Nećeš đavola sresti u hladnoj noći uz fijuk vjetra na pustopoljani. Ne, ne! Ne plaši ga se, a i ne nadaj mu se, ono, kad sam hodaš, a u daljini gore na Ciganskom brdu urlaju vuci tako jako i blizu kućama da se i psi sklanjaju u drvene kućare, a oni manji pišaju pod sobom od golog straha. Jeste vuk, možda, đavolja zvijer, ali nije vuk sama zvijer od koje se plašiš i strepiš. Đavo je neprimjetan, tih, samo dođe i šapće ti tiho u uvo, u misao ti se stopi tako prirodno i jako kao želja da dodirneš ljubavnicu nakon godina robijaškog suzdržavanja. Đavo je uvijek sa tobom, pratilac vjerniji nego sjenka i samo čeka da napraviš ono što on želi.

A kad te savlada, kad te obuzme, vrlo teško ostavlja svoj plijen. Kao što vuci isisaju vrelu krv iz jagnjeta do poslednje kapi, tako se i on naslađuje toplotom ljudske duše koje se dokopa... koja mu se poda. Traje ta agonija, onda, dok se tijelo sasvim ne oburda, ne slomi, posustane i iščili... Kako to ne znam, ali sam se nagledao.

Bješe to vrijeme kada se nije vjerovalo u Boga, još manje u đavola. Ljudi su letjeli na mjesec, zaranjali u okeane, vrijeme u kom su sve tajne otkrivali i sve mitove rušili uz podsmjeh. Postajali su svjesni da ničeg izvan njihovih života nema, samo ono što se vidi okom, čuje uhom, dodirne ruka. Tako osnaženi, postadoše drski. Nije su se plašili gre’ote, sramote. Postadoše nekako hrabri, a opet uplašeni. Smrt im se ogoljena kao konačan kraj hladno smijaše u lica. Počeše da se tresu sa i bez razloga, da obolijevaju...

Činjaše im se da je sve dozvoljeno ako im to odgovara.

Slobodom Đavo iskušava, a onda dođe po tvoju slobodu.

Ne vjeruješ? Mnogo toga sam se ja nagledao i naslušao i znam da nepomenika nikada nećeš sresti na putu ili iza ćoška ili pak na onim mjestima koja svi izbjegavaju, još manje oko groblja. Ne on nikad ne ide od čovjeka, tu mu je za vratom. U onom trenu kad treba da doneseš neku odluku, on obavezno šapuće tiho, ali zapovjednički, šta bi on volio da njegov čovjek uradi, jednom kad uradi, posebno prvi put, dopadne se i ovom što je poslušao pa bi da posluša opet... a slušanjem postaje sluga, ništa drugo do sluga.

Mitar imaše majku, staricu koja je jedva mogla i da prozbori, da dozove sa bolesničke postelje. Nije mogla da ustaje. Nuždu je vršila takođe, tu, u krevetu, doduše u papirne pelene, koje bi Mitar kupovao samo na početku mjeseca kada bi im poštar donio nešto malo pomoći koje su primali, jer on nikada nije mogao da radi. Kad se ona uneredi, pa ga, nemoćna, plačno pozove, buljeći odvratno preko uzglavlja da ga ugleda, svaki put mu neki glas kaže:

– Budi milosrdan, spusti jedan od ovih jastuka na njena usta, oslobodi je muka – nekad bi mogao da se zakune da mu ona to šapuće nježno, ali ga prene njen krik kojim ga poziva da je presvuče, ili da je opere. I on je već starac, oronuo mnogo više nego što ima godina. Bolest ga je razjedala od djetinjstva, nagrizala mu tijelo, ali i dušu. Sve ređe pije terapiju jer nema novca da kupi lijekove. Nekad bi sebe uhvatio u razmišljanju da mu nema nje, pa on ne bi imao nikoga, a ni obaveze koja mu je davala smisao životu. Ispunjalo ga je to da ima o nekom ili nečemu da se brine. Činilo ga je čovjekom, posebno zbog toga što je još u djetinjstvu shvatio da tako bolešljiv ne treba nikome i da nema svrhu njegovo postojanje. Shvatio je da je najednom postao važan. Pazi je već desetak godina, ali kako slabi i stari, sve više i češće čuje onaj glas koji ga poziva da bude samilostan. Jedne aprilske večeri, padala je velika kiša uz jaku grmljavinu, majka je bila neobično uznemirana i neprirodno kreštavim glasom, iskolačenih očiju, ga je dozivala. Stajao je na kraju sobe stiskajući pesnice, stežući vilice do bola...

– Uzmi ovaj perjani veliki jastuk, spusti joj na obraz i sve će je proći... Biće mirna i spokojna.

