Josip Osti, pjesnik, pripovjedač, esejista, književni kritičar, antologičar i prevodilac, rođen je 1945. godine u Sarajevu, gdje je diplomirao na Filozofskom fakultetu. Bio je urednik kulture studentskog lista Naši dani, urednik u izdavačkoj kući Veselin Masleša, sekretar podružnice književnika grada Sarajeva i direktor Međunarodne književne manifestacije Sarajevski dani poezije, sekretar Udruženja književnika Bosne i Hercegovine, predsjednik udruženja književnih prevodilaca BiH, te lektor/korektor u izdavačkoj kući Svjetlost. Živi kao slobodni umjetnik ili, kako voli reći, od ljubavi i od onog što napiše i prevede, u Sloveniji (u Ljubljani i u Tomaju na Krasu).

Knjige su mu prevedene na slovenski, italijanski, češki, engleski, poljski, turski, makedonski i bugarski jezik. Preveo je preko sedamdeset knjiga i petnaest drama slovenskih autora.

 

O PRIPOVIJETKAMA ĆAMILA SIJARIĆA

Pripovjedač, romansijer i pjesnik Ćamil Sijarić, rođen 18.12. 1913. u Šipovcima kod Bijelog Polja, a umro 6. 12. 1989. godine u Sarajevu, prevashodno je majstor priče i jedan od rijetkih pisaca, koji pripripovijeda neposredno, pri tom čuvajući i usavršavajući osobenosti usmenog umjetničkog kazivanja. Kako onog u nas, koje mu je i jezičko-stvaralačko ishodište, tako i tradicije usmenog pripovijedanja uopće, posebno onog očaravajućeg, koje nam je došlo s Orijenta. To pripovjedačko naslijeđe prožima iskustvima čovjeka modernog vremena i pisca upoznatog s književnim prosedeima dvadesetog stoljeća, ali tako da ne šteti zakonitostima govora koji je namijenjen više uhu koje sluša, nego oku koje čita. Tako stvara, veoma sugestivno, iluziju živoga glasa, koji kazuje priču, slično kao što se događa sa Šeherezadinim posredovanjem u Tisuću i jednoj noći, u tom, kako je rekao Gorki, najmonumentalnijem spomeniku među veličanstvenim spomenicima usmenog narodnog stvaralaštva.

I kao što je na početku Tisuću i jedne noći rečeno, da je u narodnoj predaji riječ o onome što je bilo, prošlo i odavno minulo, tako i Sijarić svoju priču najčešće smiješta u minulo vrijeme, što njegovom, gledano izvana, »starinskom« pripovijedanju daje dodatnu patinu i pozlatu. Uglavnom opisuje predjele svog užeg zavičaja – Sandžaka, Bihora i Peštera, ljude i događaje u njemu, i to jezikom snažnog dijalekatskog obojenja. A pričanjem o zbivanjima u kraju koji je, mogli bismo reći, bogu iza leđa, jezikom užeg regiona, potvrđuje da u umjetnosti staro, arhaično, pa i s onu stranu suvremenog života i svijeta, može biti blisko nam i danas, pogotovo kada, kao kod njega, folklorno, antropološki i jezički izdvojeno, pojedinačno, katkad egzotično, pa i bizarno, biva premašeno egzistencijalnim nabojem i univerzalnošću.

Iz zamašnog Sijarićevog književnog opusa, otpočetog pisanjem i objavljivanjem pjesama, još tridesetih godina, izdvajaju se, najvišim umjetničkim dosezima, pripovijetke. I njegovi romani, kao i pripovijetke, potvrđuju njegovu stalnu okrenutost unatrag, u prošlost. Spajaju njegovu zainteresiranost za povijest sa potrebom za pripovijedanjem. Najčešće romanesknu pažnju usredsređuje na ratna zbivanja koja i pojedince i skupine ljudi, pa i cijele narode, izlažu većim iskušenjima nego mirna vremena, zaoštravaju svakojake napetosti i izazivaju konflikte, kako nacionalne i socijalne, tako egzistencijalne i esencijalne. A romanopiscu omogućavaju širi vremenski i prostorni obuhvat, vremeplovnost i putopisnost, istodobno uvišestručavajući čovjekovu unutrašnju dramu dramatičnim izvanjskim događanjima. Ali povijest je i u njegovim romanima, ma koliko bila pouzdano markirana i zansovana na poznatim činjenicana, samo okvir i mizanscen predočavanja ljudskih sudbina.

