Autori radova su učenici prvog razreda gimnazije „Slobodan Škerović“. Radovi predstavljaju odgovor učenika na projektni zadatak iz nastavnog predmeta Informatika, a koji je imao za cilj da kroz formu futurističke priče osvijesti potencijalni uticaj tehnologija na budućnost civilizacije. Projektni zadatak je osmislila predmetna nastavnica Aleksandrina Vujačić, diplomirani inženjer elektrotehnike.

Ne želim da pišete o nadmoći mašine koja briše potrebu za ljudskim mišićima.

Ne želim da pišete o dronovima koji mogu zamijeniti ljudske noge.

Ne želim da pišete o neuronskim mrežama spram kojih ljudski mozak djeluje kao dječija  

igračka,

Niti da tragate za podacima moćnog teleskopa pariške opservatorije

Koji nam daje nadu u mogućnost naseljavanja Vaseljene.

Želim da srcem povežete ono što je bilo i ono što jeste,

Sa onim što bi moglo biti dok uspavani čekamo ono što želimo da dođe.

Želim da pišete o tom snu.

                                                                       Aleksandrina Vujačić

 

UČENIČKI RADOVI

 

Lea Ganjola

 

THE INTENCION COULD BE HOW TO MAKE A LIFE BETTER

 

Majkl Bloom je beznadežno gledao kroz prozor. Mnogo novinara okupilo se ispred njegovog stana, željno isčekujući bilo kakav komentar. Osjećao je da ga iz vazduha prati sijaset kamera i dronova. Na sve to on je bio bez komenatara.

Vrhunski stručnjak, istraživač, dobitnik mnogobrojnih nagrada za pronalaske i doprinos nauci, renomirani profesor, neumorni radnik – Majkl Bloom, više nije bio ništa od toga.

Već tri godine bavio se molekularnom nanotehnologijom i redizajnom. Molekularnu nanotehnologiju je proučavao kao potencijal da stvori obilne resurse za svakoga i da nam omogući punu kontrolu nad biohemijskim procesima u našim tijelima. Time bi se eliminisale bolesti i neželjeno starenje. Kroz redizajn ili neurohemijsko obogaćenje naših mozgova mogli bismo steći povećano emocionalno blagostanje, širi raspon osjećanja ili veću sposobnost za posvećenost našim životnim projektima ili voljenim osobama. U eri pojave vještačke inteligencije i robota želio je da da poslednji ljudski doprinos budućnosti i time stavi krunu na cijeli svoj dosadašnji rad. Sarđivao je sa brojnim naučnicima i naučnim ustanovama širom svijeta, vršio istraživanja i uporedne analize, a sve u cilju da bi njegova teorija bila što bolja, jasnija i primjenjivija. Imao je namjeru da svoja znanja i iskustva ostavi u nasljeđe generacijama koje dolaze.

Borio se za Čovjeka i za očuvanje civilizacije. Znao je da Planeta već odavno ne vrednuje humanost i požrtvovanost, da njegov rad neće doživjeti stručne ovacije i priznanja koja zaslužuje, ali je uprkos tome smatrao da ima veću obavezu da svoj rad privede kraju i da i na ovaj način doprinese borbi protiv mračnih sila savremenog doba. Nadao se da će ovaj bolni krik sadašnjosti odzvanjati i u budućnosti.

Koristio je "Bayesian Network", koji može da obrađuje potpuno nesrodne tipove podataka i fajlova i mnogobrojne softvere za zaštitu podataka. Strpljivo i sa punom posvećenošću čuvao je i štitio rezultate svojih istraživanja. Mislio je da zna sve o čuvanju podataka, čak je koristio i nekoliko različitih lokacija za to.  I tada, kada je trebalo da izvede krajnji zaključak, svi njegovi dokumenti, sa svih računara, famozno su nestali, zajedno sa kopijama fajlova.

