ARHIVA ANTIBARBARUS

Mirza Pinjić je rođen 5. 8. 1997. u Tuzli, BiH.

Godine 2020. diplomirao na Akademiji dramskih umjetnosti u Tuzli, odsjek – Gluma.
Igrao u predstavama Teatra Kabare Tuzla, Narodnog pozorišta Tuzla i Pozorišta mladih Tuzle.
Piše kratke priče i pjesme, koje su objavljivane u zajedničkim zbirkama i književnim časopisima u BiH i inostranstvu.
Objavio je zbirku poezije “Ekshumacija duše” 2021. godine.
Poezija mu je prevođena na engleski jezik.
Živi u Tuzli.

VAŠA I MOJA DOMOVINA

Opet se prijeti ratom i mediji gore od  "zapaljive retorike"
Na Balkanu se države krvavo ruše, a još krvavije stvaraju
I uvijek je nekom otet dio domovine

Ja sam posljedica rata 92-95
– produkt postratnog perioda
Rođen 1997.
Službeni status: raseljeno lice
Na ulici: izbjeglica, hudi jadnik, propalica

Proplakao sam jezikom jednog dijela Južnih Slavena
koji u svom bogastvu ima četiri imena:
bosanski, srpski, hrvatski, crnogorski
Ne priznajem za "strani" jezik onaj, za koji mi ne treba prijevod
Natucam engleski, ostale:
ich verstehe nicht, non capisco, je ne comprends pas, я не понимаю
Pa mi je domovina, jer bih bio bogalj bez svjetske književnosti,
u prijevodima

Vaša domovina je profiterstvo bez granica
Izmišljeni naziv jednog prostora omeđenog granicama,
gdje si slučajno rođen, da namjerno umreš za laž
Klaonica sirotinje zbog ludorija moćnih
I vječita bol onih koji su otišli u druge izmišljene prostore
Pa otud govore kako je lijepo živjeti u domovini u kojoj oni ne žive

Moja domovina je
u knjigama između slova, riječi, rečenica
i pitanja "šta je pisac htio reći?",
u prijateljstvima,
na dnu oblizanog stakla,
i međunožja žene koja me voli

Čovjek modernog doba će privatizirati svemir
A vi se glođite zbog prefiksa, prosto vam bilo...

(napisano na kraju poganog oktobra 2021. u Bosni)

O BILLBOARDU KOJI JE OSVANUO U ZENICI

"Jelka, Djed Mraz i Nova godina nisu dio islama i tradicije Bošnjaka"

Ja, maskirani nadničar, u kostimu Djed Mraza počinio sam jeres
Dječija radost zbog paketića u nečijim očima je grijeh

Kada bi ljudi vjerovali u Boga,
ko što djeca povjeruju starcu s bijelom bradom u crvenom odijelu,
dobrota bi imala šansu... od svake dogme veću

DA MOGU

Da mogu, odnio bih u Aušvic maminu kuhinju

Sve bih preživjele logoraše na tlo Aušvica doveo
i mrtvi bi oživjeli

Majka bi toliko hrane spremila i svi bi bili siti...
od jela...
od očiju koje gledaju svoje najmilije, netom oživljene...

I dželati Aušvica bi bili tu
i jeli bi...
Ko djeca kad isprose hranu
Ćutke i u suzama

I nikad više niko ne bi od ljudi pravio obroke jamama...