BEZ UVREDE, MOLIĆU...

Bi li se išta time dobilo

da se kobili vikne: „Kobilo!“?

Po istom osnovu, glupost je prava

kad kravi kažeš kako je – krava!


Drekneš li: „Svinjo!“ iz nekog hira,

svinja se uopšte ne sjekira.

Nije za gusku pažnje vrijedna

uvreda tipa: „Ti, gusko jedna!“


Riječi drske vola ne bole

ako mu oholo dobaciš: „Vole!“

Magarac neće, ljut, da te gnjavi

kažeš li da je magarac pravi!


Ljudi su skloni jedu žestokom,

nazoveš li ih nekakvom stokom.

Jednako bi šiznulo goveče,

da mu u šali kažeš: „Čovječe!“

 

RADIVOJE

Ustao je Radivoje,

ranim jutrom dok je rose,

krenuo je da pretvori

svu livadu u otkose.


A livada – kao more!

Pružila se sva u cvatu.

Naspavana, okupana,

nagizdanom slična svatu.


Kosa prosto kô da pjeva

kad s njom rade ruke prave,

ne da kosi, nego brije

vlati sočne, meke trave.


Evo trče i dječica, kroz

livadu pokošenu,

donijela su svome tati

izvor vodu – led ledenu!


Raduje se Radivoje

otirući znojno čelo,

zbog ovakvih dana on je

zaljubljen u svoje selo.


Prizva boga pa navali,

zarekô se dok je dana,

neće ostati ni travka

tog zelenog okeana.


Visoko se sunce diglo,

pali zemlju svojim sjajem,

a naš kosač i ne haje,

veli: „Još se ne predajem!“


Stala zrika zrikavaca

sa neba se javlja ševa,

na livadi Radivoje

kraj otkosa zadnjeg pjeva.


Okom ljubi ova polja,

tome se bogatstvu divi,

umoran je, ali sretan

što postoji i što živi.

 

LASTA

Malena je kuća njena,

sagrađena od strpljenja,

grančica i nešto blata,

sve bez ruku i alata.


Priznaje joj sva planeta

da je vlasnik berićeta,

donosilac blagostanja,

voljena i poštovana.


Da se u nju pouzdati,

jest’ da ode, al’ se vrati.

A ne kô što neki znaju,

odu, pa se ne vraćaju.

 

BOJANA

Bojana živi međ’ čempresima,

odmara pogled na talasima,

pučina plava, naveče spava

uz mora šum.


Nedjelje svake ustane rano,

na njoj sve novo i ispeglano,

pa u svanuće, tiho iz kuće

dolje niz drum.


Ona od svojih desetak ljeta,

u osvit zore ka mami šeta,

stazom kraj žala, crkvica mala

čeka na nju.


Pod crkvom groblje, humke u nizu,

zastane srce kad priđe blizu,

košena trava, tu mama spava

u vječnom snu.


Bojana klekne kraj spomenika

sa kog se smiješi najdraža slika

i nije sama, osjeća, mama

uz nju je sad.


Iznikli korov pažljivo miče,

glas joj zadrhti, usnama sriče:

„Majčice moja...“ suze bez broja

poteku tad.


Nadgrobna ploča u sjeni breze,

sa koje slavuj pjesmicu veze,

al’ cvrkut stane kad suza kane

na kamen siv.


Cvjetići tužno obore glavu,

mravi nečujno mile niz travu,

lahor što piri, stiša se, smiri,

kô neko kriv.


Obriše ploču i sliku milu,

žene u čijem rasla je krilu,

nek bude čista, nek prosto blista

voljeni lik.


Sunčevi zraci tugu joj blaže,

uz uzdah: „Zbogom.“ mamici kaže,

da kući krene, s neba je prene

galeba krik.


CIPELE MOGA TATE

Kad tata naveče ka poslu krene

on uniformu svoju navuče,

prvo nježno zagrli mene,

seki kroz kosu prste provuče.


Mami daruje poljubac lak,

tako se redom oprosti s nama,

pa hrabro zamakne u mrkli mrak

u starim, pohabanim cipelama.


