Tijana Rakočević, pjesnikinja, esejistkinja, prozna i dramska spisateljica, rođena je 23. 6. 1994. godine u Podgorici. Doktorantkinja je na Filološkom fakultetu u Nikšiću (Odsjek za crnogorski jezik i južnoslovenske književnosti). Stipendistkinja je Crnogorske akademije nauka i umjetnosti za 2016/17. godinu i bavi se naučnim radom. Objavila je zbirku poezije Sve blistavi kvanti, a nakon zbirke priča Intimus, u pripremi je i dramski komad Admiral. Njeni radovi – eseji, prikazi, pjesme i priče, prevedeni na nekoliko svjetskih jezika ili u originalu – mogu se naći u domaćoj i međunarodnoj književnoj periodici. Zamjenica je glavnog urednika u izdavačkoj kući »Fokalizator«. Bila je saradnica Crnogorske akademije nauka i umjetnosti, Centra savremene umjetnosti Crne Gore, Muzeja i galerija Podgorice i Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva Podgorica, a trenutno je zaposlena u Vladi Crne Gore.

Crnogorsko narodno pozorište dodijelilo joj je najznačajniju bijenalnu nagradu za dramski tekst u Crnoj Gori (2022), a dobitnica je druge nagrade na međunarodnom konkursu za najbolju priču evromediteranskog regiona »A Sea of Words«, koji tradicionalno, u saradnji sa Fondacijom »Anna Lindt«, organizuje Evropski institut za Mediteran (Barselona). Dobitnica je i nagrade za najbolju kratku priču u Crnoj Gori za 2019. godinu, u organizaciji Podgorica art festivala, Nagrade Ministarstva kulture za najbolju kratku priču prijavljenu za IPA projekat HAMLET (Interreg IPA prekogranični program saradnje Italija ‒ Albanija ‒ Crna Gora), prve nagrade na konkursu Instituta »Goethe« iz Zagreba za najbolju pjesmu na temu pitke vode (2021) i treće nagrade na konkursu Američkog ugla za najbolju priču inspirisanu životom i radom američkih književnica (»Granica«, 2021) i autorka najbolje bihorske priče (2020) i najbolje queer priče regiona (2021). Dobitnica je rezidencijalne stipendije Evropske mreže za književnost »Traduki« za 2022. godinu.

Članica je Crnogorskog PEN centra.

 

NEBO JE PALO NA NAS

Čak i da nijesam rekla ništa, zrak, zemlja

i vjetar vrištali bi istinu

o onome što se dogodilo u Ruandi. 

Svjedokinja C-18

 

Povratila je u kesicu sa śemenkama i, udahnuvši duboko, obrisala usta spoljnom stranom šake. U tom trenutku svjedočila je Hutu đevojka u kasnim dvadesetim, koja za vrijeme masakra nije mogla imati više od devet, no njena majka bila je Tutsi: visoko drvo srušeno na zemlju. Sâm slijed, iako vjeran, budući da je tu od prvog ročišta, na Speciose Inyumbu nije ostavljao poseban utisak jer su se priče podudarale u svemu sem u nazivima mjestā ‒ štenara, šupa, šator ili groblje ‒ i teško da je bilo ko od prisutnih bio kadar da ispripovijeda nešto što već nije čula. Ona je bila očevidac sopstvene povijesti. Ali čim je to ratnički gipko tijelo zauzelo sudnicu, ośetila je na svojoj koži njegov amok, pulpoznu čvrstinu nara koji plače, raspuklu majčinu međicu koja još nije zarasla. Izgledala je kao gromovnik. Tokom unakrsnog ispitivanja otkriveno je da su pripadnici Interahamwea ponekad igrali karte u njenoj kući i da je jedan od njih, Augustin Bizimungu, snabdijevao njenog oca kubanskim cigaretama sve do početka vojne operacije. Da li se, s obzirom na ovo poznanstvo, smatrate saučesnicom? Hutu đevojka se smjesta pridigla s klupe i, razvezavši keplanu umushananu, pokazala gomili svoje sudanski crne dojke na kojima su, namjesto bradavica, zvrjala dva rova kao iskopane oči. Jedino što je u toj jezivoj tišini davalo znake života bio je ručni časovnik Pauline Nyiramasuhuko.

