Uvijek su je zanimali jezici i društvene nauke, a ljubav prema francuskom jeziku krunisana je u devetom razredu osnovne škole kada je osvojila prvo mjesto na državnom takmičenju. Dvije godine nakon toga učestvovala je na takmičenju kada još jednom osvaja prvo mjesto. Izučavanje toga jezika seli se i u pozorište, pa tako već sedmu godinu za redom glumi na francuskom jeziku i sa svojom trupom učestvuje na raznim festivalima u zemlji i regionu. 

Vannastavne aktivnosti su neizostavni dio njene sedmice, pa tako voli da volontira u različitim organizacijama i projektima, a najduže se zadržala u projektu vezanom za medijsku pismenost, koji sprovodi UNICEF. Već dvije godine je aktivni član Saveza izviđača Crne Gore, gdje se usavršava na različitim poljima. 

Ljubav prema umjetnosti je kao mala pokazivala na baletu, kasnije plesu, a u srednjoj školi više pažnje posvetila je književnosti i pisanju. Nekoliko njenih radova je izašlo u časopisu „Znakˮ. 

Učenica je trećeg razreda Gimnazije „Slobodan Škerovićˮ, filološko odjeljenje. 

 

U PROLJEĆE, 2040. GODINE

               

6.55h

Obožavam što će divna gospođa Elodi, koja radi u poslastičarnici u mom ulazu, do kraja života razmišljati šta nosim sa sobom u platnenom bež cegeru. Svakog jutra ona diskretno zuri u njega, ubijeđena da je ja ne vidim jer nosim naočare za sunce. „Bonjour ma belle, želim ti uspješan dan!ˮ Tada definitvno postajem svjesna da sam izašla iz stana, kad se sretnemo moja Elodi i ja.

Da, pomalo sam luda. Živim u Parizu, u šestom arondismanu u kvartu Sen Žermen de Pre. Na šta trošim silne pare koje zarađujem kao zaposlena u televiziji „France24ˮ? Pa kad smo već kod jutra, za sad ću navesti samo obavezni doručak, u sedam sati, u poznatom kafiću „Deux magotsˮ. Ni nakon petnaest godina življenja ovdje, neće mi dosaditi da se gostim za istim stolom gdje nekad sjedješe gospodin Sartr i madame de Bovoar, ili recimo Rembo, Malarme ili Verlen. Može se reći da mi tako počinje dan.

 

7.25h

Postala je opšte poznata praksa konobaru, monsieur Mathiew, da mi tačno u 7.25h vikne s drugog kraja kafića: „Madame, metro!ˮ U ovom momentu mu se ja već zahvaljujem što me podsjetio koliko je sati, gutajući pretposljednji zalogaj božanstvene kifle s puterom. Nakon što sam par puta propustila metro i zakasnila na posao, odlučio je da bude moj jutarnji asistent. Vjerujem da to radi više zbog sebe... Sigurno da nije neka melodija slušati psovke na stranom jeziku usljed jednog nervnog sloma, i to na ranu zoru. Makar gospođa Bovoar nije napuštala ovo mjesto u tom stilu...

Bilo kako bilo, mi, u kvartu Sen Žermen de Pre, funkcionišemo kao jedna velika složna porodica.

 

7.30h

Može se reći da ste snalažljivi ako osmislite strategiju kako ugrabiti slobodno mjesto u metrou. Ipak, ja tih desetak minuta do broja osamdeset prestojim. Tada prelistavam bilježnicu u kojoj je jasno ispisana agenda i razni podsjetnici za priloge koje ću odraditi toga dana. Iako nisam blistala na časovima latinskog u srednjoj školi, jedna od krilatica koje me vode u životu je svakako: „Riječi lete, ono što je zapisano ostaje.ˮ

A koji ja to posao konkretno radim u televiziji? Iskreno da vam kažem, titula koja mi je zapisana u ugovoru postoji samo na papiru... Ja radim sve! Negdje davno, dok sam još bila srednjoškolka, dok sam pokušavala da prepoznam sve svoje sposobnosti i shvatim šta zapravo želim, te odaberem posao iz snova, naišla sam na osobu koja je vjerovala u moje snove više od mene same... Tog momenta je sve počelo. Preskačemo cijelih dvadeset godina i dolazimo do sljedećeg...

Nakon dugog i neizvjesnog puta u mojoj karijeri, 2039. godine odabrana sam za radnika godine u najvećoj i neprevaziđenoj medijskoj mašineriji Francuske, televiziji „France24ˮ. U svim sektorima tada postajem prepoznata kao neko ko može da dâ veliki doprinos, svugdje, za sve, u svemu. Tu dolazi do raznih problema... Mislim, problema u mojoj agendi! Dolazi do problema zbog kojih jedva čekam da dođem na posao i saznam kako je današnji dan odlučio da se sam isplanira. Zatvaram bilježnicu, jer shvatam da mi vjerovatno ni ovog nepredvidivog 25. marta neće ići sve kako sam isplanirala...

 

7.50h

Tačno na vrijeme! Sijedam na klupu ispred zgrade broj osamdeset da se prezujem. Brzina pariskog života pomiješana sa ulicama koje su građene u različitim vjekovima i stilovima, ne dozvoljava nošenje štikli. Naravno, to me ne sprečava da budem dama i da cipelice nosim sa sobom u platnenom bež cegeru, a i mojih cijelih 1.62 metara visine valja podići još koji centimetar. Šteta je da se radnik godine stopi s masom ostalih radnika u patikama.

 

7.55h 

„Znao sam da si tu! Odlično!!! Pakuj se, reci šta treba da ti se donese iz kuće i krećemo! U Londonu se dešava neobičan spektakl u Hajd parku, moramo stići!ˮ reče Gaspar i nestade.

