ARHIVA ANTIBARBARUS
UNA MUGOŠA, Imati, pa nemati
- Detalji
- Pogodaka: 2468
(umjesto biografije)
Zovem se Una.
Ne bez razloga.
Nećete upoznati još jednu ovakvu. Nikad.
Možete me sresti u pjesmama. Samo.
Tamo ćete me najbolje upoznati.
Crtam, kada riječi nijesu dovoljne.
A kada je svega dosta, i previše,
dušu odmaram među zvijezdama,
ćuteći.
Posmatrajući.
IMATI, PA NEMATI
Prevelika je ta šupljina između tvojih plućnih krila.
A ja, tako malena, cijela bih mogla stati tu.
Samo, kada bi mi dopustio, da je popunim.
Da ne struji više hladnoća kroz nju.
Naslonila sam jednom glavu,
na lijevu stranu, ispod tvog ramena.
Čula sam pucanje. Grebanje. Ljuštenje.
Znam da me je zapeklo.
Od tada na licu nosim ogrebotinu,
u znak sjećanja na tvoju blizinu.
Dozvoli mi da budem brana.
Dozvoli mi da zaustavim tu silnu krv,
koja teče iz rane, sa tvoje lijeve strane.
Dozvoli mi.
Nemoj me iscijediti i baciti,
kao gazu natopljenu krvlju,
kao onu što te je štitila od zaraze.
Nemoj sada, kada sam nalivena gorčinom,
tvojom.
Sada smo barem isti.
Možda jednom,
kada te rana ponovo zapeče,
možda me tada poželiš smjestiti u tu krvavu prazninu.
Ali možda se do tada utopim u suzama krvi,
pa konačno shvatiš,
kako je to,
imati, pa nemati.
ČULA SAM DA ODLAZIŠ
Čula sam da odlaziš.
Da postoji udio mog mišljenja koje bi važilo
i dalje bi odlazio.
Ne bih ti dozvolila da ostaneš,
i mrziš me,
jer si zbog mene ostao.
Čula sam da odlaziš,
i kada odeš, ne stidi se osvrnuti se,
i prisjetiti se, svega onoga što ćeš vidjeti.
Ne stidi se.
Kada odeš,
ni ta savršena arhitektura neka te ne zadivi.
Ne daj se ljepoti tog velikog grada,
i svih tih savršenih, visokih zgrada.
Prisjeti se one jedne.
Kada odeš,
A otići ćeš prije nego ti kažem sve ovo,
prisjeti se onog lifta kojim smo se stalno vozali.
Gore, dolje… Gore! I, nažalost, dolje smo se zaustavili.
Nadala sam se da će to biti posljednja stanica.
Ipak,
čula sam da odlaziš.
Kada odeš, a otići ćeš u trenutku kada bude padao mrak,
nemoj da te zadivi sjaj tog velegrada,
to će ti se samo učiniti,
zato što će uveliko biti noć.
Kad stigneš tamo,
a stići ćeš prije nego što sve ovo uspijem da ti kažem,
sjeti se onog balkona, sa koga je Podgorica ličila na Menhetn.
I ne zaboravi,
bili smo zaslijepljeni svijetlima.
Kada odeš,
a čula sam da odlaziš,
ne zaboravi da
me ne smiješ zaboraviti.
Čekaću.
U NAREDNOM ŽIVOTU
Jednog jutra, kada se probudim u sobi,
sa drugom bojom zidova,
i mnogo većim prozorima, sa drugačijim pogledom na svijet,
znaću da se nalazim u svom novom životu.
Kada me, jednoga jutra, bude sačekala druga porodica,
i kada ugledam sva ta nepoznata lica
tačno ću znati gdje sam,
iako će sve to biti novo za mene.
I nikada neću zaboraviti ono što je nekada bilo,
i ako će sada to za mene biti samo biće,
i dalje će mi biti milo,
sve ono što je nekada bilo, i što me sada uvelo
u novi život i novo otkriće.
Možda ću, u svim tim nepoznatim,
a vrlo poznatim ljudima, vidjeti nešto,
nešto čega više nema,
a i dalje postoji u meni,
a i njima.
I tada ću tačno znati gdje sam.
Kada me, jednog dana, budu dočekivali,
sa raširenim rukama, i osmijehom na licu,
i kada jednog dana zađem u neku nepoznatu ulicu,
i krenem sasvim nepoznatim putem, koji ne znam kuda vodi,
znaću da mi je odnekud to poznato.
Samo ću ovog puta, tom ulicom koračati srećno.
Kada me jedne večeri zasijeni ljepota zvijezda,
znaću da sam to ja i dalje,
samo nekih par svjetlosnih godina dalje,
od svega ovoga, gdje sam trenutno sada,
znaću, tačno, ko me, i šta me tu šalje.
Šaljem ja, sadašnje biće, samo sebi, mom budućem biću.
To biće će živjeti u sreći,
živjeće i ljubav, punim plućima.
I vrlo dobro će znati šta je u prošlom životu prošlo,
i nikada zaboraviti neće, onaj obris ljubavi i dobrotu,
ali nedovoljnu da ga zadrži u životu.
Jednom, kada sve što je bilo, bude ličilo na sjećanje,
i kada sve što je trebalo da dođe,
bude došlo,
znaću da sam u svom
naredom životu.