Neke od njegovih pripovjedaka, pa i one koje spadaju u najkarakterističnije i najreprezentativnije, kao što su, recimo, Todora, Pukovnik Zrno ili Suđenje Musi, govore o Drugom svjetskom ratu. U ranim romanima, Bihorci, 1955., i Kuću kućom čine lastavice, 1962., prikazuju međuratni period, a gotovo svakim narednim zakoračuje dublje u prošlost. Od tematiziranja Prvog svjetskog rata, u romanu Mojkovačka bitka, 1968., preko romana s temama iz devetnaestog stoljeća, Konak, 1971. i Carska vojska, 1976., do romana Raška zemlja rascija, 1979.,  u kojem je prikazano vrijeme austro-turskog rata potkraj osamnaestog stoljeća. Većina, pak, njegovih i najuspjelijih pripovjedaka, kako onih, ranijih, sandžačkih, tako i onih kasnijih, bosanskih, odnosno sarajevskih, situirano je, vremenski, u tursko doba. Ali to ne znači da ih je, kao i cjelokupnu njegovu prozu, moguće podvseti pod znane odrednice, takozvane klasične, historijske književnosti. Jer njegovo pripovjedalaštvo, kao i svako umjetničko djelo, izmiče uskosti i strogosti svake tipologizacije. Tako i već pomenute pripovijetke u kojima su opisani događaju, uzroci i posljedice ratnih zbivanja na našim prostorima u Drugom svjetskom ratu nije moguće uvrstiti u onaj, poslije rata dominirajući vid ratne proze. One, nesumnjivo, spadaju među najljepše stranice napisane na tu temu, ali ne pripadaju crno-bijelom viđenju niti socrealističkom prezentiranju. Ne pripadaju ni ratnoj akcionoj ni herojičkoj literaturi. I u njima se, kao i u cjelokupnom svom djelu, Sijarić bavi ljudskim sudbinama. A upravo ih predočavanje čovjekove nesreće, nepravde koja mu se čini i patnje koje trpi, i u novije vrijeme, kada se ponavljaju i pojedinačna i kolektivna stradavanja, aktualizira i u njima otkriva dimenzije koje su bile, ako ne manje uočavane, ono, sigurno, manje isticane. Pripovijetka, i to ona duža, koju čine kolobari priča u priči, čini mi se najvišom mjerom njegovog dara. Jer u takvoj pripovijetki ponajviše dolazi do izražaja njegova pričalačka sposobnost, njegov kazivački epsko-lirski vez, koji kraća priča sputava, a roman, katkad, para i rasplinjava, prinuđavajući ga na ponavljanja ili variranja motiva i tema, pa i pripovjedačkih postupaka. Sijarić pripovijeda ponijeto i u dahu, a kada mu te ponijetosti i daha ponestane, što se događa, onda nije na razini onog najboljeg što je napisao, ali nikada ni mnogo ispod, što se ne malom broju i najvećih pisaca zna dogoditi. U centru njegove pažnje je čovjek sa svojim osjećanjima, strastima i nagonima, sa svojim željama i snovima, sa svojim radostima i tugama. Čovjek pred čudom i zagonetkom života i svijeta. Čovjek, ponajčešće, sučeljen sa neumitnom činjenicom prolaznosti i smrtnosti.

Prvu knjigu pripovjedaka, Ram Bulja, Sijarić je objavio 1953. godine. Slijedile su knjige pripovjedaka Zelen prsten na vodi, 1957., Naša snaha i mi momci, 1962., Putnici na putu, 1969., Kad djevojka spava, to je kao da mirišu jabuke, 1973. … i druge, do posljednje, jednostavno naslovljene Pripovijetke, 1987. Sve, kao i mnogi izbori njegovih pripovjedaka, kako oni objavljeni kao zasebne knjige, tako i oni u okviru njegovih izabranih ili sabranih djela, potvrđuju osobenosti, jezičke i tematske karakteristike cjelokupnog njegovog pripovjedalaštva, s punom mjerom umjetničkog zrenja. Najuočljivijom u pripovijetki koja je između kratke priče i novele, koja se, često, po mnogo čemu, približava romanu ili iskoračuje prema njemu. Istina, i velik broj njegovih kratkih priča izbrušen je poput dijamanta, kao što se i u onim dužim najviše i najsnažnije ističe briljantnost detalja, pripovjedački medaljon koji zna, ponekad, premašiti konzistentnost cjeline, pa i njenu vrijednost. U dužim pripovijetkama, koje prekoračuju njegovu sretnu mjeru, srećemo nepotrebna i suvišna ponavljanja i prazan pripovjedački hod, govor i razgovor koji su sami sebi svrha. Njima, s nejednakim uspjehom, nastoji premostiti ponor između zasebnih i u sebi zatvorenih proznih fragmenata, povezati šavove i raspukline unutar priče. A kao što među njegove najbolje pripovijetke spadaju one s najvišim stupnjem unutrašnjeg jedinstva, tako su ponabolje i one njegove knjige u kojima su zbrane međusobno srodnije pripovijetke. Ali, poput glazbenika na instrumentu s više struna, tako je i Sijarić autor, sadržajno i načinom na koji su ispričane, različitih priča. Pored onih o davnim vremenima, kojih je ponajviše, i onih iz ratnih i poratnih godina i onih vremenski neodređenih, reduciranih na simbol ili alegoriju. Sve one, kao i one u kojima varira isti ili sličan motiv, ispričane su njegovim prepoznatljivim, uznijetim i baršunastim glasom, ispisane njegovim samosvojnim, elegantnim stilom, alkemičarskim amalgamom epike i lirike i odjenute u zajedničko, raskošno jezičko ruho.

