Lidija Dimovska, pjesnikinja iz Makedonije koja živi u Sloveniji, bila je gošća ovogodišnjih Ratkovićevih večeri poezije. O utiscima o ovom Festivalu, o poeziji i uopšte književnosti, razgovarala je sa novinarkom Pobjede Draganom Erjavšek. Prenosimo intervju u cjelini.

Strog je književni glas makedonske spisateljice i pjesnikinje Lidije Dimkovske. Ona skicira sadašnjost kroz pobrojavanje grešaka i mana prošlosti, stavljajući preosjetljivost i nostalgiju u drugi plan; primjećuje, kritikuje, osuđuje, nekad kroz ironiju, nekad direktno i bez uvijanja.

Politike koje su razdvajale i najrođenije, poremećaj ideoloških principa, borba radničke klase i odrastanje pod pritiskom samo su neke od tema s kojima se danas pripadnici srednjih generacija poistovjećuju bez presedana. Zato se Dimkovska, nakon što komad svoje duše unese u tekst, lako useljava i u srca čitalaca, kao eterična sagovornica koja razumije i pretače muku nacije u pažljivo birane sintagme.

Njeni romani „Skrivena kamera“, „Non-Oui“ i „Rezervni život“, priče i poetske knjige koje su prevedene na hrvatski i srpski jezik, preporuka su i za novi, „Jedinstveni matični broj“, objavljen prije tri sedmice u matičnoj zemlji ove autorke. Njega, naravno, kao ni ostalih knjiga Lidije Dimkovske, nema u Crnoj Gori. O tome što je razlog loše distribucije, ali i o festivalima i umrežavanju književnika, te temama koje obrađuje u svom opusu, Dimkovska je govorila za Pobjedu nakon gostovanja na „Ratkovićevim večerima poezije“.

POBJEDA: Pobrali ste silne aplauze tokom čitanja poezije. Je li to najbolji utisak s festivala? 

DIMKOVSKA: Jako sam srećna što sam na „Ratkovićevim večerima poezije“. Zvali su me i ranije, ali nijesam mogla da dođem. Sada sam baš iznenađena i programom i učesnicima, publikom. Najviše mi se čini publikom, jer dolaze mladi ljudi da slušaju poeziju. Program je stvarno obiman i jako ozbiljan, ovo nijesu samo Ratkovićeve večeri, nego i dani poezije. Sviđa mi se jako što se ovdje udružuju književnosti, što se umrežuju književnosti, kao što je slučaj i s antologijom crnogorskog i bosanskohercegovačkog pjesništva, a imali smo priliku da slušamo i o antologiji hrvatskog i crnogorskog pjesništva, tako da mislim da „Ratkovićeve večeri poezije“ nijesu samo jedan običan festival koji promoviše autore i autorke i poeziju kao takvu, već radi i na kulturnoj diplomatiji, ono što naše države više ne rade. Ponekad imam utisak da više znam o nekoj drugoj književnosti u svijetu nego o našim regionalnim književnostima, jer jako teško dođu neke knjige iz Crne Gore u Sloveniju ili u Makedoniju ako sami ne prevodimo te književnosti i ako se stvarno maksimalno ne angažujemo oko toga. A RVP rade baš na tome – oni promovišu i poeziju mladih, promovišu i poeziju koju svi poznaju, promovišu antologije, panorame određenih nacionalnih, i ne samo nacionalnih književnosti. 

POBJEDA: Koji program biste izdvojili? 

DIMKOVSKA: Bilo je jako zanimljivo biti sa mladim ljudima u biblioteci stručne škole u Bijelom Polju gdje je promovisana antologija crnogorske i bosanskohercegovačke poezije. Mislim da se radi baš na nekom velikom konceptu koji je meni jako blizak i sviđa mi se. Ne volim kad idem na festivale da samo slušam poeziju i srijećem se s autorima, nego i da mi nešto ostane poslije festivala, da mi ostanu knjige, da mi ostanu veze koje se produbljuju. Ja se nadam da ćemo isto tako u budućnosti napraviti neku makedonsko-crnogorsku antologiju, to baš fali, čini mi se. Jako često dolaze makedonski pjesnici i pjesnikinje na ovaj festival, ali antologije još nemamo i meni se čini da bi bilo sjajno kad bismo imali neku antologiju, recimo, najmlađih crnogorskih i najmlađih makedonskih pjesnika i pjesnikinja, jer su stvarno dobri i svako od njih može drugome nešto da pokaže. 

