ARHIVA ANTIBARBARUS
DANILO LOMPAR, Tri pjesme
- Detalji
- Pogodaka: 1380
Danilo Lompar, rođen 2. januara 1978. godine na Cetinju. Objavio je 22 knjige poezije. Objavljen mu je i CD poezije (prvi u Crnoj Gori jednog pjesnika) „Dok sanjah o tebi Ana Marija“ Montenegrin Universal Theatre Podgorica 2007. godine. Objavljivao je poeziju u domaćim i inostranim časopisima. Zastupljen je u nekoliko izbora poezije na crnogorskom i engleskom jeziku. Živi u Podgorici. Član je crnogorskog P.E.N. centra i Crnogorskog društva nezavisnih književnika.
DA BISMO JEDNI DRUGIMA GLEDALI U OČI
stišajte sumnju
u moje riječi –
dobronamjernost
otkrivanja vremena
ne proglasite
naglašenost emocija –
za ludilo
(ljubav se mora
i izgovoriti
za nju moraju čuti
i oni što mrze
ne bi li se predomislili)
stišajte ljutnju
kad osuđujem nepravdu
laž
ili pohlepu...
to je i sopstvena
opomena –
neophodnost
da bih vam gledao u oči
stišajte strah
jer priznaću vam grješnost
(dovoljnu –
da se ne uplašite
moje izdvojenosti)
tu sam
na zemlji
sa vama
i vrijeme
odgovoriće
da htjedoh
prizvati
potrebu
za osjećanjima
(da bismo jedni drugima
gledali u oči)
voljeli
i kad saznamo
za one
što ljubav ne govore
KAD PJESNIK SANJA DA SVI ŽIVE PJESMU
tužan
(čini mi se vjekovima)
do beskraja
kao skitnica koja nikad
ne prestaje da skita
i vječito se nešto pita
čak i u sreći
zamišljen
nad svijetom koji spava
da bol preobrati
u ljubav
riječ
i san
jeste:
tuga ga (ćera)la
na pjesmu
al pjesma će probuditi
vaš duh
da kad kiša pada
(a čovjek je kao kiša)
osjetite i čovjekov pad –
sjetu
ali i nesebičnost:
svjetlost bdjenjā nad njim
da tišina
ne bude praznina
spokoj da vlada:
svima zvijezda
na grudi da padne
da se svaki čovjek
može osjetiti pjesnikom
(jer je jačinom duha
počeo da sanja)
a svaki pjesnik
i izvan pjesme čovjekom
(jer je kao nekolicina pjesnika
počeo da živi plemenitost
sopstvenih stihova)
ŠEKSPIROV PREDSMRTNI MONOLOG
jedan sam od rijetkih
koji znaju da nijesu
dugog vijeka
(jedno
od važnijih saznanja
poslije onog da malo znamo)
za mene je ljubav
i poezija
ista rijeka
vjerujem u čovjeka
koji od čitanja
samoće
mač mudrosti kuje
a ljude
usrećuje
jer gnjev nam
patnju produbljuje
sreća je
kad i pored svih nesrećā
(pa i samog rođenja)
nađemo ljepotu
u iskušenju neminovnosti
i stvaramo
(trag bi mogao biti
jedini iskaz ljepote
u našoj smrti)
zato
moramo biti blagi
prema našim mrziteljima
jer kad nas mrtvi
vječito žive
budu ispraćali
(opet nezadovoljni
zbog pominjanja naših imena)
plakaće nad sobom
utjehu
od svake nepravde
u smrti naći ću
- mir
neka je
u dušama
i mojih neprijatelja
jer ne bijah uzaludan
zato su lišeni imenovanja –
ovjekovječenja
potpisa
mog