ARHIVA ANTIBARBARUS
Nenad Terzić, Pjesme
- Detalji
- Pogodaka: 4166
BEZ UVREDE, MOLIĆU...
Bi li se išta time dobilo
da se kobili vikne: „Kobilo!“?
Po istom osnovu, glupost je prava
kad kravi kažeš kako je – krava!
Drekneš li: „Svinjo!“ iz nekog hira,
svinja se uopšte ne sjekira.
Nije za gusku pažnje vrijedna
uvreda tipa: „Ti, gusko jedna!“
Riječi drske vola ne bole
ako mu oholo dobaciš: „Vole!“
Magarac neće, ljut, da te gnjavi
kažeš li da je magarac pravi!
Ljudi su skloni jedu žestokom,
nazoveš li ih nekakvom stokom.
Jednako bi šiznulo goveče,
da mu u šali kažeš: „Čovječe!“
RADIVOJE
Ustao je Radivoje,
ranim jutrom dok je rose,
krenuo je da pretvori
svu livadu u otkose.
A livada – kao more!
Pružila se sva u cvatu.
Naspavana, okupana,
nagizdanom slična svatu.
Kosa prosto kô da pjeva
kad s njom rade ruke prave,
ne da kosi, nego brije
vlati sočne, meke trave.
Evo trče i dječica, kroz
livadu pokošenu,
donijela su svome tati
izvor vodu – led ledenu!
Raduje se Radivoje
otirući znojno čelo,
zbog ovakvih dana on je
zaljubljen u svoje selo.
Prizva boga pa navali,
zarekô se dok je dana,
neće ostati ni travka
tog zelenog okeana.
Visoko se sunce diglo,
pali zemlju svojim sjajem,
a naš kosač i ne haje,
veli: „Još se ne predajem!“
Stala zrika zrikavaca
sa neba se javlja ševa,
na livadi Radivoje
kraj otkosa zadnjeg pjeva.
Okom ljubi ova polja,
tome se bogatstvu divi,
umoran je, ali sretan
što postoji i što živi.
LASTA
Malena je kuća njena,
sagrađena od strpljenja,
grančica i nešto blata,
sve bez ruku i alata.
Priznaje joj sva planeta
da je vlasnik berićeta,
donosilac blagostanja,
voljena i poštovana.
Da se u nju pouzdati,
jest’ da ode, al’ se vrati.
A ne kô što neki znaju,
odu, pa se ne vraćaju.
BOJANA
Bojana živi međ’ čempresima,
odmara pogled na talasima,
pučina plava, naveče spava
uz mora šum.
Nedjelje svake ustane rano,
na njoj sve novo i ispeglano,
pa u svanuće, tiho iz kuće
dolje niz drum.
Ona od svojih desetak ljeta,
u osvit zore ka mami šeta,
stazom kraj žala, crkvica mala
čeka na nju.
Pod crkvom groblje, humke u nizu,
zastane srce kad priđe blizu,
košena trava, tu mama spava
u vječnom snu.
Bojana klekne kraj spomenika
sa kog se smiješi najdraža slika
i nije sama, osjeća, mama
uz nju je sad.
Iznikli korov pažljivo miče,
glas joj zadrhti, usnama sriče:
„Majčice moja...“ suze bez broja
poteku tad.
Nadgrobna ploča u sjeni breze,
sa koje slavuj pjesmicu veze,
al’ cvrkut stane kad suza kane
na kamen siv.
Cvjetići tužno obore glavu,
mravi nečujno mile niz travu,
lahor što piri, stiša se, smiri,
kô neko kriv.
Obriše ploču i sliku milu,
žene u čijem rasla je krilu,
nek bude čista, nek prosto blista
voljeni lik.
Sunčevi zraci tugu joj blaže,
uz uzdah: „Zbogom.“ mamici kaže,
da kući krene, s neba je prene
galeba krik.
CIPELE MOGA TATE
Kad tata naveče ka poslu krene
on uniformu svoju navuče,
prvo nježno zagrli mene,
seki kroz kosu prste provuče.
