Mustafa Balje je novinar, književnik i publicista. Rođen je 1967. godine u Restelici kod Dragaša (Kosovo).

Računajući izbor pjesama Orfejevo ogledalo, objavio je još pet knjiga poezije na maternjem bosanskom jeziku, Leptiri po pločnicima (2009), Gošća (2013), Noćno putovanje (2015), Ademov mjesec (2017) i Otok od živog srebra (2021), dok je i koautor Antologije poezije Gore. U pripremi mu je i roman Slijepe godine.

Krajem 2015. godine u Prištini je osvojio jednu od prvih nagrada Udruženja pisaca Kosova (LSHK), a iste godine i opštinsko priznanje grada Prizrena za književnog stvaraoca godine. Novembra 2020. godine, na Regionalnim pjesničkim susretima Drini poetik, osvaja i priznanje Metafora III.

Njegovi poetski radovi su objavljivani u domaćim i regionalnim zbornicima, antologijama, časopisima i portalima. Učestvovao je na mnogim književnim susretima, festivalima međunarodnog i regionalnog karaktera.

 

 

1.

 

Nije ovo 84'.

Zar ne vidite čovjeka kako leti

a nisu mu potrebna krila?

 

Možete i hodati do mile volje.

Sprava vam, kada sjednete,

pokaže koliko ste kilometara pješačili

i koliko krvnih zrnaca prodefiluje

kroz vaš srčani mišić.

 

Imate napretek od vremena

koje vam Gospodari onako nesebično poklone.

 

Možete, čak, i noću ustati kao mjesečar

i staviti u kavez insomniju.

A prije toga progutate lijek s isteklim datumom.

 

I biće vam bolje, mnogo bolje,

kad slobodu pojedete kao dezert uz krišku lubenice.

 

Iluzionista mi je poklonio trik koji sam

samo jednom izveo bez prisustva roditelja.

Sabio sam cijelu biblioteku od dvanaest kvadrata

u pravouganik veličine šibice.

 

Kada god mi zatreba, kresnem o fosfor

a palidrvce mi prepriča Sušićevog Uhodu

i otpjeva Blackov Wonderful life.

 

Nije ovo 1984, jer niko više ni ne zna

pročitati četvorocifrene brojeve

koje počinju s jedinicom.

Dobro je, ipak, i to što dva

sabrana minusa daju još jedan veliki minus.

Još tome dodam mrvice,

kusur od korporativnog nagomilanog kapitala.

 

A kožni novčanik, poklon od prijatelja,

može da odahne od mirisa ljudskog vonja.

 

Družeći se s Arthurom Blairom,

nikako nisam uspio da dokučim asimetriju

njegovih brkova, ali sam shvatio

zašto ih je kopirao Vendetta.

Prijatelj čeka milost na integrisanoj granici

koju prekrstiše u prijelaz.

Oteše drumove,

vratiše nam fluid straha i poniženja.

 

Šta ćemo sa destruktivnim apsolutnim kodom 19,

koji ruši već uspostavljeni slobodarski poredak!?

 

Ko to želi da oduva prašinu

kako bi hipokrati otkrili obnaženo tijelo pentagrama?

 

Bez naprezanja, opustite se.  Nije ovo 84',

doći će ON

i sve će nam biti jasno.

 

 

2.

 

Ljudske olupine u jednoličnom

Orfejevom pjevanju.

Mirišu crvene ruže puzavice.

Vijugaju zelene žilice

po kamenim zidovima.

 

Marširamo stoljećima,

noge nam smrde

na usirenu krv.

Zauzimamo položaje

u blatnjavim rovovima.

 

Imaju li kraja svi ti naši neslavni počeci

crvenom tintom ispisani!?

Uspavani,

zamračenog uma sutrašnjice,

Zaudaramo na barut, trulež i buđ.

Ogrnuti zlobom. Tumaramo.

Suze izgnanika nam protiču kroz nabrekle

i popucale vene.

 

Svaka naša ispovijest, na pola puta se završi.

