Maja Solar je ovogodišnja dobitnica nagrade „Risto Ratković“, za knjigu poezije „A htela sam“. U prilogu poezija iz nagrađene knjige.

 

*

šest krigli vode dva espresa jedan zeleni čaj

panika živi u zubima

nekada je maslačak

nježno žmirka tek da ne zaboravim da je tu

kiseloumno bridi

ne boli

iako je u ustima cijela menažerija

boli

skameni cijelu vilicu

iako je sve kao bezopasno

kao, niko nije umro od toga

možda zbog čipkastih jutara

klijanja slačice

možda zato što stalno hoću tutnjavu uma

i ništa manje od toga

srce u tome debelo učestvuje, krene da se vrpolji

iskipi, pa iskoči

gle, stvarno

ispadaju zubi

ukoči mi se lice

i tako satima

i da

umirem

o da

panika i dah se prepiru

ko će kraće

 

oštrije

puniti rebra maglom

čupati pribranost

pa krenu da deru kožu

pa koža kačamak

gori

pa cijela stvar sa

biljnim

nebiljnim supstancama

propada od preterane njege

a u središtu svih sistema navodnjavanja:

tvoje asfaltne oči

i da odmah kažem

mislim da to

taj goruće crni grm

ima veze

sa budnošću

pulsiranjem u predelu butina

nesvjesticama

prezrelim mlijekom ljeta

džunglom koja raste umjesto kose

svjetskom pandemijom

i ostalim nepodopštinama

ali idemo ispočetka

 

 

Jako je teško zaspati. Uvijek je bilo.

Od tamo nekog fakultetskog perioda

skoro nemoguće. Mozak je u prenadraženom

stanju. Svejedno da li sam

zbog nečega sretna, ljutita, sjebana,

utišana, raspričana, krhka, zahukta­la,

svi afekti čine da budem budna.

Bilo je: previše uzbudljivo. Bilo je:

ako spavam, puno toga izmiče. Ne­

pročitane stranice. Propušteni događaji.

Propušteni nedogađaji. Mahni­tanja

u okolini. U susjedstvu. Propu­šteni

razgovori. Propuštene prilike

za revoluciju. Neproslušani glasovi.

Na primjer – tvoj glas. Jako je teško

spavati i onda ne slušati šta ti

pričaš. To kako pričaš. Kada govoriš

to je da se umre. Iako su mehurići

sa svih strana, tu nema snova samo

čista zaraza. I kako onda zaspati

reci, ajde, kako.

Poslije je bilo: spavaću kad umrem.

Pa je bilo: ako zaspim, umreću.

Uglavnom: san nije bio prijateljica.

Tablete također, jer želudac je u svađi.

Ponekad, ako baš ništa ne poma­že,

popijem melatonin. Koji je, kao,

prirodan. Probudim se za dva ili tri

sata, kada više ne deluje. Budem

kao da me pregazio teški snijeg.

Bila je i marihuana. I to je: bilo jako

lijepo. Sve dok me nije napala pa­nika.

Kao da ima veze sa kuhinjom

u kojom provodim vrijeme. Kuhinja

je skoro cijeli prostor i vrijeme.

Soba za spavanje je pored, zelenkaste

alge su na zidovima. Pljesni­vo

je ispod kreveta. Ako podignem

roletnu, postaje kazališna scena za

stanodavca, koji je u dvorištu. A ja

neću da me vidi golu i kako se pa­nika

nadima u vlažnom prostoru. U

sobi nemam signal za internet, da­kle:

napetost, nesanica, neprekidno

rastuća narativna nepogoda, narativni

vrhunac, skučena kuhinja, ne­dostaju

obrisi zapleta, razrešenja ni

na vidiku. Kada sam naduvana i po­javi

se panika, pa to je gore od po­rodičnih

odnosa. A opet, nekada me

samo umiri. Mirza kaže da se to do­gađa

od prerano ubrane trave. Ne ra­zviju

se svi kanabinoidi i nešto bude

poremećeno. Kada izgleda kao da

je spremna za berbu, treba je pu­stiti

još desetak dana. Jako je te­ško

gajiti paniku. Jako je teško za­spati.

A nije da nisam tražila spavalačke

saborkinje. Plaćene ubice

koji će sve ovo spriječiti. Zaustavi­ti.

Nesanica i panika kao da pripada­ju

istom jatu riba, to me jako uznemirava.

Najgore je kada kažu: sve je

to samo u glavi. Kao da nije stvarno.

Kao da stvarno ne želim da razbu­cam

sve njihove glave, a prije svega

ovu ne-moju. Možda stvarnost u

ovoj matematici ne postoji, sasvim

je neizdrživo. Možda neka nauka o

spavanju i anksioznostima ipak po­stoji.

Samo ne znam o tome ništa.

Ili nemam novac za psihoterapiju.

