, Elektronski vestnik »Sijanije« (Bugarska)…

Dobitnik prve nagrade za poeziju revije Mladika za 1994. g. (Trst), nagrade za prevode poezije Lirikonov zlat (Lirikonfest, Velenje 2013), dobitnik prve nagrade na Pjesničkom turniru u Mariboru (2015).

Živi u Mariboru.

 

U KLIZAJU DAHA

u nizanju nezavršenih kadrova

(čega se sve sjetiš, razbibriga –

u nekom bi slučaju mogla biti

dobar prijevod slovenske riječi

kratkočasje, to treba zapamtiti)

realije su splet osjeta i osjećaja,

puls prostora, danja svjetlost

stvara plavo, u plavom

i mjesec visi o koncu i sam

svoje njihaje stižeš, s lúka sidra

cijede se molekule znoja

nečijih zadnjih ljetovanja,

dolasci, prolasci, izbrazdani

klizajima daha, do stiha vodi

kamena rijeka

i riječi bi se kupale

u smislu, ništa

nije dohvatljivo, smrtni je čas

samo lelujavi tren koji koleba

 

 

BORISLAV JOVANOVIĆ, 16. oktobar 1941, Danilovgrad,crnogorski je pisac, pesnik, esejista, književni kritičar. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu. Njegov književni rad kreće se od romana, knjiga poetije, književne kritike i esejistike, do književnosti za djecu. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja, među kojima i Nagrade “Risto Ratković” za zbirku poezije “Kenotaf”.

Član je Crnogorskog društva nezavisnih književnika i Matice crnogorske.

 

                       OPORUKE U DOBA KORONE

                      - Ili, ko se još sjeća Puste zemlje Tomasa     

                       Eliota –

 

                        Budite na dugoj, svjetlosnoj, distanci od

                        Ovog svijeta

                        Ovakvog kakav jeste

                        Od njegovih ovala i globala

                        Njegovog elitnog parazitizma,

                        Egoizma

                        I epidemije snobizma

 

                       Držite taj odmak dok sve ovo prođe

                       Ali još više kad izađemo

Iz apoteke zvane karantin

I ponovo dotaknemo svako stablo u drvoredu

 Koje nam je bilo i ostalo pouzdani prijatelj

I uvjerimo se kako je virtuelno bilo stvarno

I kako su nas Fikus i  Agladnenola

Iz svojih uglova sobe gledali zimzeleno

I mutacija zadesila i nebo i zemlju

I vrsta izumire od vrste                

                       

Perite redovno Prljave ruke

 Više od dvadeset sekundi

 Svakoga dana, svake misli

 Cjelo stoljeće ako treba

 Prljave od krvi, kriminala i kapitala

Svaki put sa novim ubrusom

Sterilisanom na hiljadu stepeni

 

                      Nosite zaštitne maske po svim propisima

                      Svjetske zdravstvene organizacije

                     Ali prije toga skinite sve koje nosite onako

                     Paradno, raznovrsno

                     I tako vidljivo – nevidljivo

                     Skinite

                     Zderite ih

                     Makar i po cijenu dubokih ožiljaka

                     Skinite debeloobraznu zaštitu

                     Svakog dana prije i poslije Covida 19

                     Ili Venere 2036

                     I bacite ih u svoj ili zajednički Tajget

 

                     I ne nasijedajte lakomislenom narativu

                     Da poslije ovog neće biti ništa isto

                     Ne!

Tako smo govorili poslije Titanika, Hirošime, Berlinskog zida, Černobila, Kula blizankinja

Tako već nikako

Ne otkrivajmo papagajski planetarnu toplu vodu

 

Nema nam spasa dok se ne spasimo od           

Samih sebe

Opet ćemo se šepuriti glupostima

I brzim osvajanjem budućnosti

Umjsto spermatozoida imaćemo nevidljiva bića – nebića

Koja nas obaraju kao cunami gradove

Imaćemo ljekare koji liče na kosmonaute

I pacijente koji umiru kao u pustinji                      

                                             

Ne otimajmo od majke prirode i posljednje

Atome njenog Imuniteta

I  ne budimo đavolji otac svakom

                       Đavolu

                       Svakom blještavom svjetskom đilkošu   

                      

                       Čuvajmo čašu čiste vode

                       Kao zjenicu oka svog

                       Čuvajmo bebe da se ne rađaju sa vizirima

 

                       Čuvajmo čistu riječ

                       I u njenom tečnom, metafizičkom

                       I operatvnom stanju.

 

                        Planeta već sanja respirator

                        Za ličnu upotrebu

                        Nestaće i Sunčeva korona

                        Strah je od naših prigušenih kijavica

                        I vlažnih maramica

 

Opustošenih supermarket

I toilet – papira koji nam neće ni trebati

 

Jeste, lijepe su nam priče dok smo u raljama kućnog pritvora

Otkrivamo planetarnu toplu vodu

Ogledamo se mikronski

Kao pred izlazak na prvi randevu

 

I gledamo jednu ptičicu kako se uzaludno raduje

Okrutnom Eliotovom aprilu                                                

  1. mart, 2020.

 

                     

 

                                             

 

 

Go to top