Dvije žene, Speciose i Pauline, upoznale su se u službenom kombiju koji se tog jutra poslom, skoro devetnaest godina ranije, zaputio iz Gishamvua za Ndoru. Speciose ga je čekala blizu lokalne klanice, na polovini puta, i računala da bi, pod uslovom da je krenuo u deset, trebalo da stigne za nepun minut. Miris ujuška iz njene kose bi, takođe, do tada trebalo da izvjetri ili da se uvuče još dublje u njen amasunzu koji, po svoj prilici, ne znači da nije udata nego da je ponosna na svoje porijeklo; zato je toliko žuđela da joj neko kaže svaka čast. Što se vozila tiče, zapazila je prvo ruke ‒ jednu, dvije, tri ‒ na krovu ili preko kederā, prpošne male sile koje ga, tako joj se barem činilo, svojim lepetom nose naprijed, nešto docnije ‒ životinje koje su klisnule u gnijezda kad su viđele da će im prići. Vucnuvši klizna vrata udesno, suočila se sa nečim što je već dugo podgrijavalo slutnju da je posrijedi, govoreći uopšte, nahereni vagon koji će neminovno slećeti sa šina, a da će ona biti tragični lik kojem niko nije vjerovao: žena pozadi, sa četvorogodišnjakom čiji je tur bio na jednom śedištu a noge na drugom, žalila se na gužvu i prijetila da će, ako još neko pristupi, zvati ni manje ni više nego žandarme. Ostali putnici su unisono prasnuli u smijeh, zbog čega je između sebe i Speciose ‒ koja će śesti do nje ‒ podigla improvizovanu pregradu od ručnog prtljaga i stvari im se više nijesu dodirivale. Dječak je ponavljao: m e s o.

Sljedeći put kad je vidi, nepogrešivo će znati da je to ona.

Treći susret, koji se, bez podataka o drugom, mnogima doimao spontanim, odigrao se, shodno protokolu, u prostorijama Međunarodnog tribunala u Arushi, kada je okrivljena Pauline, u pratnji dva redara, na putu prema toaletu prošla pored Speciose. Razumljivo, ošišanu do glave ‒ nije je prepoznala. Uz porciju ispod ruke, umak od kikirikija ili tijesto u dubokom ulju, od jesenas je promijenila tri konfekcijska broja i sada se nije sa sigurnošću moglo ocijeniti liči li, tako komično stovljena, više na konus, parafinsku svijeću ili crva brašnara, koji raste ne bi li, u poređenju s njim, cijeli lanac ishrane djelovao sitno. Zatvorski život joj je donio tušta i tma novih, mahom imaginarnih prijatelja, amnestiranih time što se, ma koliko duša bila grešna, kažnjavalo samo tijelo, a ono mimo naredbe odozgo ne bi zgazilo ni mrava. To su bile njene misli: Sudija, Branilac i Porotnik. Predano kao da je od slobode dijele dani, cizelirala je, ne obazirući se na vrućinu, najmanji propust koji bi, idući od pojedinačnog ka opštem, bio dovoljno težak da prevagne u njenu korist, premda joj je, kako je suđenje odmicalo, postajalo sve jasnije da su joj izgledi nikakvi, a njen deganžman ‒ pri pomisli da će, ne priznavši na vrijeme ono što jeste, ubrzo snositi odgovornost i za ono što nije ‒ vispreni dribling evolucije koji paori nazivaju pravdom. Za nju je taj proces bio fatalni izvor dinamizma, hiljadu i jedna noć u kojoj su dvije zainteresovane stranke, recimo koža i šiljak, malo šta do srećke u besmrtnom kolu slučaja, pa ipak, bolje reći zbog toga što je nego kada je progovorila Speciose, zalomilo se da joj pozli.

