ARHIVA ANTIBARBARUS

Rođen je 05. 04. 1973. godine u Nikšiću. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu — Odsjek za filozofiju. Književnik je, bavi se poezijom, prozom, esejistikom. Član domaćih i međunarodnih književnih organizacija (CDNK, PEN). 

Objavio je sljedeće knjige: Ornamentika noći (1994), Čitanje tišine (1997), Knjiga privida (2002), Kako mirišu knjige (2008), Tin Ujević i Crna Gora (2008), Cinober (2009), Grad punog mjeseca (2014), Imena čežnje (2015). 
Za književno stvaralaštvo dobio je niz priznanja i nagrada. Između ostalih dobitnik je Nagrade „Risto Ratković”, za najbolju knjigu poezije objavljenu u Crnoj Gori, BiH, Srbiji i Hrvatskoj — za 2009. godinu i Nagrade „Vito Nikolić” za najboljeg crnogorskog lirika u 2010/2011. godini. 
Nagrađen je Državnom nagradom „Miroslavljevo jevanđelje” u 2014. godini za najbolje književno, istoriografsko, etnografsko i publicističko djelo objavljeno u Crnoj Gori u prethodne tri godine.
Knjige i književni radovi su mu prevođeni na više jezika (engleski, njemački, italijanski, francuski, ruski, slovenački, slovački, makedonski, poljski, bugarski, švedski, albanski, hebrejski…). 
Zastupljen je u brojnim antologijama crnogorske i eksjugoslovenske poezije i kratke priče, te u antologijama New European Poets (Sjedinjene Američke Države), Antologiji poezije slovenskih zemalja itd.
Priredio je izbore iz savremene crnogorske književnosti koji su objavljeni u Italiji, Slovačkoj, Hrvatskoj, Makedoniji i Sloveniji. Bio je urednik i umjetnički direktor kulturnih manifestacija i festivala, član žirija za dodjelu pojedinih domaćih i međunarodnih književnih nagrada, predsjednik Žirija Državne nagrade „Oktoih” za izuzetne rezultate u oblasti obrazovanja i vaspitanja. Bio je predstavnik Crne Gore u Komitetu za obrazovanje pri Savjetu Evrope u Strazburu, kao i član Savjeta za kvalifikacije. Učestvovao je na više značajnih međunarodnih konferencija iz oblasti kulture i obrazovanja.
Bio je član Savjeta Pokreta za nezavisnu Crnu Goru. Bio je predstavnik Crne Gore u Programskom savjetu, a sada je član Upravnog odbora Foruma slovenskih kultura, međunarodne organizacije koja promoviše očuvanje kulturnih vrijednosti i tradicije na prostoru slovenskih zemalja. Član je Nacionalnog savjeta za kulturu.
Od 2003. do 2010. godine bio je savjetnik Predsjednika Vlade Crne Gore. Godine 2010. imenovan je za direktora Zavoda za školstvo Crne Gore. Od 2015. do 2016. godine bio je ministar kulture u Vladi Crne Gore. Godine 2017. imenovan je za direktora Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva Podgorica. Od decembra 2013. član je Odbora za književnost Crnogorske akademije nauka i umjetnosti. Za vanrednog člana Crnogorske akademije nauke i umjetnosti izabran je 18. decembra 2015. godine. 

 VODA PUNA MRAKA: POEZIJA RISTA RATKOVIĆA

- Pjesnik koga izgovara rijeka –

Ređaju se vode u sećanju, žubor njihov i drugi

 vodeni glasi.

Ovu jadnu kožu u koju je krv moja obučena

Kupao je Atlantski Okean, kupalo Sredozemno More,

Snežne švajcarske reke, Volga i Sava namučena

 - Kao tvoji, rodni Lime, ničiji talasi milo mi ne žubore.

Tako prisno, svojski, o mog detinjstva reko,

Nijedna voda nije me kao ti milovala...

Nema više ni romantičara ni nadrealista, valjda ni ukletih pjesnika nema više, ali žive još stihovi Rista Ratkovića. Izgovaraju se nekadašnjim ritualom i zaboravljenim poetskim narječjem. Izgovaraju se uprkos svemu, na više mjesta i načina, napokon i u njegovoj rodnoj kući koja je postala dom poezije. Eno ih i na fasadama u njegovom Akovu, u prepiskama studenata glume i književnosti, sadašnjih i nekadašnjih, ali i onih što su bezinteresno ili uzgredno privrženi poeziji. Onih koji imaju sluh za stih, ma koji da su njihovi stvarni pozivi. Jer ovo je poezija koja nalazi svoje ispisnike, one koji su već doživjeli nepoznate a davno napisane stihove o jednom krvavom poetskom pozdravu.

