ARHIVA ANTIBARBARUS

Bosanskohercegovačka književnica Melida Travančić doktorica je humanističkih nauka iz područja književnosti. Piše poeziju, prozu, eseje, književnu kritiku i naučne radove. Objavila je tri knjige poezije Ritual, Svilene plahte i Sjenka u sjenci te dobila tri književne nagrade „Mak Dizdar“, „Anka Topić“ i nagradu Federalne fondacije za izdavaštvo.

Njene pjesme uvrštene su u panoramu modernog bosanskohercegovačkog pjesništva Do potonje ure, koja je objavljena u Bijelom Polju 2010. Poezija joj je prevedena na makedonski, engleski, španski, persijski i mađarski jezik.

Njena prva knjiga kratkih priča Smrt u ogledalu objavljena je 2019.

Priredila je dvije knjige Tešanj, grade: Usmena književnost u Tešnju, Tešanj u usmenoj književnosti (2009) i Haiku grad: Tešanj u pjesmi (2010).

Objavila je studiju Ulaznica za junački kabare: književne refleksije Sarajevskog atentata (2019).

Učestvovala je na više međunarodnih naučnih skupova i konferencija na kojima je izlagala radove o književnosti. Objavila je više od dvadeset naučnih i stručnih radova, kao i radova iz oblasti književne kritike.

Suosnivačica je Udruženja za kulturu Kontrast.

Radi u Centru za kulturu i obrazovanje u Tešnju.

O OTPORU SVAKODNEVICI 

 (Nedžad Ibrahimović: Obiteljske i druge strašne pjesme, Tešanj: Planjax, 2021.)

Nedžad Ibrahimović dugo godina prisutan je na bosanskohercegovačkoj književnoj sceni i prepoznatljiv je kao autentičan stvaralac koji svoj književni opus postavlja između intimnog i društvenog, on u fokus postavlja čovjeka – umjetnika i zanima ga šta se s njim dešava u (post)modernom svijetu. Ibrahimović je za svoju drugu zbirku Obiteljske i druge strašne pjesme dobio dvije nagrade, prvo u BiH nagradu Fondacije za izdavaštvo, a onda i regionalnu nagradu „Risto Ratković“ koja se dodjeljuje za najbolju knjigu poezije autora sa prostora BiH, Hrvatske, Crne Gore i Srbije, a knjiga je ušla u najuži izbora za nagradu „Stjepan Gulin“ koja se dodjeljuje u Hrvatskoj. I više nego dovoljno razloga da se vratimo poeziji i govoru o njoj. Ibrahimović novom knjigom (drugom zbirkom poezije) ulazi na druga vrata univerzuma, ali sa istom idejom koju samo drugačije manifestira, i na neki način nas „primorava“ da stvarnost gledamo drugim očima. U ovoj knjizi autor se potvrđuje kao majstor oblikovanja Riječi, a sama riječ je zapravo jedan život i jedan raskrinkavajući prikaz stanja stvari i svijesti. Pisati poeziju ne znači imati neku misterioznu inspiraciju, pisati znači reflektirati stvarnost, jer pjesnik ima poseban oblik percepcije i način gledanja na svijet. Pjesnik je taj koji proživljava i sažima svijet, kako navodi Béla Hamvas, u njemu se sakuplja sve od povijesti, duhovnih stanja i svjetonazora, i sva ta iskustva on poezijom objedinjuje i ovjekovječuje.

Nedžad Ibrahimović poezijom započinje traganje za Istinom, za onim što poezija skriva pod svojom proizvoljnošću, traga za konačnim „otkrivanjem“ i razumijevanjem sebe i svog odnosa prema svijeta, (čovjek-svijet-pjesnik) te nastojanje da se prikaže i pokaže taj prilično komplikovani odnos. Otuđenje, ispraznost rutinirane svakodnevice, egzistencijalne (i psihološke) krize, nemogućnost uspostavljanja komunikacije s drugima, nepodnošljiva praznina - sve su to teme koje se nižu u knjizi Obiteljskih i drugih strašnih pjesama. Poezija jeste i iluzorno pribježište, bijeg i gubljenje u vlastitim neizvjesnostima, ali ona je i pokazatelj da se može ispuniti praznina (u sebi), i ona pruža nadu da sve ipak nije propalo. Ova knjiga je knjiga o umjetnosti, o potrazi za smislom i ispunjenjem kroz poeziju, ona je isto tako i knjiga o životu i dramatici življenja, traganje za izlaskom iz praznine, propitivanje smisla malih stvari poput odlaska u kuću prijatelja, odlazak na književne rezidencije, na autobusku stanicu, u porodičnu kuću, i sve su to mjesta na kojima se susreću ljudi koji su značili ili još uvijek znače. U pjesme su uključene male stvari o kojima Ibrahimović piše sa posebnim nadahnućem, dok od detalja čini stihove za pamćenje. Jer poezija i jeste priča o Svijetu, i nama u tom svijetu sa svim njegovim detaljima.