 

Onda ni o čemu ne pričajmo.

Možda se negdje sretnemo.

Možda nam se kroz mrlju presjeku drumovi.

I u prah se pretvorimo.

 

Neka ništa ne nikne, ako će se zlo širiti.

 

Ako je sve od ništavila nastalo,

možda nam se pruži prilika

za još jedan krug oko svijeta. Samo kako,

kada smo svicima oteli fenjere!?

Mnogo će nam vremena trebati

kako uskladiti sve naše stavove.

Al' dok se to ne desi,

gradićemo tvrđave tuđim kostima.

 

 

3.

 

Počelo je sve kada htjedoh

da se riješim nepotrebnih stvari iz kuće.

 

Odlučih da pronađem antikvarnicu.

 

Da poklonim njenom vlasniku

-živo srebro u staklenku.

U vitrini je to srebro zauzimalo vidno mjesto

u ionako malenoj mi sobi.

 

Povjerih se čovjeku s bijelom bradom

i crvenim očima. Znao je što me muči!

Reče mi: „U srcu grada je galerija.

Jedina kuća bez ulice i broja“.

 

I reče mi da će me čekati oronuli mudrac.

”Kod njega rijetko ko svrati“.

 

„Što to imaš za mene?“, pitao je.

„Živo srebro. Od predaka, valjda.

Ne znam odakle mi

i ko bi tu mogao da ga ostavi? Baš meni!?

Ne znam što će mi?

Hvata samo prašinu...“

 

Kroz plamen svijećnjaka će naborano lice:

„Ovdje, ti izgubljeni, svrate samo oni

koji znaju gdje izvire voda i kom ušću pripadaju.

Olovna slova ovdje caruju,

u memljivim i

nikad otvorenim knjigama.

Ovdje je sve početak.

Ovdje sve nastaje!“

 

Gledajući staklenku, u poluglas će:

„Bolje to vrati kući. Na mjesto.

To živo srebro.

 

Donijet ćeš nesreću

onom koji je bude otvorio.

I prosuo ga.

Vidjet će on sve tvoje otoke

i raštrkane misli.

Tvoj će poluvijek nestati u beskraju.

 

Zaboravićeš ko si, što si, odakle si.

U svakom ćeš mehuru vidjeti sebe.

Otkinutog, rastrganog pa sašivenog!

Tvoj rod i stablo.

 

Prepoznaćeš sebe.

Ali ti više nikada,

nikada nećeš biti ti.“

 

 

4.

 

Prodavnica cipela u predgrađu.

Sipi jesenja kiša. Stoji on.

Iznuren, gladan, s pocijepanim patikama. I trese se.

Mokar do gole kože, skrhan, jadan.

 

Priđe starica sa cipelama u ruci.

Zagrči se more prolaznika.

Kišobran ga pokri. On se prepade.

Krvare mu žuljevi. Bos i promrzao.

 

"Najtopliju jaknu ću mu donijeti"

u glas će Arijana.

S duksericom, džemperom

i čarapama iz obližnjeg marketa,

dotrčaše zadihani Vedran i Denis.

"Evo vrućeg hljeba i vode!"

skoro nečujno će pekar Artan.

 

A on se zove Ahmed. Lijep momak.

Sirijac s krupnim crnim očima

koji ne zna šta se to događa.

"Bez putovnice sam i diplome.

Inženjer, a ni krova, ni doma nemam.

Ostale su tamo samo ruševine...

Ovo je slika moje kćerkice.

Pretukli me na granici..."

 

Pokazuje rane na licu,

kiše i suze po njima teku.

 

Strah nestade, zasijaše osmijesi.

Jedan čovjek u klupko umotano ljudima.

Nemoćni i tihi. Ali ljudi.

Prestade kiša u gradu ljubavi.

Daleko od polja smrti.

 

Uroš Zupan, LAGANA PLOVIDBA

Uroš Zupan rođen je 25. 8. 1963. u Trbovljama, gdje je pohađao osnovnu i srednju školu. U…
feb 04, 2022
Go to top