Do posla puno, on ide pješke,

šiba ga vjetar, kiša ga kvasi,

neke su noći njemu baš teške,

nigdje zaklona da tatu spasi.


U mom je krevetu toplo i meko,

dok munja presijeca crnilo noći,

a meni misli blude daleko,

kako će tata do posla doći?


Ključ u bravi me ujutru prene,

tiho se otvore ulazna vrata,

široka sjenka se nagne nad mene,

umornim osmijehom me pozdravi tata.


Kada on zaspi, ja prosto ne dišem,

neću da ičim krnjim tišinu,

prašinu s tatinih cipela brišem

da kao nove ponovo sinu.

 

PEKO

Malog je Peka podigla baka,

mališan rastao vezan za nju,

otac i mati, zemlja im laka,

sjene što blijede u sjećanju.


Na kraju grada sa južne strane,

trošna, uboga kuća kraj pruge,

u njoj je sjetne brojio dane,

zalogaj sreće uz gutljaj tuge.


Ostala djeca nemahu brige,

marili nisu, ti za skupoću,

da bi za školu kupio knjige

radio dječak danju i noću.


I ovog ljeta, od rane zore,

na građevini, crvenog lica,

dok peče zvijezda da oči gore,

prinosi cigle, gura kolica.


Noću na trgu, tik uz fontanu,

doziva zvonkim dječijim glasom,

kupce koji bi na tren da stanu

i počaste se kuvanim klasom.


Čupave glave, neošišane,

majica čista uz malo sreće,

farmerke blijede, izlizane,

patike stare, dva broja veće.


Subota veče i korzo vrvi,

princeze mlade i balerine,

srce u prah jedna mu smrvi

pogledom prezrivim sa visine.


Otišla dalje, pod ruku s dragim,

ostao Peko zgrčenog lica,

dok mu u tamnim očima blagim,

gasnula zvijezda padalica.


Veče izgubi svoju ljepotu,

treptaše brzo suzu da skrije,

smrknut zbog svega što u životu

kô druga djeca imao nije.


Umornim korakom do kraja grada

ka maloj, usnuloj kući kraj pruge,

tom utočištu od svakog jada,

zalogaj sreće, uz gutljaj tuge

 

LUJO

Nakon tri sestre rodi se Luka,

blijed i mršav, sitan kô čvorak,

dane djetinjstva pritisla muka,

gricnuo život, a već mu gorak.


Kuća pod pločom, fasada stara,

prozori slabi, promaja bije,

za gladna usta falilo para,

otac već dugo previše pije.


Često bi bio probuđen krikom,

noć bi cijepao šamara zvuk,

majčin plač, gušen očevom vikom

za kojom nastupi jezivi muk.


Zaborav Lujo pronalazio,

pod krošnjom kruške, oko bunara,

jedino tad bi nasmijan bio,

u društvu svoga, malog drugara.


A drugar, Cuko! Veseli lavež,

repićem maše, hitar kô čigra,

dobar i vjeran, nikada davež,

dva mala bića spojila igra.


Kad god su skupa u oku duga,

sreća je čudna, tanana stvar,

drugarstvo činilo da mine tuga,

psić i dijete – savršen par.


Bio septembar, počela jesen,

kada se desi taj slučaj zlehud,

siromah Cuko, igrom zanesen,

odnio ocu cipele nekud.


Svakom je otac da bude dato,

uzeo kolac iz drvljanika,

preplaši malo vrabaca jato,

skičanje bolno i tužna cika.


Tu noć se Lujo iskrô iz kuće,

ponio krišom i stoličicu,

najgušća tama, tik pred svanuće,

anđela osmijeh imô na licu.


Zorom uzbuna, potjera krenu,

kad majčin vrisak jutro zapara,

pogled joj sleđen o prislonjenu

stolicu malu na zid bunara.


A negdje... drugo... gdje slavuj budi,

a ševa pjesmom ka nebu hrli,

gdje nema suza, ni loših ljudi,

svog Cuka Lujo i danas grli.

Uroš Zupan, LAGANA PLOVIDBA

Uroš Zupan rođen je 25. 8. 1963. u Trbovljama, gdje je pohađao osnovnu i srednju školu. U…
feb 04, 2022
Go to top