Ova knjiga govori o najintimnijim stvarima lirskog subjekta, o porodici, domu (kojeg zapravo nema) i umjesto glasova najbližih, njega okružuje praznina koja je skoro vidljiva i opipljiva. Odrastanje, spoznaja svijeta, ulazak u umjetnost (književnost prvenstveno), potraga za ljubavlju, njen gubitak, razapetost između oca i majke, smrti, iskušenja kojima lirski subjekt ne odolijeva sve se to sabire u trideset i osam pjesama podijeljenih u pet ciklusa: U Orašju u Širokom, Obiteljske pjesme, Istorija bolesti, Praznine, Mit i povijest pokazuju nastojanje da se izađe iz prostora (prvo onog u sebi, a zatim i realnog vanjskog) koji počinju gušiti, te dramatični napor da se izdrži u svijetu koji se ruši svaki put kada se s njim susretne, jer je egzistencija obilježena prazninom. Nakon ovoga nameće nam se pitanje o kakvoj praznini je riječ i otkuda ona? Praznina se najbolje manifestira portretima porodice koji stoje na zidu i na koje samo majka obraća pažnju uvjerena da tako (na vidnom) mjestu porodicu drži na okupu i da se na taj način manifestira sreća jednog doma. Dječak na portretu nije istinski on, nije lirski subjekt, nego samo ono što majka vidi (ili želi da vidi). Između njih dvoje je praznina koju ona, majka nastoji ispuniti portretima (dva sina i sebe kao djevojčice) i druženjima „samo još u njenoj mašti“, i tu se da naznačiti jedna vrsta prešutnog sukoba između majke i sina, a portret postaje okidač bolnog i realističnog nerazumijevanja koje je na odličan način preneseno u poeziju.

Portret u stanu moje majke ne liči

na mene. Tako izgledam samo njoj

i davnom portretisti iz Orebića.

Sebi sam tu sasvim, a drugima

vjerovatno dovoljno neprepoznatljiv.

Ona me svaki dan gleda, ali, što se

mene tiče, taj u njenom stanu, to

nisam ja. Dugo već nisam ja.

I to je jedini naš problem. 

                                 (Ibrahimović 2021: 14) 

Drama čovjeka, njegova bića artikulirana je u pjesmama u kojima se govori o disfunkcionalnoj porodici, otuda osjećanje nepripadnosti, sjećanje da se svijet rapidno raspada, a vrijeme u kojem se živi i kreće od jednog mjesta do drugog, od prijatelja do prijatelja, od ljubavi do ljubavi postaje lavirint iz kojeg se izlaz ni ne nazire. Knjiga predstavlja putovanje čovjeka kroz unutrašnje prostore, upoznavanje sebe i propitivanje granica svoga ja kroz društveni trenutak, prikazuje jedno apatično stanje, i odsustvo života u ljudima koje na svom putu susreće (majka, prijatelji, žena, ljubavnica, bivša žena), to je svijet „bezbojan i bljutav, bez mirisa“ u kojem se ljudi jedni od drugih sklanjaju. Vrijeme i prostor nas ograničavaju, ali oni i definišu to ko smo mi, stvarajući neobjašnjive veze sa ostalima koji zajedno sa nama teku u istom vremenu i kroz iste prostore. Upravo o tome govore pjesmame naslovljene „Mit i povijest“ (1 do 5), koje govore o interakciji historije i umjetnosti, pjesme ukazuju na tragediju koja nadilazi i prostor i vrijeme, referirajući se na događaje iz 1945. i smrti u Drini, sve do 2020. i smrti u Pakistanu. Pjesmama iz ciklusa Mit i povijest spaja se prošlo i sadašnje, nagovještava buduće i daju naznake novog svijeta (po mjeri pjesnika), a posebnost tog svijeta jeste u načinu na koji se razumijeva pojavno i doživljeno.

Cijeli jedan ciklus nosi naslov Praznine u kojima su pjesme kao skeptički revolt prema životu i praznini koja sve više zauzima prostora, praznini u kojoj niko više ne kupuje knjige, praznini u kojoj ljudi ne prepoznaju jedni druge, praznini u kojoj je Pjesnik i u kojoj stvara, ili barem pokušava oblikovati riječ.

Ti brišeš riječi i znakove, kratiš rečenične nizove,

oblikuješ pasuse. I tako svaki božiji dan, godinama

neprestano – sve dok ne bude gotovo.

Nakon svega, završavaš i zbacuješ taj teret s duše.

Poslije, sve je isto. Ništa nema smisla i ništa ga ni

imalo nije.

                                                                          (Ibrahimović 2021: 40)

Kad sve oko nas postaje prazno i kada taj prostor ništa ne ispunjava javlja se zapitanost (ili bolje kazati radoznalost) da saznamo šta nam se zapravo dogodilo? Kako i čime nadvladati prazninu, jer odlasci ljudi, završetak prijateljstva, braka, ljubavi, pa i smrt prazninu samo čini većom, ali onda se pojavljuje Riječ iz koje nastaje poezija kao krajnje utočište i čini se da samo ona ima smisla. Ova knjiga je najbolji dokaz da poezija nije nestala i da za poeziju ne postoji oskudno doba, da ona nije zamijenjana nečim drugim, jer pjesnik svakog dana traži (i pronalazi) druge razloge za postojanje: to je njegova žrtva.