POBJEDA: Vaših knjiga nema u crnogorskim knjižarama i bibliotekama. Koliko je problematična za autore ta loša distribucija knjiga unutar zemalja regiona? 

DIMKOVSKA: Kada se potpisivala Konvencija o jeziku, srpskom, hrvatskom bosanskom i crnogorskom, kao o jednom jeziku regiona, ja sam to razumjela na potpuno praktičan način – da će neka knjiga kad se objavi, recimo, u Hrvatskoj, biti distribuisana u sve te države, da će se svuda moći naći, pa čak i u Sloveniji i Makedoniji. Ali to se nije dogodilo. Ja sam stvarno iznenađena kad vidim da se moje knjige prevode na hrvatski, pa se prevode na srpski. Ista knjiga! Sada će izaći u Beogradu moj novi roman koji je već preveden na hrvatski. Zašto bi se uopšte prevodilo još uvijek, kada može biti samo neke dobre distribucije i da knjiga bude svuda gdje idem po regionu. U Ljubljani postoji jedna jako dobra knjižara „Konzorcij“ i oni ponekad naruče knjige iz regiona, ali svakako ne mogu naručiti cijelu produkciju neke nacionalne književnosti, već neke nagrađene knjige, ili knjige koje su izazvale nešto u javnosti. To se isto događa i sa bibliotekama. U bibliotekama su ranije bile sve knjige iz regiona, a sad jako teško nađeš novije knjige. Tako da ja mislim da i distribucije mora biti, ali vjerovatno moramo raditi više na prevodima, iako je to malo suludo i iako je finansijski nepotrebno da prevodimo istu knjigu na četiri jezika u istom regionu. No, vjerovatno nam samo to preostaje da bi se nekako prepoznali između sebe i čitali među sobom. 

POBJEDA: Imate li osjećaj da je poeziju od tih izdavačkih i distributerskih zamki spasio internet, da su je spasile društvene mreže putem kojih lakše dolazi do publike? 

DIMKOVSKA: Postoje društvene mreže, ali znate, ne može se čitati jedan autor na društvenim mrežama. Možemo pročitati pet ili šest pjesama, ali ja nemam strpljenja da čitam na društvenim mrežama 30 pjesama jednog pjesnika. Volim da imam knjigu, da podvlačim, da komentarišem, da živim s knjigom. Kad si na društvenim mrežama, tamo su samo lajkovi i neki sitni komentari... Mislim da je poezija na internetu dobra za najmlađe autore koji ponekad i ne osjećaju potrebu da objave knjigu. To je neki novi fenomen, čini mi se. Kada govorim sa nekim mlađim pjesnicima o tome zašto još uvijek nemaju knjigu kad toliko pjesama objavljuju na Fejsbuku i drugim društvenim mrežama, oni kažu da ne osjećaju potrebu jer pjesme su već pročitane i čitaju se u nekom virtuelnom svijetu. Ali ja pripadam nekoj drugoj generaciji, onoj koja voli da ima knjigu u fizičkom obliku. 

POBJEDA: Na festivalu smo od Vas čuli izuzetno aktivistički obojenu poeziju, angažovanu, u kojoj ima žala za boljim vremenima. Jesu li ta vremena stvarno bila bolja i jesmo li sada u recimo najgorem životnom okruženju otkako se Vi sjećate? Koliko književnici mogu ili moraju da doprinesu promjenama nabolje onim što pišu ili je izlazak na ulice jedino rješenje? 

