ARHIVA ANTIBARBARUS

Lidija Dimkovska je rođena 1971. u Skopju, živi u Ljubljani. Diplomirala je Opću i komparativnu književnost na Filološkom fakultetu u Skopju, a doktorirala je na temi iz rumunjske književnosti na Fakultetu u Bukureštu gdje je i radila kao lektor makedonskog jezika i književnosti.

Objavila je sedam pjesničkih zbirki, tri romana, jedan američki dnevnik i zbirku kratki priča. Dobitnica je mnogih književnih nagrada: romani Skrivena kamera i Rezervni život su dobili nagradu Društva pisaca Makedonije za najbolje prozne knjige, a Rezervni život i Nagradu za književnost Europske unije. Dobitnica je njemačke nagrade za poeziju „Hubert Burda“, rumunjskih pjesničkih nagrada „Tudor Arghezi“i „Poesis“, Europske nagrade za poeziju „Petru Kurdu“ u Vršcu,  slovenske nagrade „Čaša besmrtnosti – Velenjica, albansko-makedonske nagrade Naim Frasheri te makedonske nagrade „Braća Miladinovci“ za najbolju pjesničku knjigu godine. Za svoju poeziju bila je nominirana za njemačku nagradu „Brucke Berlin“, za američku „The Best Translated Book Award” i poljsku nagradu “Europski pjesnik slobode“. Njezine pjesme i proza su prevedeni na više od dvadeset jezika.

 

OTPACI

 

Skupljaš tako s djecom sličice, školjke,

poštanske marke i razglednice,

slažete ih pomno u ladice i kutije,

smješkaš se dok ti žena dobacuje kako „skupljate smeće“,

a ne znaš da će jednom doći dan

ili još brže noć toga dana

kada ćeš samo s gaćama na sebi glavom bez obzira posrtati

po vlažnom željezu pomoćnih stepenica

tresući se u pravcu suprotnu od doma,

praznih ruku kao tek iskopan grob

i šaka crnih od udaraca u plamen,

gnjuriti izvan dijametra Božje volje, gledati za sobom,

a njih nema, udaljen krik i muk,

nag i malen pod mlazom što te u život vraća,

a ti guraš u suprotnome pravcu,

umrijeti želiš, izdahnuti pod dekom iza nekog grma.

Oni su mrtvi.

 

Dovlačiš se do kontejnera u koji si jučer bacio posljednje otpatke.

Bez prstiju kopaš po smradu, evo zelene vrećice s korama od naranče,

s papirićima od slatkiša koje si kupio vraćajući se s posla,

s okrajkom salame i zgužvane kutijice od soka

koje su popila djeca prije spavanja,

sve što ti je ostalo od njih, tvoga života u kojem si sada sam,

sve to njuškaš, ljubiš i sastavljaš komadiće oguljenih kora,

mrvice čokolade skupljaš u zlatne papiriće,

omamljuje te okrajak salame nekom poznatom bliskošću,

na slamkama od soka je posljednja kap sline tvoje djece.

Ova zelena vrećica s otpacima je sve što sada imaš.

„Treba početi ispočetka“, kažu ti svi.

A ti bi znao kako početi iz sredine, kako promijeniti staro

da bude bolje, ljepše, željenije,

ali kada mrtvi više nisu živi

nitko ne zna kako početi ni s kraja, ni s početka.

Znaš, vrlo dobro znaš, kako se život pretvara u otpadak,

no ne znaš kako te otpatke pretvoriti u život.

 

ZEMLJU KOJA SE RASPADA

 

treba navrat-nanos napustiti,

zgrabiti jezik, putovnicu i dvije-tri fotografije,

 

nagurati u dječji ruksak

rađanje, djetinjstvo, mladost i život

 

i pognutog zatiljka krenuti putem egzila.

Noge ti same idu, kolektivno ih sjećanje vodi,

 

bijeg je nasljeđe, nužni dio ostavštine

domovine, fizička kondicija predaka.

 

Treba prijeći granicu naguran u prtljažnik

u trenutku kada se zastava spušta na pola koplja,

 

a zatim bos, gladan, uz udarac nečije noge u zadnjicu,

mjesecima se udaljavati korak po korak

 

od čovjeka u drugom ka čovjeku u sebi.

Kada homo politicus ubija, sam je sebi i krvnik i žrtva.

 

Napustit ćeš zemlju koja se raspada,

a da ti ni oko ne trepne,  dok ti duša treperi i zavija

 

kao rotacijsko svjetlo i sirena policijske patrole

i nadaš se da će te uhvatiti i vratiti, dok ona nestaje u daljini.

 

KOFERI

 

U kovčežiću ispod maminog kreveta

kojeg je donijela iz sela u grad,

godinama su čamili tanjuri oblika ribe,

svaki zamotan u novinski papir,

svadbeni dar, društveni suvenir.

Izblijedjele im škrge, posivjelo im more,

a kada smo kovčežić otvorili

već se bijahu međusobno izjele.

 

U koferiću ispod ujakova kreveta

kojeg sam otkapčala po sto puta na dan,

svi su ratovi bili vremenski pomiješani

u bilješkama s predavanja iz povijesti savinutim napola,

i po dva u koloni

jurili su iz rovova

ka onome što je kasnije postala država,

politički koferić zaborava.

 

U koferu sam pod krevetom studentskog doma

čuvala pisači stroj „Ljubinka“,

na kojemu su moje sustanarke Mongolke

pisale na ćirilici svoja ljubavna pisma

koja su prije slanja preko triju mora

devet noći držali u bocama vodke

s ovčjim crijevima,

pupčanim vrpcama domovine.

 

Koferi u Auschwitzu staklom odvojeni

od dohvata posjetitelja

zaplijenjeni na ulazu

pod arkadom s natpisom „Trud oslobađa“,

teže pod prazninom u kojoj su se sklupčali

teret života i lakoća smrti.

Holokaust je karta u jednom smjeru svijeta, nestalog

u duplom dnu postojanja.

 

Život promiće pokraj ljudi,

a iza njega ostaju njihovi koferi.

U njima se po znanju hvata prašina,

po sjećanju - plijesan, zaboravu - smrad.

Svaki je kofer otvorena priča,

svaka priča, zatvoreni kofer.

I ne trebaš otići da bi ostao,

niti ostati, a da već otišao nisi.

 

Prijevod: Borjana Prošev – Oliver