Mami daruje poljubac lak,
tako se redom oprosti s nama,
pa hrabro zamakne u mrkli mrak
u starim, pohabanim cipelama.
Do posla puno, on ide pješke,
šiba ga vjetar, kiša ga kvasi,
neke su noći njemu baš teške,
nigdje zaklona da tatu spasi.
U mom je krevetu toplo i meko,
dok munja presijeca crnilo noći,
a meni misli blude daleko,
kako će tata do posla doći?
Ključ u bravi me ujutru prene,
tiho se otvore ulazna vrata,
široka sjenka se nagne nad mene,
umornim osmijehom me pozdravi tata.
Kada on zaspi, ja prosto ne dišem,
neću da ičim krnjim tišinu,
prašinu s tatinih cipela brišem
da kao nove ponovo sinu.
PEKO
Malog je Peka podigla baka,
mališan rastao vezan za nju,
otac i mati, zemlja im laka,
sjene što blijede u sjećanju.
Na kraju grada sa južne strane,
trošna, uboga kuća kraj pruge,
u njoj je sjetne brojio dane,
zalogaj sreće uz gutljaj tuge.
Ostala djeca nemahu brige,
marili nisu, ti za skupoću,
da bi za školu kupio knjige
radio dječak danju i noću.
I ovog ljeta, od rane zore,
na građevini, crvenog lica,
dok peče zvijezda da oči gore,
prinosi cigle, gura kolica.
Noću na trgu, tik uz fontanu,
doziva zvonkim dječijim glasom,
kupce koji bi na tren da stanu
i počaste se kuvanim klasom.
Čupave glave, neošišane,
majica čista uz malo sreće,
farmerke blijede, izlizane,
patike stare, dva broja veće.
Subota veče i korzo vrvi,
princeze mlade i balerine,
srce u prah jedna mu smrvi
pogledom prezrivim sa visine.
Otišla dalje, pod ruku s dragim,
ostao Peko zgrčenog lica,
dok mu u tamnim očima blagim,
gasnula zvijezda padalica.
Veče izgubi svoju ljepotu,
treptaše brzo suzu da skrije,
smrknut zbog svega što u životu
kô druga djeca imao nije.
Umornim korakom do kraja grada
ka maloj, usnuloj kući kraj pruge,
tom utočištu od svakog jada,
zalogaj sreće, uz gutljaj tuge
LUJO
Nakon tri sestre rodi se Luka,
blijed i mršav, sitan kô čvorak,
dane djetinjstva pritisla muka,
gricnuo život, a već mu gorak.
Kuća pod pločom, fasada stara,
prozori slabi, promaja bije,
za gladna usta falilo para,
otac već dugo previše pije.
Često bi bio probuđen krikom,
noć bi cijepao šamara zvuk,
majčin plač, gušen očevom vikom
za kojom nastupi jezivi muk.
Zaborav Lujo pronalazio,
pod krošnjom kruške, oko bunara,
jedino tad bi nasmijan bio,
u društvu svoga, malog drugara.
A drugar, Cuko! Veseli lavež,
repićem maše, hitar kô čigra,
dobar i vjeran, nikada davež,
dva mala bića spojila igra.
Kad god su skupa u oku duga,
sreća je čudna, tanana stvar,
drugarstvo činilo da mine tuga,
psić i dijete – savršen par.
Bio septembar, počela jesen,
kada se desi taj slučaj zlehud,
siromah Cuko, igrom zanesen,
odnio ocu cipele nekud.
Svakom je otac da bude dato,
uzeo kolac iz drvljanika,
preplaši malo vrabaca jato,
skičanje bolno i tužna cika.
Tu noć se Lujo iskrô iz kuće,
ponio krišom i stoličicu,
najgušća tama, tik pred svanuće,
anđela osmijeh imô na licu.
Zorom uzbuna, potjera krenu,
kad majčin vrisak jutro zapara,
pogled joj sleđen o prislonjenu
stolicu malu na zid bunara.
A negdje... drugo... gdje slavuj budi,
a ševa pjesmom ka nebu hrli,
gdje nema suza, ni loših ljudi,
svog Cuka Lujo i danas grli.