Malo ko je među piscima na ovim prostorima kao Ratković promovisao posebno osjećanje pjesništva. Ne – pisanje poezije, ne ni stihotvorenje, već poetsko življenje i pjesnički doživljaj svijeta. Stoga valjda i Ristova poezija nije među izumrlim, iako je mnogo šta bilo protiv nje i njihovog tvorca.

Eno redova Ratkovićeve poezije na svilenoj marami RVP, pa još primjerenije – na etiketi flaše malog crnog vina, uz znak manifestacije koja pola vijeka već nosi njegovo ime. Ima je u kafanskim razgovorima i već odmaklim sjećanjima. Tamo gdje još „trepere, blistaju zvezde“, gdje se čeka svjetlost u „provaliji mraka“.

Bjelopoljski pjesnik je, nije na odmet da ponovimo, stvorio djelo neujednačenog kvaliteta, svakako sa makar nekoliko nezaboravnih pjesama, ali čak i u manje uspjelim ostvarenjima bljesne poneki čudesan stih. Ko još ne zna za „Bivše anđele“, ko nije čuo i doživio „Ponoć mene“. No, nije samo to Risto Ratković: on je voda i tišina. Nepredvidivi Lim i uske ulice Bijelog Polja, to su njegove iskaznice, trajne kao što je trajna i (u)rođena bila tuga pjesnikova. Dostojanstvo nostalgije njegova je poezija. I trajni biljeg zavičaja: „U Nevidbogu se tiho poludi / tiho poludi.“

Uprkos svemu, dakle, žive pjesme njegove i vraćamo im se kao da je za sve nas ispisao one ispovijedne i elegične stihove. U njegovom kraju, jedva da se može zamisliti pjesnik koji ne bi poželio da je autor „Ikone“, ili onaj koji ne bi neke druge Ratkovićeve antologijske stihove pročitao kao svoje. Pa, zašto da ne bude tako kada, kako je već rečeno, sve stihove koje znamo napamet možemo smatrati svojima. Tako prisvajamo i ukletog Ratkovića koji je bar dijelom živio odistinski tek nakon smrti.

Jedan, u suštini potpuno običan podatak iz autobiografije Rista Ratkovića može objasniti sav njegov književni put, sve njegove skromne spisateljske ambicije: „U prvom razredu zaljubio se i napisao ljubavno pismo“. Zbilja: kao da čitavog života i nije ništa drugo radio do – slao pisma, sebi i bliskima. Ili je to ono ljubavno pismo za koje autor misli da često (ili nikad) ne stiže na pravu adresu. Njegova su pisma-pjesme ipak sačuvana, dospjela su na mnoge adrese o kojima ni autor nije slutio. I ma odakle da je pisao, u zavičaj ih je slao. I iz zavičaja samog.

Neko od nas, neko od ovih prolaznika sokacima Bijelog Polja, to je onaj iz Ratkovićevih pjesama. Zato će o sebi: „Svojim prisustvom samo podsećam da postoji negde neki Risto Ratković“ (Bar se kazivao kao Vukadin Trpković.). Čuđenje nad sobom i nad stvarnošću je neprestano. A u poeziji smo uvijek neko drugi. Zato ime možda ne obavezuje, ali obavezuju tišine i ti slogovi tuge, i prostor predodređen za sjetu. Svijet u kome je pjesnik samom sebi poznanik, a svi ostali su mu sabraća. Takva je atmosfera Ratkovićevih rukopisa.

„Zaspati ili umreti“ i nije, zapravo bila dilema: Ratković je već bio odlučio. Privrženost pjesmi, odnosno poetskom osjećanju stvarnosti, bila je fatalna. Kao da nije stvarno ni živio, nego bio u nekom „predgrađu neba“. Kao da je bilo isto umrijeti i zaspati, jer kad se zbroji, to znači – pjevati... Ili je „isto pevati i umirati“. Ili: Risto Ratković - kao najava budućih poetskih usuda.

