ARHIVA ANTIBARBARUS

Rođena je u Srebrenici 1994. godine. Diplomirala i magistrirala na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, Odsjek za književnosti naroda Bosne i Hercegovine i bosanski, hrvatski i srpski jezik. Objavila je knjige poezije "Umiranje djetinjstva" i "Umiranje imena".

Poezija joj je prevođena na engleski, italijanski, makedonski i romski jezik, a stihovi su joj prisutni u dokumentarnom filmu „Oživjeli“, te u Pravopisu bosanskoga jezika. Zastupljena je u književnim časopisima, zbornicima i antologijama.

ŽENA KOJA PRODAJE CVIJEĆE

Usnula je

u noćima punog mjeseca

dok se sanja otvorenih očiju

kako silaze ptice

i kljunovima crtaju bore

i na krilima donose zemlju

sadeći cvijeće na njenim rukama.

Zakrpila je rupu na jednom oku,

počupala sve boje iz bašče

i skupila u buket.

Prodala ga je nepoznatom prolazniku

sa dva cijela oka

rekavši da ne poznaje vrijednost novca,

ptice će doletjeti i prolazniku sa punim očima,

da odnesu zemlju u svoje visine.

PRAZNINE

Nisu prazan prostor,

one su živilo tvoje nutrine,

jedino.

Praznina uz prazninu.

Dok gledaš film

u kojem najbolji prijatelji

umiru na istom tlu,

zagrljeni,

ratujući na dvije različite strane.

Praznina - jer stvarnost u tvojim grudima

stvarnija je od one filmske.

Praznina ti je i svaka posmrtnica

nepoznatih ljudi na kojima su smještene

godine tvojih roditelja,

tada se više ne plašiš svojih godina,

već godina onih koji su te rodili.

Praznina ti je i duboko mjesto,

između pršljenova gdje se kosti ljube

škripeći da su gladne

kroz ekran televizije

iz dalekih dijelova svijeta.

Praznina ti je i nebo,

kad preduboko gledaš

u bespokretne predmete.

Praznina ti je i voda

dok predugo gledaš u nju

i ne vidiš

svoj odraz nutrine.

Praznina je pjesma

u tebi

koju otkidaš

sa leđa nesretnog čovjeka

koji ne zna plakati riječima.

Praznine koje troše blizine

ruku tvoje majke

dok posmatraš malo dijete

kako grli.

Praznina,

u međuprostoru

duše i kože.

Sve što imaš u sebi je

samo praznina,

sve drugo se istoriši.

PREMA PUTU MOGA DOMA

Kaže se:
da su tamo,
tamo, odakle sam
pomalo svi bolesni,
nemaju sve zube,
žive u smradu,
ne rade,
nepismeni.

Tamo, odakle sam,
ljudi se pokopavaju
u isti grob,
i po pet puta:
pola glave i sedam rebara,
noga,
pola ruke,
šaka,
stopala.
Nepotpuni,
i po peti put.

Tamo, odakle sam
u  živućim tijelima, živući geleri
pletu mreže po nervima.

Tamo, odakle sam
liježe se u krevet
koji je bio grob sina
do jučer.

Tamo, odakle sam,
skidaju omče sa grana,
pa potpale granu
da zimu prežive
u toploj sobi.

Tamo, odakle sam,
djeca nikada nisu vidjela oca,
čak ni na slici.

Tamo, odakle sam,
preživjeli sanjaju rupe
u mrtvim drugovima.

Tamo, odakle sam.