Rođen 1968. godine u Tuzli. Objavljivao je svoje pjesme, priče i putopise u mnogim bosanskohercegovačkim i regionalnim časopisima, listovima, magazinima, portalima i fanzinima.

Objavio je knjige:

- “Boje Sunca” (proza, 2000.),

- “Šest bijelih mantila” (poezija ljekara - liječnika, 2007.),

- “Ćilibar i perle” (poezija, 2007. i 2008. - II izdanja),

- “Obične riječi” (poezija, 2012.),

- “Vaša priča, naša knjiga” (proza, 2012.),

- “Poznavanje prirode i društva” (poezija, 2014.),

- “Dobre godine” (proza, 2018. - II izdanja),

- “Pogled na moj svijet” (poezija, 2018.).

Antologiziran: “Antologija bošnjačke pripovijetke 1900.- 2003.” (Fojnica, 2004.) i “Zašto tone Venecija / Bošnjačko pjesništvo od 1990. do naših dana” (Zagreb, 2012.). Recenzent i predstavljač brojnih knjiga i stručnih publikacija, zastupljen je u nekoliko zajedničkih knjiga proze i poezije. Član je Društva pisaca Bosne i Hercegovine i P.E.N. Centra Bosne i Hercegovine.

Primio je nagrade: “Mak Dizdar” (za najbolju zbirku pjesama), “Fondacije za izdavaštvo” (za najbolju knjigu), te “Simha Kabiljo”, “Dr Esad Sadiković” (u dva navrata), “Marko Martinović Car”, lista “Večernje novine” i udruženja “Mladi Muslimani” (za najbolje priče). Bio je tri puta u užem izboru za regionalnu nagradu “Lapis Histriae”, a jednom za bosanskohercegovačku nagradu “Musa Ćazim Ćatić”.

Ljekar, radi u Klinici za neurologiju Univerzitetskog kliničkog centra u Tuzli. Doktor je medicinskih nauka i redovni profesor (u trajnom zvanju) na Univerzitetu u Tuzli. Publikovao je veliki broj radova iz medicine u Bosni i Hercegovini i inostranstvu. Oženjen je, otac kćerke i sina. Živi u rodnom gradu.

 

DUGME 

Četiri rupe četiri strane svijeta nanišane samo kad ti je ono cijelo na oku.

Istok i zapad približe pa slijepe u jedno.

Tim okom, ko đoja slijep,

ljude u prostor slijepiš.

Tako, sve ko ne videći, i ljude i prostor bolje sagledaš i sažmeš. 

 

Svjetlost se, najbrža na svijetu, kroz rupe u zjene uvuče.

I mrak kroz njih, na vidjelo, istjera.

 

Dugme, koncem i iglom, zašiješ na odijela od tijela.

Da stoji, okrenuto i tebi i svijetu.

 

Domalo prsne, odbije se, pa u tlo utisne.

Zemlji se vrati, zemlja mu rupe ispuni, prilijepe se jedno u drugo.

 

Koncu ni traga.

 

Pa ni dugme nije ostalo.

Na koncu.

 

 

IGLA 

Kratku potanku, svako je oko iznova dugom vidi.

 

Glavom se šupljom kiti.

Ko biva,

njome stalno misli,

o šivanju.

 

Zaranja u mrak, probija se i ponire.

Taman kad si načisto da joj nema natrag,

izroni u svjetlo, spoji svijetove.

 

Bušeći oba,

sve kako bi se rupama obgrlila.

 

Puneći ih koncima.

Na koncu.

 

 KONAC   

Provučen kroz iglene uši,

poput lopova,

ali samo kad vid prste ne prepadne.

 

Ko mu je istok vidio,

utoka se, znaj, nagledao nije.

 

Njemu su i početak i konac isto dragi.

Samo, konac mu je, ko imenjak, nekako bliži.

 

A dalji.

Go to top