MICHAEL BLOOM

GB

Type of articles

Nb

Informative articles

18.645

Original scientific articles

9.392

Case report

13.216

Proceedings

14.915

Review

7.369

Profesional articles

62.247

Articles from praxis

6.987

Blook review

1.226

TOTAL         

83.997

Famous World scientific researchers, Lon 1

 

Znao je da su među hakerima najpopularniji podaci zaštićeni autorskim pravom, kao što je softverski kod, ali nije vjerovao da se baš njemu može to dogoditi. Našao se u velikom problemu. Poraženo, nemoćan za bilo kakvu reakciju, gledao je u tabela na ekranu, koja je predstavljala rekapitulaciju njegovog dugogodišnjeg rada:

Mutilo mu se pred očima.... Njegov rad, trud i zalaganje je nestalo bez traga, ali to nije bilo najgore. Velike tehnološke i naučne kompanije koje su stojale iza ovog hakerskog napada, vođene samo i isključivo materijalnom dobiti, zanemarujući nauku i doprinos čovječanstvu, potrudile su se da ga diskredituju u javnosti i njegova istraživanja predstave beznačajnim, a njegov kredibilitet upitnim. » Politički aktivista«, »istrošeni naučnik«, »zaluđenik i osobenjak« samo su neke od etiketa koje su mu prišivali. Ni riječi o njegovom revolucionarnom otkriću, ni riječi o njegovom doprinosu za bolju i ljepšu budućnost svih nas.

Bio je svjestan da ne može protiv tehnologije. Pogotovu ne takve. Čovjek je stvorio tehnologiju, a ona je postala pametnija od njega. »Tehnologija nam je uzela sadašnjost, a sasvim izvjesno da će nam uzeti i budućnost« konstatovao je. Zar vještačka inteligencija može da zamijeni čovjeka u potpunosti? Zar je njegov dugogodišnji rad bio stvarno tako beskorisan i uzaludan za njega, a tako profitabilan za velike kompanije? Zar njegov lični i naučni identitet može biti tako surovo ukraden i nepriznat, tek tako izgubljen? Uvijek je proaktivno radio stvari, čuvao se od hakerskih napada i krađe podataka, imao duple sisteme zaštite, kodovana dokumenta, kupovao najskuplje i najnovije zaštitne programe, ali nije uspio da se sačuva.  

Pred očima su mu se nizale slike svih predhodnih godina, svih neprospavanih noći, rezultata i istraživanja, slike cijelog njegovog naučnog života i rada.

Odjednom mu je sve izgubilo smisao. Polako ga je plavila praznina i razočarenje. Izgubio je priliku da pokaže svijetu kako se život svih nas može promijeniti nabolje. On je radio za dobro svih, a izgleda da su svi bili protiv njega.

Gubitak identiteta, stručnog kredibiliteta, depresija i anksioznost tjerali su ga u očaj. Nije vidio smisao ni u danima koje su prošli, ni u danima koji dolaze. Njegove oči izgubile su sjaj.

Svakako dolazi vrijeme robota, nikome neće nedostajati čovjek – pomislio je sjetno i izašao iz stana.
Kamere su ga čekale.   

 

David Dubak

IS THIS NORMAL? OR HAVE WE FALLEN UNDER SOME KIND OF SPELL?

Bipbipbip… Monotoni zvuk alarma me upozorava da je sedam sati ujutro. Robotska ruka uklanja mi čaršav, dopuštajući mi da ustanem. Odlazim do kupatila, gdje me čeka još jedna robotska ruka da mi opere lice i zube.

Pretpostavljam da je ovo trenutak kada bih se trebao predstaviti. Ja sam H. Ništa više i ništa manje. Radim u kompaniji u kojoj nadgledam prvi sprat. Kao i sve ostalo u današnje vrijeme upotreba računara i robotike je od ključne važnosti. Pratim sve što rade zaposleni. To su pravila, kojih se svi moraju pridržavati.

Zahvaljujući Vrhovnima, sve je mirno. Vrhovni su prije više od 100 godina napravili čip koji je izliječio narod od korona virusa. Nakon toga su automatizovali svaki radni zadatak  i sastavili poseban set pravila koje treba pratiti kako bi naše društvo moglo opstati. Posao dolazi prije svega. Socijalna distanca se pretvorila u život bez socijalizacije. Ili se to, kako kažu, desilo. Ne bih znao. Znam samo za ovakav život.

Nakon što sam se obukao, ušao sam u lift i usput pritisnuo dugme koje mi pravi hranu. Čim dođem dolje robotska kolica su tu da me odvezu na posao. Za nekoliko minuta stižem. Red razmaknutih kabina stoji preda mnom.