DIMKOVSKA: Mi sve to radimo, i izlazimo na ulice i pišemo angažovano i borimo se. Nije uzalud, ne mislim da je uzalud, jer ako jeste – onda ćemo sve otkazati i odustati. Ali svakako živimo u jednom lošem vremenu. Samo se pitam šta će nove generacije, koje sada imaju oko 20 godina, govoriti o ovom vremenu. Možda će njihovo vrijeme biti puno teže nego ovo, pa će govoriti: „Ah, 2023. je bilo super u odnosu na 2033. godinu“. Tako da svako vrijeme ima svoje probleme i svoje poteškoće, ali svakako svi smo nekako pod nekim pritiskom i zbog ekologije, i zbog politike, i zbog kulturne politike koja je sve manje u javnosti, sve manje u časopisima, sve manje prostora ima. Mislim da smo suočeni i sa besparicom, ali najviše sa lošim vladama i sa lošom politikom, populističkom politikom. Kad samo pogledamo ko sve nas vodi, ne samo lokalno ili regionalno, nego i u svijetu... Događa se rat u Evropi, a mi živimo sasvim normalno, pijemo kafu dok ljudi negdje ginu, ne tako daleko od nas. Istorija se ponavlja. Mi, pisci, možemo pisati o tome, diskutovati, ne znam što drugo da radimo. 

POBJEDA: Da li će se stanje u književnosti promijeniti ako se književnici sami angažuju i pobune protiv prekogranične nesaradnje i svih faktora koji nam onemogućavaju da uživamo u regionalnim izdanjima bez velikih poštanskih i distributivnih zamki? 

DIMKOVSKA: Ja se nadam i mislim da se na tome već i radi, posebno se mlađe generacije angažuju oko toga jer oni nijesu opterećeni ni istorijom niti onim što se događalo, i slobodno čak i na engleskom jeziku čitaju jedni druge, prevode jedni druge i zovu na festivale, tako da ta saradnja već postoji, ali mora biti produbljena i nekim izdavačkim programom i sistemom. Vaše knjige da dođu u Makedoniju, Sloveniju, moje knjige da dođu kod vas. To bi bilo sasvim normalno. Ako u knjižarama i bibliotekama imamo toliko američke književnosti, zašto ne bismo imali i regionalne. Mislim da je meni kao autorki važnije da sam prevedena i objavljena u mom regionu nego na engleskom ili njemačkom, ali i to se događalo – knjige su mi se prvo prevodile na engleski, bila sam prvo u Americi pa tek onda došla u Hrvatsku, Srbiju, Crnu Goru, a to se ne bi smjelo događati. Mislim da mladi autori vole da se upoznaju i sad već postoje neki projekti za upoznavanje i sve više ovih festivala zovu regionalne pisce i to se meni dopada i kod „Ratkovićevih večeri“. Ja sam bila oduševljena. I kako bih drugačije slušala Mariju Dragnić ili nekog drugog autora, Omera Redžića recimo, koji su tako blizu fizički do mene, ali jednostavno nemam pristupa njihovoj književnosti. 

POBJEDA: Poeziju smo čuli i čitali, ima je po internetu, ali čime se bavite u romanima, da li je isto angažovani manir prisutan? 