Opčinjen glasom, poslušao je... prišao joj je, spustio joj jastuk na lice, ovlaš pritisnuo. Njen krik se pretvarao u ropac, tijelo se lagano umirivalo. Prestalo je da grmi i kiša kao da je uminula. Zavladala je tišina. Sljepoočnice su mu pulsirale. Presvukao je staricu posljednji put, oprao je... Plakao je dok ju je oblačio. Pozvao je komšije, kazao da mu je umrla majka. Nije bilo ničega što bi izazvalo podozrenje zbog smrti dugo već bolesne starice. Izjavili su mu saučešće, žaleći više njega živoga, nego nju kojoj je smrt donijela olakšanje i kraj agonije. Nakon te večeri Mitar nije bio isti. Buncao je noćima. Izgubio san.Viđali su ga na groblju kako leži na uzglavlju njenog groba. Priča sa sobom.

Novelja, Novelja bješe junak posljednjeg rata. Maskirna uniforma. Čin majora je dobio u akcijama. Častan, odmjeren, disciplinovan. Poštovao je neprijatelje. Mnoge od njih je znao i lično, imali su nesreću da, nekad kolege, prijatelji sa akademije, sad pucaju jedni u druge. Nastojao je da zbog njegove jedinice ne stradaju civili, kad god je to moguće, ako je uopšte u ratu moguće. Sad kad su u dubini teritorije koju su osvojili, nastojao je da njegovi vojnici ne naprave nešto što bi ukaljalo ime jedinice kojoj je on komandant, posebno je naglašavao da se moraju poštovati prava zarobljenika, a da se ne smije maltretirati nejač i starci.

Te aprilske noći ušao je u kuću, spolja se vidjelo koliko je to bila bogata porodica. Kuća rađena očito po zamisli maštovitog arhitekte. Unutra starci, baba i djed. Djed, sijed čovjek pravilnih crta, obučen gospostveno. Na nogama mu papuče, očito nije imao namjeru ni da pokuša da bježi pred vojskom. Žena ga drži pod ruku, stoji uz supruga, a u očima joj se vidi strah. Starcu se ni u očima ne ogleda strah. – Kako si, Novelja? upita komandanta koji je u pratnji imao dva vojnika.

Novelja otpozdravi Najdaru, kratko i oštro. Priupita kriju li koga i gdje mu je sin. Znao je da imaju sina ti stari zlatari, i čuo je priču da su sinu zlatom kupili oslobađanje od poziva za mobilizaciju i, da je Najdar ostao u obavezi da pomaže vojsku, da ih finansira ubuduće... zauzvrat ostaviće mu sina na miru. Njegov jedinac, bio je u to siguran Najdar, ne bi preživio ni jedan dan rata. Nježan, bledunjav, zanesenjak kome je mladost prošla u slikanju pejzaža i dugim šetnjama obalom rijeke.

– Nije mi tu sin, sklonio se od rata kod tetke! – povika neuvjerljivo starica. Najdar pogleda Novelju i nekako mu tiho kaza: – Odavno nije tu!

Novelja se na to nasmija grohotom, i samo kao da je ponavljao glas koji mu je govorio: – Kako nevješto lažeš.

Najdar koraknu ka njemu, pogleda ga molećivo i reče da je spreman da da sve da mu ne diraju sina. Nabrajao je brzo i u jednom trenutku pokaza na zid na kom je bila slika njegovog sina.

– Molim te, Novelja! – povika, dok je pomjerao sliku ispod koje se ukaza sef. Novelja je posmatrao sa nevjericom Najdara koji otvara sef u kome se ukaza hrpa novca. Njemačke marke i švajcarski franci se prosuše po podu. Najdar izvadi i porodični nakit. Tada je Novelja čuo glas:

– Ako pogineš, šta će ostati tvojoj ženi i kćerki?! – odzvanjalo je pitanje kroz sobu, ono isto koje je često čuo za ovih nekoliko godina rata. Pogledao je Najdara i rekao mu je:

– U redu! Gdje ti je sin? Garantujem mu bezbjednost!

Nije morao ni da odgovori Najdar, sretan osmjeh na njegovom licu i nesvjestan pogled i njega i žene ka stepenicama koje su vodile ka podrumu, odadoše tajnu.

Novelja izdade komandu vojniku da pođe dolje. Izvedoše momka od nekih dvadesetak godina. Tresao se kao prut. Novelja zatraži od Najdara torbu, potrpa novac i nakit. Dade mig vojnicima i zapucaše na njegovu komandu. Želio je da uništi svaki trag, zapali kuću...