Brzo zauzimam svoje mjesto i počinjem raditi. 297 ljudi na serveru. Klik. T. je na mreži, prijavljuje se. Samo 0,0008 sekundi. Počinje raditi. 0,00058 sekundi. B. prijavljen. Radi. Sačuvano. Obrada... Je li ovo normalno?

USERNAME

STATUS

T.

logged in 0,0008s ago

B.

processing…

S.

logged in

 

Brzo brišem tu misao iz glave. Ne komuniciram ni sa kim dok radim. Kao što Vrhovni uvijek kažu, ,,Posao prije svega!”. A ja uvijek slušam što mi kažu. Uvijek slušam…

Nekoliko sati je prošlo, i bip me upozorava da je posao završen za danas. Ustajem i odlazim. Robotska kolica me strpljivo čekaju. Moja kuća je ista kao što sam je ostavio, prazna. Brzim pritiskom na dugme dobijam večeru. Brzo jedem i idem u krevet.

Bipbip. Bipbip. Sedam sati je. Robotska ruka skida čaršav sa mene. Idem do kupatila i robot mi pere lice i zube. Dolje silazim liftom. Robotska kolica me odvode na naposao. Zauzimam svoje uobičajeno mjesto.

294 osobe na serveru. To me zabrinjava. T. je prijavljen. B. je prijavljen. Ostatak radnika brzo skeniram. Pronalazim troje ljudi koji nedostaju i prijavljujem ih Vrhovnima. Bojim se njihove reakcije. Tražim knjigu pravila smještenu ispod stola. Nikad prije nisam vidio ovaj slučaj. Prelistavajući stranice ne nailazim na procedure koje se odnose na ovakve situacije.

USERNAME

STATUS

T.

logged in

B.

logged in

C.

MISSING

K.

MISSING

L.

MISSING

Pokušavam se vratiti na posao, ali ne mogu. U hijararhiji pravila Dolazak na posao zauzima prvo mjesto. Zašto se onda neko ne bi pojavio?

Ubrzo nakon toga, zvučni signal me upozorava da je vrijeme za povratak kući. Na putu  neprestano zamišljam sve moguće razloge za njihov nestanak. Ne smijemo se družiti. Jesu li na kraju stekli prijatelje? Kako se stiče prijateljstvo? Jesu li pobjegli odavde? Gdje su mogli otići? Što su mogli vidjeti? Mi jedino znamo za ovakav život.

Ovaj put sam budan prije bipa. Robotska ruka skida čaršav sa mene. Idem do kupatila, i robotska ruka mi pere lice i zube. Idem u lift i silazim. Robotska kolicao dvode me na posao. Zauzimam svoje uobičajeno mjesto.

Razmišljam da priđem X. On radi tri metra od mene, odvojen posebnom kabinom. Potrebno je samo nekoliko koraka. Zašto ne bi trebali komunicirati? Pretpostavljam da neće biti strašno ako pokušam. Ipak moj strah preovladava i ja odustajem.

Počinjem raditi. 294 osobe na serveru. Sve je kao i obično. Nema poruka od Vrhovnih. Nijesam iznenađen.  Njih niko nije vidio od 2021. godine, kada su nas spasili. O njima niko ništa ne zna. Pitam se zašto?

Čekaj. Ne. Ne bih smio razmišljati na ovaj način. To nije normalno.

  1. je prijavljen.

Ali zašto to ne smijemo znati? Zašto se moramo pridržavati svih ovih pravila, a da ne znamo razlog koji stoji iza njih? Čekaj. Ne. H, prestani.

  1. je prijavljen.

One tri osobe se nisu pojavile ni danas. Možda se neće vratiti. Ali zašto? Zašto su oni jedini koji nijesu tu? Da li bih jednostavno trebao pitati X? Ipak je on ovdje. Sigurno bi trebalo komunicirati s drugima. To bi bilo normalno. Ha... normalno. Što je uopšte normalno? Je li ovakav način života zaista normalan? Biti potpuno izolovan od drugih? Živjeti ovako? Kao da smo zamađijani.