Ili, ipak, ova kuhinja postoji. Čini

se da je kuhinja nešto čvrsto. Mora

da postoji, jer sam tu stalno. Još ne

vidim da je obrasla mahovinom, ne

mogu je baš uvek napipati. A dodir

je, za sada, jedino pouzdano čulo.

Pipati sve oko sebe, pipati naglas.

Sivkasti stol, jeftine drvene bojice,

uflekani papiri, glatka ljubičasta

kutija melatonina, rizle, duhan, kaleidoskop,

šuškave vrećice kukuruza

kokičara, barem nešto žvakati, spisak

podkasta za slušanje, također

za žvakanje, magma koja peče ali

ne topi ruke, zašto ih ne istopi,

prekid daha, strah od prekida daha,

sveske sa romskih radionica, cvileći

kompjuter – izgleda da odatle izvire

vrućica, neotvorene koverte iz poreske,

osušena ruža, prva koju si mi

poklonio, iako sam te preduhitrila i

prvi cvijet donijela ja tebi, ne bez

panike, pod prstima žuljaju ideje

za neke nikada dovršene tekstove,

pod prstima toliko gori da bih zarila

sve u pluća, samo da gori još više,

samo da prestane trnjenje lijeve

strane trupa, samo da prestane ovaj

ko fol prijelaz iz jave u san, ima li

uopšte prijelaza nije li sve već dugo

van kontrole, glava pada, užasno me

strah da ću zaspati i onda tamo da

ne bude slanih prizora, užasno me

strah da nikada neću zaspati. Uvijek

je bilo teško utonuti. Činilo se da

sam sve probala. A onda si došao ti.

 

 

zatvaraju vrata i počnu da se ljube. povrće pripremlje­no

za seckanje je na stolu. ali povrtne su usne, ne

mogu prestati da se sudaraju. koliko si gladan, jako

a ti? jako, pravićemo večeru kasnije, sada moram da

te ljubim, molim te, ja tebe molim. odlaze prema kre­vetu

spojenih usana. pipaju lica rukama, potrebno je

uvjeriti se da su lica tu. ona dodiruje njegovo lice žu­stro.

utiskuje glad u jabučice. on skuplja njezino lice

kao flispapir. alavo nježno. ljube. grizu usne. puštaju

da pljuvačka pada preko brade. skida njegovu majicu

i otkopčava mu kaiš. on skida njezinu haljinu polako.

ljubi otkriven delić tijela. vrtlog su ispod plahti. klizi

usnama niz grudi, stomak, brijeg. jezikom obujmlju­je

latičasto meso. pa unutra. pa namjerava da osta­ne

zauvijek. razvjezdava se u njegovim ustima. tečna

privrženost. on izgleda kao ptica dok se sporo pokre­će.

opkoljen nogama oko struka. ona se naglo podig­ne.

 traži ga da je moli. molim te molim te samo još

malo. pokušava da se zaraste u nju, ali ona migolji.

kaže da može samo malo, ali se opet izmigolji. on je

moli. preklinje. okreće je na stomak. zakopča se u nju.

ruku provlači preko bedra, dodiruje mekani orah dok

prodire sve snažnije, sve sporije. prepuštena je ruka­ma

korvetama. iako mu viče da je moli. molim te mo­lim te molim te

 molim te. polen sklizne na plahtu. sa

mliječnih leđa.

BORČE PANOV, POEZIJA

Borče Panov je savremeni makedonski pjesnik, dramski pisac, prevodilac i esejista. Rođen…
maj 20, 2024

Tatjana Zeković - POLIPTIH

Rođena u Podgorici 1968.godine. Završila je odsjek za francuski jezik i književnost na…
maj 02, 2024

Dino Lotinac, PRIČE

Rođen je 1986. godine u Sjenici. Studije književnosti završio je na Državnom univerzitetu…
dec 05, 2023

Bogić Rakočević, STIJENE

Bogić Rakočević je pjesnik, prozni pisac, književni kritičar, antologičar i TV autor.…
nov 22, 2023

Petar Matović, Somot i dim

Petar Matović rođen je 1978. u Užicu, završio je studije srpske književnosti u Beogradu.…
nov 12, 2023

JIN ŚAOJUAN, ANDSKI KONDOR

(Yīn Xiǎoyuán, “殷晓媛” na Mandarinskom) je avangardna pjesnikinja i autorica koja stvara u…
mar 01, 2023

Anđela Bulajić, SLAGALICA

Anđela Bulajić rođena je 1995. na Cetinju. Godinu dana studirala je svjetsku književnost…
nov 26, 2022

DANILO LOMPAR, Tri pjesme

Danilo Lompar, rođen 2. januara 1978. godine na Cetinju. Objavio je 22 knjige poezije.…
jul 29, 2022

Uroš Zupan, LAGANA PLOVIDBA

Uroš Zupan rođen je 25. 8. 1963. u Trbovljama, gdje je pohađao osnovnu i srednju školu. U…
feb 04, 2022
Go to top