Pisao je pjesme onako kako bi ih pisao nasumični čitalac, jer ih je očigledno više odživio nego što ih je napisao. Kao da je to činio uz nesvjesni dar, po ivicama papira, kao po zemlji koju jedva dotiče... A onda, pisao je pjesme očajnički, jer na taj način je uvijek bio - tik do smrti. To je pravo mjesto za ovakvo pjesništvo. Pisao je Ratković pjesme nereda, neprolaznog unutrašnjeg nemira. Koji tinja i u čitaocu, svaki put kad čuje stihove: „U telo moje živ je zakopan duh - / to on pesmu ovu peva.“ Spoznao je Ratković dvostruko biće pjesnika. Ko to onda pjeva u njemu, koja rana kom se mraku obraća.

Gotovo da bi se autopoetički eseji mogli napraviti kao mozaik od rečenica koje je posvećivao bliskim piscima. S takvom je empatijom ulazio u njihove probleme, vizije, snove, sveske... Imao je taj, danas potpuno izgubljeni, osjećaj za pjesničku solidarnost. Nemaran i stvaralački nemiran; povučen, ali nikako ne i neznatiželjan, učestvovao je u tada dinamičnom književnom životu. No, jedino je otkrivanje samoće bilo izvjesno. Htio je da riječima odriješi nesanicu i rane. Pa je u svemu je vidio i opštu patnju, ali među četiri zida je bio sam pakao: „Soba je puna pustinje“.

Reklo bi se na prvi pogled da je njegov život bio monoton, ali nije uopšte bilo tako. Zanimljiv bi se poetski bedeker mogao sačiniti. I još interesantnija kartografija: Bijelo Polje, Lil, Kairo, Moskva, Beograd. Potom, popis Rijeka: Tigar, Nil, Sena, Dunav, Sava, a na početku i kraju svega, izvorište i ishodište – Lim u svim bojama. Nije to Vltava Česlava Miloša, niti Ungaretijeva Soča, ali bi mogla biti nalik onoj Sabatovoj rijeci koja ne ide u jednom smjeru i koja za vjetra liči na pobješnjelo more. A po moru ugledamo - Lim!

Traju stihovi Rista Ratkovića, uprkos nepoetskim razdobljima u kojima živimo i koje ni sam pjesnik nije naslućivao, misleći da će se još za njegovog vakta desiti kraj poezije. Po tim ljudima i njihovim slovima teče Lim. Lim je može biti ključna oznaka Ratkovićeve poetike. Uznemirena voda što teče stihovima, granica na kojoj se postoji, limes stvarnosti i sna.

„Ostajem i dalje ipak isti, / Kao tamna i nevidljiva reka.“ – pa zar nam još davno nije obećao pjesnik. I eno ga sada, iz vode se javlja. Vode svog zavičaja. Uvijek uz neku žeđ, uz raznolike vode uzburkanih godišnjih doba. Kako se samo to ogleda u četiri (neuknjižene) pjesme za jesen, zimu, proljeće i ljeto. S jeseni, „Vidim te u tvojim preobražajima, vodo, / Stalno se ti menjaš, a uvek ostaješ ista...“. U proljeće „Ustaje iz postelje čista ogromna voda...“, u ljeto vidi svijet koji se grli s vodom...

Risto je Ratković bio dosljedan jedino u propadanju. Od rana on potpaljuje svoju lomaču, kako je sam pisao za Tina, velikog Tina, pravog srodnika među patnicima. Pojavu Tina Ujevića ovako objašnjava: „Pod trulom košuljom zaključano srce – ključevi bačeni u more.” I opet vodom se objašnjava pjesnik: valjda je i na tom mjestu Lim uplovio u more.

On „samog sebe u sebi sniva“, propituje se i zna „Osećam: tih je to vir.“ Ali opet voda. Voda i pjesma. I anđeli su čak „krotili mrak u vodama“ . I u pjesmi „Neko“ iznova dominira voda: „Ostajem i dalje ipak isti, / kao tamna i nevidljiva reka.“ Nema bolje lične karte pjesnika koga izgovara rijeka. I dalje, uporno prolaze vode kroz stihove Rista Ratkovića: „Začujem nekad u noći taj podzemni šapat / I vidim crnu vodu. A milioni danas po svetu usred dana / Gledaju crnu vodu.“

U pjesmi „Bez pristaništa“ daje još jednu definiciju rijeke-pjesništva: „...tamo protiče crna voda, / Voda puna mraka“. Zar nije takva njegova poezija. Voda puna mraka, i mrak pun Lima. Prizivanje vode obično je po noći: slapovi tih tamnih mlazeva nijesu ništa drugo do pozivno pismo Poeziji. No, i prizivanje zavičaja. Žeđ za njim. I tako, „Seo sam na obali reke, voda mi odnese moje misli“. I zato je Lim i po moru i po Čuburi, ispod šankova i iznad udžerica, u pogledu neznane djevojke, u tinti koja nad papirom još podrhtava.