Likovi Sijarićevih pripovjedaka, ponajčešće iz patrijarhalne sredine, iz zabiti, udaljene i odvojene od takozvanog velikog svijeta, okruženi lijepom, a surovom prirodom, izloženi hirovitosti povijesti i ratnim vihorima, prevashodno su likovi usamljenika i sanjara, zaljubljenika i strastnika, zanesenjaka i čudaka, patnika i gubitnika… Te »duše sanjalačke«, s tovarom nesreće na plećima i nemirom u srcu, bilo da su poraženi, ogorčeni ili uvrijeđeni, sučeljeni su sa čudom života i zagonetnošću svijeta, sa tajnom čovjeka i tajanstvenošću svega što postoji. A njihovi najčešći snovi su snovi o ženi ili muškarcu i snovi o vodi. Snovi o gašenju žeđi sušnog krajolika i gašenju žeđi tijela.

S razlogom bi se moglo govoriti o erotici u Sijarićevoj prozi, jer njegove ljubavne priče, pogotovu rane, ali i kasne, jer je to područje u kojem je pripovjedački suveren, prepune su ljubavnog drhtanja i obamiranja, preplitanja straha i strasti. Iz njih zrači eros sličan onom koji srećemo u Stankovićevoj Nečistoj krvi. U Andrićevim Anikinim vremenima ili u pripovijetkama Novaka Simića Ljubav Stjepana Obrdalja. Mnogi njegovi i muški i ženski likovi gore i izgaraju u ljubavnom ognju. Ljubav, kako je prikazuje, biva nešto u šta je nečastivi umiješao svoje prste. Ona raspamećuje, ali i premošćuje sve razlike. I vjerske i socijalne. Ona je sol života. Katkad jača od svega, ali ne rijetko i neizlječiva bolest. Kao što je život, i u tim i u ostalim Sijarićevim pripovijetkama, bolest na smrt. Jer čovjek je, mašta činio, prolazno i smrtno biće. Ali Sijarić ostaje uspješniji opisivač ljubavne žudnje nego putene ljubavi. Gotovo po pravilu život njegovim likovima prolazi u čekanju ispunjenja te žudnje i u iščekivanju ostvarenja snova. A ako se, slučajno, to i dogodi, gube dotadašnja uporišta, pa i smisao života.

Kontrapunktiranje mladosti i starosti kod njega rezultira smjenjivanjem ekstatičnosti i elegičnosti. Točka njihovog uravnotežavanja i ukrštanja oprečnosti rođenja i umiranja često je čin udaje, vjenčanja. On objedinjava i podjednako snažnu ljubav prema ženama i konjima čestom scenom dovođenja mlade na konju.

Ne samo ljudi, nego i životinje i bilje su u Sijarićevom vidokrugu. I oni su, bilo da priča o konju, hrtu ili boru, poput čovjeka, usamljeni, stare i umiru. I smrću se ponajčešće i završavaju njegove priče, kao što se njom završava i život. A od svega preživljava samo ono što je u priču stalo i u njoj ostalo. A u njegove priče je stalo i u njima ostalo puno i sreće i nesreće, i radovanja i tugovanja. Ostao je, prije svega, trag o ljudima koji su se surovosti života i prolaznosti opirali snovima, a neimaštinu nadomještali maštom. O onima kod kojih je preovladavala svijest da se ne može ništa protiv sudbine, ali i o onima koji su je znali izazivati. Koji su život prihvatali kao igru na život i smrt.

