Rođen  je  18.  Avgusta  1977.  godine  u  Zagrebu. 

Diplomirao  je  na  Filozofskom  fakultetu  u  Nikšiću,  na  Odsjeku  za  srpski  jezik i  južnoslovenske  književnosti.

Objavio je knjige poezije “Uvod u Itaku” i “Leptirov pir”. 

 

DVOJE NA UŠĆU 

Nas dvoje smo raskršće svih puteva prije susreta.

Tu gdje smo se sreli, gdje se dva toka stiču -

nas dvoje smo dva ukrštena, različita svijeta,

i dvije vode koje unakrsno, nekamo otiču.

 

Neboskloni koji kišom se razgovaraju,

sa zemljom ogoljenom, do pucanja kore,

to smo nas dvoje - sve stvari koje nas stvaraju,

i riječi izmišljene za naše razgovore.

 

Jedno gravidno sunce budućim svjetovima

i ta tišina kojom odiše vaseljena...

Nas dvoje, razvejani kao polen vjetrovima,

u praiskonu svjetlosti koja nema korijena!

 

Nas dvoje smo, da učinimo sve to mogućim,

kroz bespuća djetinje mašte i svake varke,

nas dvoje smo u vjekovima budućim -

koraci što prespajaju dubine i oblake.

 

Nas dvoje postojimo, u dvostrukom obliku,

u bljesku povratka obnevidjelog sunca.

Ulij u mene svu ljepotu svoju  i razliku,

ostani sa mnom, do posljednjeg poljupca.

 

Podgorica, april 2020.

 

 KOŽA 

Obuzima me koža. Ulazim u hram

svoje ćutnje kao tijelo u opnu...

Tavorim u riječima, u sekvencama oka,

zrcale se sni... ne mogu da previdim svijet

koji izrasta iz pupčanog čvorišta vremena,

na moje ruke polaže ovaj dan i odlazi...

 

Ne mogu da poreknem što mi se u mislima

zareklo, da će da se obistini. Svejednako koračam

niz ulicu, na sve monete svog jastva,

konvertiram sadašnje vrijeme,

i prevodim ga na prošlo,

i tako podmećem mu svoj način toka,

raskusuravam se sa svim i svačim...

 

U koži sam, to je izvjesnije od religije, i slobode,

jedino su ograničenja izvjesna ovdje... Načini mi državu,

da me potčini, i ja ću u svojoj koži, iznova, da oživim!...

 

Provlačim se između drugih lica,

u toj paraboli o životu u gradu uz kanjon sanjive vode.

Dolazim s kraja na kraj sebe, i opet ostajem

u svom liku zaglavljen,

nedovoljan sebi da mogu da se ostvarim...

 

A htio bih da negdje stignem...

ili naprasno odavde nekamo odem,

da se premetnem u sjev nad stvarima

i prilikama, sa  izvjesnijim obličjem

svog postojanja da se sretnem...

 

Ovako u koži, polako urastam u spoljašnji svijet,

dok se sve riječi iz mene ne izliju,

u bijes, pobunu, svjetlost, ili makar poeziju...

 

Jezik je koža u kojoj počivam živ,

dok me izgovaraš nag se obraćam

svijetu koji bez nas, makar u nama, ne postoji...

 

Podgorica, oktobar 2020.

 

 NARCIS UVIĐA 

                                               ... i, Narcis utonu sam,

                                                     u bezdan svog uma zagledan...

 

                                                              ( Niko )

 

 

... ja, ipak, nisam moj lik, nad tom vodom, nadnesen.

ja nisam to što mi se u očima ogleda.

i nisam prah toj sjenci. i nisam ta moja sjen.

niti usputni porazi svih mojih pobjeda.

 

ja nisam ovdje. to se tek, ove riječi čine,

hartijom u redove moje pjesme slagane.

nisam zbir prostih brojeva date jednačine.

lakokrili vjetar koji naginje kroz grene...

 

i nisam moj nacion, iako bi to htjeli,

legioni što drumovima sabiru mrtve...

vlast koja na podobne i suvišne puk dijeli.

 

ja nisam bezumna buka objesnih strojeva!-

ni potmuli zvuk i cijuk, zlatokrile utve...

ja sam... samo pjev što vjekovima odoljeva.

 

Podgorica, novembar 2021.

 

 SARAJEVSKI KROKI 

Jesmo li se ipak jednom sreli u Sarajevu

Ili su to bile riječi

Sjenke koje prizivamo iza pojmova

Zbijaju se ispod površine teksta

 

Uvijek kada putujem

Drugačijim se pronalazim

Nakon putovanja

 

Nijemo je nebo iznad ušančenih krovova

Ulicom Simeona Sarajlije

Ili nekog drugog

Koji je tek nakon smrti dobio adresu

Jednu cijelu ulicu s brojevima parnim i neparnim

Prošli smo se i nismo se prepoznali

U kući Despića gdje smo ručali

Godine poslužene na trpezi

Svaka soba je imala uzidanu peć

SjedJele su sjenke namjernika na sećijama

I pratile predstavu koja se vjekovima odigrava

U Sarajevu jesmo li se sreli ili su to pogledi

Koji proziru iza lica u daljinu kuda put se nastavlja

I potraga za stvarima kojima nećemo raspolagati

Čaršijom kotrlja se vrijeme među prolaznicima

Krzaju se fildžani ponuđeni i metalni predmeti izrađeni

U malim dućanima pod prijekim nađžacima

Jesmo li se mimoišli u toj kiši

Da se ne bi oglednuli u nama...

Jesi li me prepoznala ti

U Sarajavu sama

 

Hodam za svojim riječima

Ispisujem vijek unutar sebe

Mastiljavim pismom

Koga neću imati kome da uputim

 

Podgorica, oktobar 2021.

 

 U ZEMLJI KIKLOPA 

U zemlji kiklopa svako ima tek po jedno vrijeme

i po jednog sebe da se u svom osami brlogu,

da lista kalendar, u snu zaziva svoje zaspalo pleme

i potkazuje vječnost

svom okamenjenom bogu.

 

U zemlji onih koji samo jednim okom vide,

život se mjeri kapaljkom smisla, ima cijenu

u konvertibilnoj valuti, da mu čak i mrtvi pozavide...

U zemlji kiklopa

živi se zauvijek u prošlom vremenu...

 

U pećinimama čama, ustajala slama, miris oskoruša…

Kroz okce u horizontu, proviruje sunce - Ima li koga?...

U zemlji povampirenih idola, ravnodušnih duša,

po svom zavjetu

svako vjeruje u različitog boga.

 

Tu svak' je sam za sebe u svojoj dokolici

ispleo mrežu u dvorištu, da mu komšija ne uđe.

Kiklopi su suprotno od svijeta.

Kiklopi voljšebnici,

presabiru svoje na prste,

da prezru i ospore sve što je tuđe...

 

U pećinama, zanjeti u sjeti, sa tišinom se sašaptavaju...

Jednooki... tu se svak' sebi sveti kako mu se hoće...

Na odru izgubljenog vremena mrtvijem snom spavaju

jednorodni gospodari od bešćudne samoće.

 

Podgorica, jul 2021.

                

 

DANILO LOMPAR, Tri pjesme

Danilo Lompar, rođen 2. januara 1978. godine na Cetinju. Objavio je 22 knjige poezije.…
jul 29, 2022

Uroš Zupan, LAGANA PLOVIDBA

Uroš Zupan rođen je 25. 8. 1963. u Trbovljama, gdje je pohađao osnovnu i srednju školu. U…
feb 04, 2022
Go to top