Ako su sve to bila pisma, onda su ona bila puna vode, puna Lima. Kako Ratković suptilno definiše svoj osjećaj: „Setih se tada / rukopis moj da liči / na padanje kiše.“ Voda se zaustavlja na papirima, na tlu, u njoj se sakupljaju proživljena slova, čitava drama onog malog čovjeka. Tragika svijeta je za njega tragika tog jednog čovjeka i njegove sudbine. On je taj čovjek, a može biti i onaj Drugi.

Pa ako je, kako se tvrdi, „Nevidbog“ – porodični roman, onda je njegova poezija – monolog pjesnika istrgnutog iz tog porodičnog romana. Dok je u prozi obično opisivao sudbine ljudi iz svoga kraja, u poeziji se svojim usudom bavio. Istrgunut iz života, nije mogao biti izmaknut mnogo dalje od samog Nevidboga.

Šteta što Risto Ratković, (O, „najnesrećniji među pjesnicima“, o „najprokletiji“ među tim bratstvom!) nije imao daha za veća ostvarenja. Kao da mu je nedostajalo nešto da okonča pjesmu, da napravi završni potez, jer se, biće da je tako, unaprijed pomirio sa sudbinom ukletnika. Moguće da se i posljedice nesređenog života ogledaju u necjelovitom izrazu, pa je ovo poezija bljeskova. Kako znamo da Ratkovićeva tjeskoba nije samo u poeziji nalazila utočište, i pored velikih snova i očekivanja (Poezijo, sram te bilo!), ostaće žal za djelom raznolikih nivoa.

Radomir Konstantinović u svom eseju to precizno formuliše: „Pesnik stiha a ne pesme, on je pesnik unutrašnjih previranja koja nose u sebi nešto muklo i podsećaju na hujanja noći u njegovome Sandžaku, tom tamnom vilajetu koji će u njemu naći najdubljeg i najprokletijeg svog pesnika.“

Brzo je postao sjena, trajao je u priviđenjima; „Između sebe i sebe“ odvijao se taj utišani život, ta sjenka koja ne hoda, već kao se neprimjetno vuče predjelima pjesnčkog Sandžaka. Od rane je mladosti spoznao pustoš svijeta: „nekoliko gorkih uspomena u srcu, nekoliko gorkih cigareta u džepu, i ništa, ništa više.“ Kao da je sve stalo na onim papirićima na kojima je ispisivao dugovanja, adrese, obaveze i slično.

Boemija je u poimanju (odnosno prihvatanju) Ratkovića bila ne samo odabrani ili nužni način učešća u svakodnevici, nego i životni stav. Stav po kome je život onaj period između danas i sjutra. No, to je i mjesto gdje nastaju stihovi. Sveprisutna smrt („O to poslednje zevanje mrtvog ogledala“) i sveprisutna voda – taj mitski Lim - mogle bi biti među ključnim znakovima ove poetike.

Nakon svega, kao da se čuje Ristov glas u bjelopoljskim mehanama, kao da njegov tužni lik vidimo u nekoj od onih omalenih figura što u samotnom kutu tiho ispijaju čokanjčić - ili dva.

Konačno, u maglama Bijelog Polja lebdi melanholična poezija Ratkovićeva. Postoji onaj fenomen kada se kapljice i kristali iz vode pretvaraju u površinski oblak. Te kapljice u troposferi su - može biti - stihovi pjesnika tuge. Opstaju na onom mjestu gdje se magla zadržava neuporedivo duže nego u drugim gradovima, čak i onda kada se jutro odavno pretvori u podne.

I eno: voda se na posljetku pretvara u maglu pod Obrovom. I eno ga, po moru teče Lim... Iznova nas voda objašnjava. Pođimo onda kroz tu maglu, kao kroz patnička slova da prolazimo; pođimo tako do avlije najljepše kuće Bijelog Polja, ulica Muha Dizdarevića bb.