DIMKOVSKA: Svakako, bavim se najviše pitanjima identiteta, migracija, socioloških stvari koje se događaju u našem društvu. Baš moj posljednji roman koji je objavljen prije tri nedjelje u Makedoniji, pod nazivom „Jedinstveni matični broj“, nešto što smo svi imali u bivšoj Jugoslaviji i još uvijek imamo, govori o našem vremenu koje je takvo da nema izlaza iz njega. To je roman u kome se utopija i distropija susreću. U Makedoniji ima jedna izreka kada čovjek nema više izlaza, kad nema više što da radi, on kaže: „Čovek da fati pustelija“ odnosno da ide negdje da se spasi. Ja tu pusteliju u romanu stvaram kao fizički prostor, kao neko malo mjesto u Makedoniji, a puno je malih mjesta u Makedoniji prazno jer su ljudi otišli, mladi odlaze. Onda u toj pusteliji žive ljudi koji nijesu našli spasa, nijesu našli izlaz od svega što se događa u svijetu. Tako da da, moji romani su uvijek angažovani. „Rezervni život“ koji je izašao i na srpskom i na hrvatskom baš govori o mojoj generaciji, generaciji rođenoj sedamsedetih, koji su odrastali u miru, ali poslije su se dogodili ratovi u bivšoj Јugoslaviji,u najvažnijim godinama. Preko razdvajanja sijamskih bliznakinja Zlate i Srebre, Makedonki, željela sam pokazati kako se Jugoslavija raspala, kako su se republike razdvojile i to razdvajanje je bilo jako krvavo, kao što znamo. Tako da u svim svojim romanima želim da dokumentujem stvarnost kao takvu. Meni je jako važno pisati o onome što se stvarno dogodilo i ja to istražujem, potvrđujem, otkrivam, ali istrovremeno želim da napišem i neku ličnu priču, priču nekog lika koji je u tom vremenu i tomprostoru. To mi je jako važno, jer kao što smo i na „Ratkovićevim večerima poezije“ više puta slušali, etička i estetska dimenzija moraju biti zajedno u književnosti i meni je jako važno da bude obostrana. Ne vjerujem samo u estetsku. To se vidi u mojim djelima, jer pišem sa tim stavom i tim emocijama. 

POBJEDA: Imate poznatu prevoditeljku, profesoricu i autorku Borjanu Prošev-Oliver. Kako teče saradnja s njom, budući da govorite sve jezike regiona i možete procijeniti, a pritom se i sami bavite istim poslom? 

IMKOVSKA: Borjana je veliki entuzijast, profesorica je na Sveučilištu u Zagrebu i sada je i debitovala svojom proznom knjigom što me raduje, jer kao prevoditeljka je postala i spisateljica. Jako je zanimljive priče napisala koje su prvo izašle na makedonskom jeziku jer piše na dva jezika. Moja saradnja s njom je sjajna. Prevela je moj prvi roman „Skrivena kamera“, čisto entuzijastički, bez izdavača, tek nakon što je prevela cijeli roman ga je potražila. Poslije toga je prevela „Rezervni život“ i „ Non Oui“, a sigurna sam da će uskoro početi i da prevodi novi roman. Ona ima pitanja, ali ne tako mnogo, jer je odrastala u Makedoniji i poznaje sasvim dobro makedonsku stvarnost, makedonske kulturne reference, njoj ništa nije čudno ili strano i zna to, što je najvažnije, prenijeti sve u hrvatski jezik.

 

Dino Lotinac, PRIČE

Rođen je 1986. godine u Sjenici. Studije književnosti završio je na Državnom univerzitetu…
dec 05, 2023

Bogić Rakočević, STIJENE

Bogić Rakočević je pjesnik, prozni pisac, književni kritičar, antologičar i TV autor.…
nov 22, 2023

Petar Matović, Somot i dim

Petar Matović rođen je 1978. u Užicu, završio je studije srpske književnosti u Beogradu.…
nov 12, 2023

MAJA SOLAR, A HTELA SAM

Maja Solar je ovogodišnja dobitnica nagrade „Risto Ratković“, za knjigu poezije „A htela…
avg 30, 2023

JIN ŚAOJUAN, ANDSKI KONDOR

(Yīn Xiǎoyuán, “殷晓媛” na Mandarinskom) je avangardna pjesnikinja i autorica koja stvara u…
mar 01, 2023

Anđela Bulajić, SLAGALICA

Anđela Bulajić rođena je 1995. na Cetinju. Godinu dana studirala je svjetsku književnost…
nov 26, 2022

DANILO LOMPAR, Tri pjesme

Danilo Lompar, rođen 2. januara 1978. godine na Cetinju. Objavio je 22 knjige poezije.…
jul 29, 2022

Uroš Zupan, LAGANA PLOVIDBA

Uroš Zupan rođen je 25. 8. 1963. u Trbovljama, gdje je pohađao osnovnu i srednju školu. U…
feb 04, 2022
Go to top