Eto, ovako to funkcioniše kod nas! Pozvah Elodi da mi pripremi torbu za put. Jedino toj starici vjerujem u ovom gradu... Gasparova ekipa pokupi stvari, obavismo neke grube pripreme u televiziji i krenusmo na put.

 

9.20h

Tako je ekipa zadužena za prenose sa terena na području Engleske krenula na put. Vozom relacija Pariz – London traje tri sata i trideset minuta. Sasvim dovoljno za odmoriti se, pripremiti, i prije svega shvatiti zašto i gdje kog đavola idem.

„Izvini što je ispalo sve ovako na brzinu, ali znam da si ti u svakom momentu spremna za akciju! A i prva si mi pala na pamet jer se pominje da neka grupa sa Balkana pravi dosad neviđen spektakl u Hajd parku u Londonu. Plan je sljedećiˮ...

Tako smo Gaspar i ja popili drugu jutarnju kafu u bifeu voza.

 

13.00h

Nismo osjetili putovanje, iako vjerujem da hoćemo u povratku, jer uveče u devet sati krećemo nazad. Bezbroj je razloga da budem i više nego zadovoljna današnjim zadatkom. Sama pomisao da ću se sresti i razgovarati s nekim na maternjem jeziku me uzbuđivala. Krenula sam sa sjajnom ekipom, i prilog ne može biti loš,...

Ali, brate, taj, do bola odvratan engleski akcenat koji se mogao čuti na sve strane, kao da je u meni iz minute u minut ubijao svaku volju za životom...

Do Hajd parka ostalo nam je još koji minut hoda. Svuda oko nas je gužva, jedan, ukratko rečeno – engleski haos. Sa specijalnim karticama koje smo dobili kao predstavnici medija, Gaspar, kamerman i ja odlazimo do garderobe, dok ostatak ekipe priprema kamere koje će snimati scenu.

Svi glumci su obučeni u kostime, osjeća se euforija i valja zabilježiti posljednje momente priprema. Moj pogled traži nekoga ko bi rekao par riječi za kameru, a već u sljedećem minutu je bilo potrebno donijeti šećera i vode.

„Ćiro, samo ne zaboravi da izgovoriš pravilno zareze, sve ostalo nije bitno!ˮ, vikao je glavom i bradom moj drug iz srednje škole, Petar Vlahović, nekoj mršavoj plavokosoj djevojci koja će kroz koji minut izaći na scenu.

Na trenutak sam pomislila da je ovo neki dežavu star dvije decenije. Šokirana, ostala sam da stojim kraj šminkernice koji minut.

„Ne može biti da je ovo stvarno on!ˮ

Međutim, više nije bilo sumnje da on zaista stoji na pet metara od mene i da zavodi red iza pozornice u Hajd parku, kao nekad kad pripremasmo amaterske predstave u Gimnaziji. Išao je u mom pravcu, ali u svoj toj gužvi i euforiji, nije me konstatovao...

„Evo ja ću dati izjavu za medije, šta su zapeli ti novinari, zar ne vide u kakvom smo haosu?!ˮ Izvika se on, onako, pravo beranski, i krenu put Gaspara.

Voditeljka na sceni upravo izgovara da program kreće za nepunih deset minuta, na hiljade ljudi iz cijelog svijeta skupilo se da pogleda dosad neviđeni spektakl režisera Petra Vlahovića – Moderno čitanje Njegoševog „Gorskog vijencaˮ.

Danas je u Londonu, za divno čudo, sunčan dan, publika cupka u gužvi ispred scene, glumci čekaju spremni.

 

13.20h

„Dobar dan, ja ću dati izjavu za vašu televiziju, imamo dva minuta!ˮ, reče Petar čistim holdenkolfildskim akcentom.

„Dobar dan, Vlahoviću, ipak snovi koje smo sanjali zajedno, postadoše java.ˮ, uzvratih mu.

Gaspar upali kameru, u tom momentu milionski auditorijum prisustvuje sceni koja je zamalo premašila gledanost dugo iščekivane predstave. Gledaoci kraj malih ekrana uzimaju daljinski da samo malo smanje ton, usljed sljedećeg vriska: „ĆIROOOOO, PA JESI LI TO TI?!ˮ

Ostalo je sve istorija, koja bi zahtijevala još minium pola dana čitanja.

 

21.40h

Pričam Gasparu u bifeu voza o svim uspomenama iz gimnazijalskih dana. Koja suza zali topli, ujedno i prvi današnji obrok. Odlučismo da napravimo cijelu emisiju posvećnu novim nadama savremene umjetnosti, pratićemo njihovu turneju, a o detaljima ćemo ujutro u redakciji, odmornih glava.

 

1.57h

Kvart Sen Žermen de Pre trenutno mirno spava. Oprezno zatvaram vrata zgrade, i odlazm i ja u krevet.

 

6.55h

„Bonjooooour, ma belle!ˮ, povika Elodi. Postajasmo koji minut da joj prepričam dan proveden u Londonu. Zatim, sijedam za svoj sto u omiljenom „Deux magotsˮ, prelistavam novine, portale, presabiram misli i i dalje pokušavam da shvatim da li sam juče odsanjala sve što se dogodilo...

 

7.25h

„Madame, metro!ˮ, čuh s drugog kraja kafića. „Merci, Mathiew!ˮ, odgovorih mu. Spakovah silne novine, kompjuter i sve ostalo što bijaše razbacano po stolu i požurih da ne zakasnim na posao. Šta li će se danas dogoditi u broju osamdeset...

 

Go to top