Merima, kćerka starog varoškog sajdžije. Patrijahalna porodica njenih roditelja i njihova strogost nekako ne bijahu baš u saglasju sa vremenom u kojem je ona odrastala. Išla je u školu, družila se sa djevojkama koje su nosile suknje mnogo iznad koljena. Sve su imale momke, zabavljale se odavno... iskusile čari tjelesne ljubavi. Ona ne.

– Nemoj da si smiješna, Merima! – čula je često glas. Sve češće bi ga čula od kada je upoznala Kemala. Kad god bi u tišini roditeljskog doma učila, taj glas bi joj nekako šaljivo šaputao: – Nemoj da si smiješna i glupa.

Tako prirodno je na nju djelovao i ulazio joj u svijest sve više i jače od majčinih opaski da se čuva mangupa, koje su joj bivale najprije smiješne, a sve više sada i zastarjele. Jedne aprilske noći odluči, prihvatiće Kemalov poziv da je provoza kolima. On ju je nježno pitao da je poljubi, reče mu ne, ali onaj glas: – Nemoj da si smiješna, Merima, razoruža je, popusti ne samo za poljubac nego i za prvo milovanje. Uz bol koji je osjetila, ali i mnogo jaču slast, pomisli: „Je li ovo to ašikovanje“, misleći na ono što je slušala od tetki i nane, nasmija se šeretski i zadovoljno kada je Kemal dovede na kraj njene ulice.

Prođe jedan mjesec, prođe drugi mjesec, prođe treći mjesec, a njoj nema onog što ju je nekad nerviralo. Nema onog što ju je uplašilo prvi put kad je postala svjesna svoje ženske prirode. Sad izostanak toga zadade prave brige, svjesna je da nosi dijete. Ispriča i Kemalu koga probi trista voda. Povika:

– Jesi li ti normalna? Kakvo rađanje. Danas je bar to lako, a nije ni skupo.

Dao joj je tačno toliko koliko je potrebno da plati doktoru koji će joj pomoći. Dok je ležala raširenih nogu na stolu gledajući u doktora koji joj se primicao, suvonjav čovjek, slizane duge kose, mirisao joj je nekako drugačije nego doktori koje je sretala kao dijete. Jako je stegnula noge. On ili onaj glas joj je kazao:

– Nemoj da si smiješna i glupa.

Krug. Život uvijek zatvara krug. Čovjeku ne trebaju svjedoci, dovoljan je on sebi razmišljah kada sam slušao njihove ispovjesti. Mislio sam da su njihovi životi nepovezani. Iskreno, najprije ih uopšte nijesam dovodio u relaciju. Tri života, tri osobe. Tri prostora kilometrima daleko. Ali, kada je Mitar naglasio kako se i sad sjeća dana i sata kada je čuo glas, i da mu se sa ove vremenske distance čini čudnim kako pamti taj datum, a inače ne pamti datume. Zna da je bio utorak, aprila ’92. i da je bilo doba kad ponoć se osjeća i bez sata.

Sjetio sam se da mi je Novelja pomenuo da je bio utorak blizu ponoći, aprila ’92. kada je postao UBICOM, kako je za sebe govorio užasnuto. Satima smo razgovarali tragajući zajedno da se uhvatimo za nekakvo malo ostrvo u okeanu njegve patnje, koje bi mu pomoglo da se bar malo konsoliduje. Niko ga nije ganjao. Događaj o kom priča je jedan od mnogo takvih u ratu, bez svjedoka kao da se nije zbio. Mislio je tako dok nije prespavao prvu noć. Nakon toga počeo je za njega pakao. Vojnici koji su učestvovali sa njim u toj akciji su mrtvi. Poginuli su kad im je vozilo naletjelo na minu. Novac koji su uzeli, Novelja je podijelio sirotinji. Žena ga je ostavila i odvela dijete sa sobom. Ostao je sam živjeći kao pustinjak, opijajući se se bjesomučno.

Merima mi nije mogla sa sigurnošću reći da li je vodila ljubav sa Kemalom prije ili poslije ponoći, ali zna da je bio utorak, aprila 92. Čuva, čak, u svom spomenaru sličicu napravljenu u onim starim kabinama koje su imale na autobuskim stanicama.

Tad sam shvatio koliko bi bilo bolje da đavo ima tijelo. Onda ne bi mogao da bude na više mjesta u isto vrijeme.

Prozreo sam ga potpuno. Mislim da je prozreo i on mene... Dok držim pištolj u ruci, prijateljski glas mi opet šapuće:

– Ništa više nema smisla, zašto da se mučiš...?

Uroš Zupan, LAGANA PLOVIDBA

Uroš Zupan rođen je 25. 8. 1963. u Trbovljama, gdje je pohađao osnovnu i srednju školu. U…
feb 04, 2022
Go to top