Bosanskohercegovačka književnica Melida Travančić doktorica je humanističkih nauka iz područja književnosti. Piše poeziju, prozu, eseje, književnu kritiku i naučne radove. Objavila je tri knjige poezije Ritual, Svilene plahte i Sjenka u sjenci te dobila tri književne nagrade „Mak Dizdar“, „Anka Topić“ i nagradu Federalne fondacije za izdavaštvo.

Njene pjesme uvrštene su u panoramu modernog bosanskohercegovačkog pjesništva Do potonje ure, koja je objavljena u Bijelom Polju 2010. Poezija joj je prevedena na makedonski, engleski, španski, persijski i mađarski jezik.

Njena prva knjiga kratkih priča Smrt u ogledalu objavljena je 2019.

Priredila je dvije knjige Tešanj, grade: Usmena književnost u Tešnju, Tešanj u usmenoj književnosti (2009) i Haiku grad: Tešanj u pjesmi (2010).

Objavila je studiju Ulaznica za junački kabare: književne refleksije Sarajevskog atentata (2019).

Učestvovala je na više međunarodnih naučnih skupova i konferencija na kojima je izlagala radove o književnosti. Objavila je više od dvadeset naučnih i stručnih radova, kao i radova iz oblasti književne kritike.

Suosnivačica je Udruženja za kulturu Kontrast.

Radi u Centru za kulturu i obrazovanje u Tešnju.

 

ŽENA IZ OGLEDALA

 

s vremena na vrijeme  

odjenem majčinu vjenčanicu

i satima se ispred ogledala divim ženi

koja je imala hrabrosti kazati da

 

ne kažem ništa

pravim piruete

zatim lomim prste

krasi me crveni ruž

 

saplićem kosu i u nju stavljam

bijeli cvijet

 

sada sam spremna

kažem ženi koja me gleda

i jedna drugoj se osmjehujemo

 

ogledalo me izdužuje

i kao da tamo nisam ja

 

u postojanje više nisamo sigurne

ni ona ni ja

 

iz bijele porculanske šoljice

miris majčine dušice

umiruje

 

i stvaran je

 

 

NEPRISUTNOST

 

odustala sam od kretanja

i od sanjarenja sam odustala

 

želje su zauvijek

iščezle iz rječnika

i iz mene

 

sklopila sam oči

ova put odlučna

riješiti se svih svojih

bolova

 

 

 SIGURNE RUKE

 

dok čitam o samoubistvu

pjesnikinja i pjesnika

pomislim na tebe

i način na koji se smiješ

 

jednom si kazao da sam divna

i to je bilo dovoljno

da zatvorim oči

i poželim umrijeti

 

glava na jastuku

traži hladniju stranu

 

pomjera se lijevo desno

lijevo desno

pa sve brže

 

i sve izgleda

kao da na pitanje

voliš li me

kažem ne

 

ruke su u plahte upetljane

i tako negiram

svaki oblik postojanja

u svijetu

u postelji

u kojoj s tobom moram biti jedno

 

pri tome ne izgledam nimalo

bespomoćno

 

 

 

 

 

Go to top