Priče o hodačima po žici, »po žici smrti«, najsugestivnije izražavaju tu svakodnevnu čovjekovu težnju da prokorači granicu između mogućeg i nemogućeg, stvarnog i nestvarnog, sna i budnosti… Između onoga što je čovjeku dano i onoga što mu je oduzeto. Uže hodača po žici je jedna od snažnih i višeznačnih  Sijarićevih gotovo pjesničkih metafora života ljudi koji se ne mire sa sudbinom. Istina, većina likova njegovih pripovjedaka fatalistički se prepušta i životu i sudbini. Ali, njegovi glavni likovi i jesu oni koji su izdvojeni iz mase i koji joj se na različite načine suprotstavljaju. Svijest, o kratkoći ljudskog vijeka, o prolaznosti i neizbježnom kraju već unaprijed određuje rasplet svakog opiranja i suprotstavljanja. Njegovi tragači za istinom združuju otpor i pomirbu, jer »svi idu pogrešnim putem, tražeći istinu. A pravi put do istine ne postoji; ako taj put nije uže hodača po žici«. Za Sijarića je, kao i za njegove likove, »istina negdje tu – ni na nebu ni na zemlji«, zato svoju pripovjedačku pozornost i usredsređuje na ono zmeđu stvarnog i nestvarnog.

Posebno je zanimljiv Sijarićev odnos prema umjetnosti. Jer, bilo da govori o majstorima, vještim svakojakim zanatima ili umjetnicima, slikarima, kiparima i, prije i poslije svega, o pripovjedačima, on izriče i sopstvenu poetiku. U pričama često govori kako o onima o kojima se priče pričaju, tako i o onima koji priče pričaju, koji ih prenose, šire, dopunjavaju i preobličavaju. Ukazuje na priču i njeno pričanje kao na nešto čime se savladavaju i vrijeme i svakojake muke i tegobe čovjekove, ispunjava ispraznjenost i osmišljava, te čini podnošljivijom, kratkoća i apsurdnost života. Od onih je, ljudi i pisaca, kojima pripovijedanje znači život, jer njime izražava elementarnu čovjekovu potrebu za komunikacijom i prisnošću. U krajevima koje opisuje, svjedoči o iščezlom svijetu, to se postiže govorom, katkad govora i razgovora samo radi, a češće kako bi se predstavio  koliko onaj  o kome se priča, toliko, a možda i više, onaj koji priča. Time se otkriva i šta i kako se govori. Jer u trenucima istinskog Sijarićevog nadahnuća i na njegovim najuspjelijim stranicama sadržaj i način prirodno se i nerazlučivo prežimaju i kristaliziraju u tananu epsko-lirsku čipku, s močnim nabojem životne mudrosti. Demonstrira magiju pripovijedanja i ne narušava je ni kada otkriva njene tajne. Tako će reći da »na svijetu nema ništa ljepše nego kad se pričaju priče a ne znaš šta je u njima laž a šta istina«. Ili: »da je na ovome svijetu najvažnije da imamo jedan drugome nešto da ispričamo«, dodajući da je svejedno je li to istinito ili izmišljeno. »Poneki ljudi žive od onoga što pričaju, a što ne postoji, pa zbog toga i pričaju«. I u svemu tome vidimo skicu autoportreta, koji najpotpunije daje u liku Hasana, sina Huseinova, jer je, kao i on, »naučio da izmišlja priče, da istinite … pretvara u lažne, a lažne u istinite i stvara nekakve treće, svoje priče«. Mnoge mudre njegove rečenice ispovijesti su živornog i stvaralačkog iskustva. I onda kada je riječ o sasvim određenom liku i događaju, to se odnosi na čovjeka uopće i njegovu sudbinu.

Povijesna inscenacija i kostimizacija, folklornost i orijentalna dekorativnost odgovarajuća su pozadina vremena, načina života, običaja i svijesti njegovih malih i običnih, a po mnogo čemu neobičnih ljudi. Češće poraženici nego pobjednici, opčinjeni čudima i zagonetkama, pokušavaju razmrsiti tajnu života i svijeta, a, istodobno, lutaju bezizlaznim labirintom sopstvene unutrašnjosti. Žude za putovanjima i, u mašti ili stvarnosti, odazivaju se privlačnom zovu nepoznate daljine. A te na putu putnike goni koliko snažan nagon napuštanja rodnog kraja, toliko i nagon vraćanja zavičaju, odakle su zalud pokušali otići ili pobjeći. Životna protuslovlja, nesuglasja svakodnevice sa snovima i željama tjeraju rascijepljenog i razdvojenog čovjeka njegovih priča u neprestano iskušavanje nepoznanica ovoga i onoga svijeta, života i smrti.

 

 

 

 

 

 

Go to top