ARHIVA ANTIBARBARUS

Danilo Lompar, rođen 2. januara 1978. godine na Cetinju. Objavio je 22 knjige poezije. Objavljen mu je i CD poezije (prvi u Crnoj Gori jednog pjesnika) „Dok sanjah o tebi Ana Marija“ Montenegrin Universal Theatre Podgorica 2007. godine. Objavljivao je poeziju u domaćim i inostranim časopisima. Zastupljen je u nekoliko izbora poezije na crnogorskom i engleskom jeziku. Živi u Podgorici. Član je crnogorskog P.E.N. centra i Crnogorskog društva nezavisnih književnika.

DA BISMO JEDNI DRUGIMA GLEDALI U OČI

stišajte sumnju

u moje riječi –

dobronamjernost

otkrivanja vremena

ne proglasite

naglašenost emocija –

za ludilo

(ljubav se mora

i izgovoriti

za nju moraju čuti

i oni  što mrze

ne bi li se predomislili)

stišajte ljutnju 

kad osuđujem nepravdu 

laž

ili pohlepu...

to je i sopstvena 

opomena –

neophodnost 

da bih vam gledao u oči

stišajte strah 

jer priznaću vam grješnost

(dovoljnu – 

da se ne uplašite

moje izdvojenosti)

tu sam

na zemlji

sa vama 

i vrijeme 

odgovoriće 

da htjedoh 

prizvati

potrebu

za osjećanjima

(da bismo  jedni drugima

gledali u oči)

voljeli

i kad saznamo

za one 

što ljubav ne govore

KAD PJESNIK SANJA DA SVI ŽIVE PJESMU

tužan 

(čini  mi se vjekovima)

do beskraja

kao skitnica koja nikad

ne prestaje da skita

i vječito se nešto pita

čak i u sreći

zamišljen

nad svijetom koji spava

da bol preobrati

u ljubav

riječ

i san

jeste:

tuga ga (ćera)la

na pjesmu

al pjesma će probuditi

vaš duh

da kad kiša pada

(a čovjek je kao kiša)

osjetite i čovjekov pad – 

sjetu 

ali i nesebičnost:

svjetlost bdjenjā nad njim

da tišina

ne bude praznina

spokoj da vlada:

svima zvijezda

na grudi da padne

da se svaki čovjek

može osjetiti pjesnikom

(jer je jačinom duha

počeo da sanja)

a svaki pjesnik 

i izvan pjesme čovjekom

(jer je kao nekolicina pjesnika

počeo da živi plemenitost

sopstvenih stihova)

ŠEKSPIROV PREDSMRTNI MONOLOG

jedan sam od rijetkih

koji znaju da nijesu

dugog vijeka

(jedno 

od važnijih saznanja

poslije onog da malo znamo)

za mene je ljubav

i poezija

ista rijeka

vjerujem u čovjeka

koji od čitanja

samoće

mač mudrosti kuje

a ljude 

usrećuje

jer gnjev nam

patnju produbljuje

sreća je 

kad i pored svih nesrećā

(pa i samog rođenja) 

nađemo ljepotu

u iskušenju neminovnosti

i stvaramo

(trag bi mogao biti

jedini iskaz ljepote

u našoj smrti)

zato 

moramo biti blagi 

prema našim mrziteljima

jer kad nas mrtvi

vječito žive

budu ispraćali

(opet nezadovoljni

zbog pominjanja naših imena)

plakaće nad sobom

utjehu

od svake nepravde 

u smrti naći ću

- mir 

neka je 

u dušama

i mojih neprijatelja 

jer ne bijah uzaludan

zato su lišeni imenovanja – 

ovjekovječenja

potpisa

mog