Bip bip bip. Zvuk prekida moj tok misli. Vrijeme je da krenem kući. Kolica su ovdje.

Čim sam ušao primijetio sam da nešto nije u redu. Nakon minut ili dva vidim da ne idemo prema mojoj kući. Pitam se što se događa.

Kolica se zaustavljaju ispred vrata koja nikada prije nijesam vidio. Oklijevajući, izlazim iz njih i idem prema vratima. Vrata se polako otvaraju, i ja ugledam praznu sobu. Jedino što je unutra je ekran kompjutera. Osjećam malo olakšanje. Tada  ekran zasvijetli jarko-crveno. Ubrzo nakon toga ga čujem kako govori.

Ko ti je rekao?

Glas mi se počinje tresti.

,,Ko mi je rekao...?

Nemam vremena za tvoje laži, H. Znamo., odgovorio je.

Znate šta? Kunem se da nijesam ništa uradio!, jedva izgovaram.

Poslednji put te pitam. Znamo da si svjestan. Ko ti je rekao da si sposoban misliti? Misliš li da mi ne znamo o čemu razmišljate? Prići drugoj osobi? Život daleko odavde? Ko ti je rekao?

Što bi to trebalo da znači? Kako znate sve ovo?!

Misliš da si ti jedini koji prati ljude? To su samo bijedni poslovi da vas zaokupe kako biste se držali pravila. Sve znamo. Sve!  A sad kad nam odbijaš dati ime ne preostaje nam ništa drugo…

Šta? Molim vas..

Žao nam je što se ovo ovako završilo.

Ne, ne, neeeee...

Bip bip bip...

Alarm se oglašava.

Sedam je sati, izjutra.

 

Katarina Milikić

 

BILO DA JE RIJEČ O ANTIUTOPIJI ILI PROPASTI ILI BIĆE TO NEIZVJESNA ŠTAFETA SVE DO ZADNJEG TRUNATKA

 

Budan sam. Sat pokazuje 04:44. Okrećem se prema Ani, nema je u krevetu. Oooop...

Ana je prvi put pokazala povrijeđenost i otvoreni bijes, razočaranost što nijesmo pošli na dogovorenu večeru. Objašnjavao sam...Nije htjela da sluša, rekla je „ Još mi samo reci da ćeš da ideš na dojč sa ovim svetlosnim objektima o kojima bruji javnost, da im kažem da me otmu, tako ćemo bar malo vremena provesti zajedno“. Spavala je kad sam došao...ili se pravila da spava.

Ustao sam da je potražim. „Ana, Ana, dušo...“. Skrenula mi je pažnju čudna, nestabilana svjetlost koja se probijala kroz venecijanere. Otvorio sam spoljna vrata, zaslijepe me jačina neonskog svijetla, gdje su se boje smjenjivale i ostavljale utisak božanske atmosfere. Ono što je fascinantno je energija koja me vukla da idem premo toj svjetlosti.

Dok sam se polako kretao prema izvoru svjetlosti proslo mi je kroz galvu razgovor Katje i Dobrile, koleginice iz kancelarije, o čudnom  objektu koji su registrovale službe za kontrolu saobraćaja letećih automobila, a koje izgledaju kao oblici nepravilnih veličina u spektru boja koje fasciniraju. Pojavljuju se pa nestaju, kako izvještavaju sa holograma Podgoričkog vremeplova. Optužuju Vladu da obmanjuje narod i da je zapravo cijela priča u vezi sa opasnim projektom koji ima za cilj uništenje ljudske vrste kao emocionalnih bića.

Vlada putem gradskih holograma neprekidno daje saopštenja i informacije o svjetlosnim dešavanjima, epohalnim eksperimentima teleportovanja. Juče se oglasila sa informacijom da su to eksperimenti CZNDI (Centra za naučna dostignuća i inovacije) i da nema potrebe za strahom. Izgled hologramskog prikaza:

 

CZNDI

 

Broj teleportovanih objekata

U poslednji nedjelju dana

 

Sa ljudima

 

Prazni

 

Neuspjeh

Br

10

10

5

5

0

Idem prema svjetlosti i umjesto da se plašim neizvjesnosti ja razmišljam šta se krije iza informacija koje daju dvije struje koje imaju najveći uticaj na široke narodne mase!