‒ Folira! Sale pute! ‒ zagalamila je jedna od četrdeset prisutnih.

‒ Nadam se ‒ umalo puštivši suzu reče druga.

Zamisli ne umre, kaže nebo, zamisli umre, kaže zemlja.

U stvari, za onog ko, obeshrabren količinom teksta, nije čitao dalje od preambule (niti mu je padalo na pamet da se bavi njenim mističnim saznačjem), onog ko se, egzaltiran ispilivši na svijet, mimoišao s mudrošću počivših ‒ zagovnalo se, kao u Sarajevu, upravo šestog aprila, ni čestit zabačaj nakon što je čovječanstvo dalo riječ da će činiti sve da se ne ponovi. Humanitarni konvoj za Kongo prolazio je na svaka tri dana kroz Nyakizu, ali se Speciose, sa prebivalištem u drugoj perfekturi, nije usuđivala da ga presretne ni s pravim, a o krivotvorenom indangamuntuu, koji joj je omogućio bjekstvo, znalo je svega dvoje. Od ušiju, pripravnih da na šum, bezazlen a decentivan, odskoče od zvukovoda; preko utrobe čija glad bi, ali zasad neće, zapjevala klo-klo-klo; do tišine u stopalima, do nožnih prstiju: sve ‒ i sebum i mukus i krvotok ‒ igralo je svoju ulogu u odbrani od Hutua, koji do sredine maja bjehu slistili njene srodnike i po muškoj i po ženskoj liniji, uključujući njenu tetku, suprugu Mutarea Trećeg, kraljicu Rosalie Gicandu. U potrazi za Tutsijima, milicija je povremeno vršila pretres, ne pridajući previše značaja tome što oko njene kolibe leži armija obestrupljenih ljudi, pa je Speciose, inače snebivljiva, glatko zaronila s pitanjem:

‒ Kad ćete ih sahraniti? Jedva se diše od smrada.

Pandur ju je pogledao kao da mu se namjerno obratila na jeziku koji on ne razumije.

‒ Nije to naš posao. Čekaj da spadne mekšina, pa grabljama skupi kosti.

Dolijala je, nažalost, mnogo gluplje nego onaj ko se, pretekavši Zelengoru, smrtno zagrcnuo grisinom, i doličnije od svih koji su vikali čas milost a čas sijeci. Ako ćemo pravo, ni njena riješenost da se, kad je ponovo pitaju, po svaku cijenu izjasni kao Tutsi, ni činjenica da se nije prešmagla trudeći se da je ne uhvate ‒ nijesu proisticale iz nekog specifičnog uvjerenja koliko iz one vrste udesa koja će je gotovo zakonomjerno sudariti s Pauline. Bijeli Daihatsu se neđe oko ponoći parkirao iza igrališta i upecao Speciose u ‒ ako ne najgorem, onda činu koji, pored pljeve mrtvih, ima biti simboličan; do tog trena je, bez ičije pomoći, sahranila blizu trideset ljudi, kojima su, prema nepisanom pravilu, nedostajali nos, ili uvo, ili oboje. Muškarac u maskirnoj košulji ćušnuo ju je u svježe iskopanu raku nad kojom, kao članovi kakvog vijeća, čuče sveštenik, mršavko i žena sa zlatnim raspećem, ali niko, ni da to bješe njen pogreb, nije razgovarao sa njom, već je o sastanku čije su je se odredbe morale ticati slušala odozdo, iz toplog naručja slatine. Razumjela je:

‒ Hassan?

‒ On će na kraju. Ne želim da se Shalom zarazi[1].

Tek kad je mladić skinuo pantalone i kad ju je odozgo prignječilo m e s o, shvatila je da je to bio njihov drugi susret.

 

Zvuk ambulantnih kola, koji Speciose ‒ oslanjajući se na hitnost ‒ nije razlikovala ni od policijskih ni od vatrogasnih, postepeno se udaljavao dok su se razilazile kao da je neko ispraznio dispenzer za sitniš. To su bile abahungabanye[2]. Za četvrt časa nekako se pročulo da je Pauline Nyiramasuhuko zbog upale žučne kese završila na intenzivnoj i da su joj hitno potrebne dvije jedinice nulte negativne, kojih u zalihama, jer je riječ o stranoj državljanki, nije bilo. Pa ja sam nulta negativna, odade se Speciose, ali joj ta sumanuta namisao, koju je prihvatila još u nacrtu, ne bi došla odjednom, tako sudbinski, da na njihovo nećeš valjda nije odvratila hoću. Neka crkne.

I stvarno, do ulaska u bolnicu, pa i nekoliko sekundi zatim, ono što ju je sputavalo, umjesto da splasne, prosijavalo je kao podsticaj, zub za zub, krvava dogma prošlosti čiji pomen perpetuira zločin; prosijavalo je, dakle, u toj mjeri da je čak i njen unutrašnji glas prizivao u pomoć, a narator prikrivao lice rukama da ne vidi šta će biti dalje. Bila je u pravu ‒ u pitanjima donorstva polagalo se na savjest, na podrazumijevanu vrijednost dobrote koja je, nekim čudom, iz pune kutije izvukla polomljenu iglu, i to baš kad je svim srcem, namah riješivši se srdžbe, ushtjela da se izmigolji. Njeno ranjivo tkivo bilo je i dalje puno Pauline, ali oko, iz kog je ponovo sukljala svjetlost, viđelo je samo snagu preživjele Tutsi.

 

[1] Pauline Nyiramasuhuko, osuđena za genocid u Ruandi, bila je poznata po tome što je oboljele od HIV-a podsticala da siluju Tutsi žene. Za tri mjeseca, koliko je trajao sukob, silovano je više od 70 000 žena.

[2] Naziv za žrtve, uglavnom žene, koje iz rata nose duboke i neizlječive traume.

 

(Iz nedavno objavljene knjige „Intimus“)

 

 

BORČE PANOV, POEZIJA

Borče Panov je savremeni makedonski pjesnik, dramski pisac, prevodilac i esejista. Rođen…
maj 20, 2024

Tatjana Zeković - POLIPTIH

Rođena u Podgorici 1968.godine. Završila je odsjek za francuski jezik i književnost na…
maj 02, 2024

Dino Lotinac, PRIČE

Rođen je 1986. godine u Sjenici. Studije književnosti završio je na Državnom univerzitetu…
dec 05, 2023

Bogić Rakočević, STIJENE

Bogić Rakočević je pjesnik, prozni pisac, književni kritičar, antologičar i TV autor.…
nov 22, 2023

Petar Matović, Somot i dim

Petar Matović rođen je 1978. u Užicu, završio je studije srpske književnosti u Beogradu.…
nov 12, 2023

MAJA SOLAR, A HTELA SAM

Maja Solar je ovogodišnja dobitnica nagrade „Risto Ratković“, za knjigu poezije „A htela…
avg 30, 2023

JIN ŚAOJUAN, ANDSKI KONDOR

(Yīn Xiǎoyuán, “殷晓媛” na Mandarinskom) je avangardna pjesnikinja i autorica koja stvara u…
mar 01, 2023

Anđela Bulajić, SLAGALICA

Anđela Bulajić rođena je 1995. na Cetinju. Godinu dana studirala je svjetsku književnost…
nov 26, 2022

DANILO LOMPAR, Tri pjesme

Danilo Lompar, rođen 2. januara 1978. godine na Cetinju. Objavio je 22 knjige poezije.…
jul 29, 2022

Uroš Zupan, LAGANA PLOVIDBA

Uroš Zupan rođen je 25. 8. 1963. u Trbovljama, gdje je pohađao osnovnu i srednju školu. U…
feb 04, 2022
Go to top