A gdje je Anа? Zašto mislim da je tamo, u toj svjetlosti?! Telepatija, energija, naša..?!! Ali otkud sam tako miran, otkud znam da to nije opasna zona!! Možda je već mrtva...

Dobrila isključivo vjeruje u ono što narod piše na društvenim mrežama – da je to opasno, da su to neki vanzemaljski elementi iz nepoznate galaksije koji sigurno nemaju dobre namjere. Vjeruje da su došli da unište ljude kao vrstu, pa čita komentare koji ”otkrivaju” zavjeru i šire nepovjerenje prema Vladi. Katja je već isključiva da Vlada govori istinu, da se te informacije zasnivaju na naučnim istinama. I ona čita komentare svojih istomišljenika. Tenzija zbog isključivih stavova se pojačava. Došlo je i do “visokog” tona zbog netolarncije u različitim ubjeđenjima... Onda MUK, obje su ućutale i već nekoliko dana samo službeno razgovaraju. Obje mi čitaju komentare sa svojih društvenih mreža koje prate, prenoseći indirektno onoj drugoj svoja ubjeđenja. Nikad kraja! A ja slušam sa „pola uva“. Sad mi žao što nijesam pažljivije slušao da bih imao svoj strav, ovako sam imao samo otpor prema toj temi.

Približio sam se dovoljno blizu i osjetio svjetlost koja je opkolila moje tijelo u vidu aure. Spokoj. Da li je moguće? Više nijesam pravio korake, energija me sam ponijela u unutrašnjost svjetlosti. Sterilna soba, a opet topla zbog preloma boja koja unose mir. U cijelom oktuženju konzola sa komandama, nalik kreaciji iz crtanih filmova. Pojavila su se bića, sva u ravnim haljinama raznih boja, sa jedva primetnim razlikama u licu. Uglavnom su svi imali različitu boju očijiju i topao pogled. Nijesu pomjerali usta, a sve sam ih razumio. Rekli su mi da su oduvijek tu, istražuju ljudske emocije, zastupljenost i odsutnost empatije. Imaju pregled svih ljudskih osjećaja. Bića sebe nazivaju Oxitocini, što mi je zazvučalo poznato. Svi imaju imena sa dva ili tri glasa. Obraća mi se mislima jedan „Vi ste odabrani par koji se može spasiti. Sa jakim emocijama i empatijom koju nesvjesno guše zarad ostvarivanja normiranih ciljeva moćnika koji vladaju svijetom. Šta je važno, emocija koja tebe vodi ili potreba ljudi koji su zbog materijalnih interesa u tvom životu?“  Zaledio sam se!

Gdje je Anaaaaa? Na hologramu se pojavljuje njena slika u prirodnoj veličini, sa pogledom punim nježnosti. Obraća mi se „Želim da ti budeš opet ti, da mi budemo opet mi, da našoj djeci opet čitamo priče i da idemo na izlete, uživamo u prirodi...“ Neka druga inteligijancija nas je osvijestila...

Zazvonio je alarm. U istom momentu otvaramo oči i ja i Ana. Spasili smo naš život.

Na poslu sjedim za stolom dok mi Dobrila i Katja naizmjenično čitaju najnovije komentare. Pitam se šta bi se dogodilo da im razbijem tu iluziju. Ne bi one da čuju istinu, to bi im slomilo duh, iliziju, ono u šta vjeruju – to je ipak njihova istina. Ali moram nešto da uradim!! Znam... „Koleginice, mjesecima strpljivo slušam o vašim ubjeđenjima i nadmudrivanjima, o vašim  istinama, a šta je istina?! Šaljem vam link dokumentarca Turn on the brain, you have it, evaluate what is the  truth odgledajte ga u miru sa svojim porodicama. Dozvolite  sebi da čujete i  iznenadićete se da stvari nisu baš crno-bijele. Podijelite i komentarišite na svojim hologramima.” Ubacio sam crva, zadovoljan sam.

Poslije sam zovnuo Anu i rekao joj: „Ljubavi, mogli bismo za vikend do izvora Morače, ali ne letećim autom, već pješačeći. Znaš, to je ono kad....”

 

Go to top