Kemal Musić je preživio saramagovski hir smrti. Nije živ, a nije ni mrtav. Privatno, u pitanju je jedan skroman čovjek, visok, snažan, debeljuškast, duhovit. Ne bi trebalo da je vampir. Zombi 100% nije. Ali, ne-mrtvi zasigurno je.

 

Kemal Musić nije ni SF pisac, niti to želi da bude. Kemal nije ni autor bestseler romana, koji pošto-poto hoće da se dopadne publici. SF pisci govore o stradanjima u zamišljenoj budućnosti ili aternativnoj sadašnjosti, stradanjima iz kojih se glavni junak nekim čudom izvlači. Slično je i s bestseler romanima- glavni junak je okružen smrću, koja ga ipak ne uspijeva dotaknuti. Kemal je pisac koji je iskusio vlastitu smrt i nanovo se rodio- i to u svom romanu. U tom obrnutom životnom ciklusu, od smrti do povratka u život, junak ove fantazmagorije, ili bolje reći antijunak, nije prošao pakao, čistilište da bi konačno stigao u raj, gdje bi mu se prikazalo i iskazalo božansko otkrovenje. Na žalost, morao je proći kroz nešto sto puta gore: kroz istoriju.

 

Razmišljajući o pročitanoj pripovijesti, njenoj ljepoti i dubini, pade mi na um prosto, očigledno pitanje: zašto je umro Kemal Musić? Rekoh, prosto, očigedno pitanje, jedno od onih na koje najčešće život ne može dati odgovor. Smrt, međutim, može. U ovom romanu, u smrti leže svi odgovori. Ponuđeni odgovori nijesu često prijatni, ali svakako jesu duhoviti, ničeanski duhoviti: Kemal Musić je u „molsich.me“ na najbolji način predstavio pregnantnu misao tog namrgođenog, brkatog njemačkog mislioca koji je prokleo svaku istinu kojoj se bar jednom nijesmo grohotom nasmijali!

 

Antijunak romana „molsich.me“ je osoba opsjednuta smrću. No, ne smrću kao vječnim čovjekovim pitanjem, već smrću kao individualnim činom, odnosno smrću kao simboličkom razmjenom informacija, kazano savremenom filozofskom (Bodrijar) interpretacijom. Opsjednutost, kao i svaka druga strast, svoje robove vuče u tamu. Kemala je odvukla u smrt. Tačnije, u sve što smrt predstavlja: lavirinte svjetla i mraka, istine i laži, povezanosti bezvremenog i trošnog, zauvijek zatočene ideje. Smrt- dakle, nije poetska tišina i vječni san. To je kolebanje svjetova u kojem se pojedinac suočava s paradoksom svog života. Smrt je komedija shvaćena naporima sholastičkog uma.

 

U tom onostranom lavirintu naš antijunak otkriva neočekivanu kolektivnu dimenziju smrti. Iako je smrt čist individualni, egzistencijalni akt, u „molsich.me“ se pokazuje kao neraskidivi dio bića kolektiva. Htio ili ne, a obično ne, pojedinac je uvučen u istorijska dešavanja koja često neshvatljivo utiču na njegovu sudbinu, na njegovo fizičko i duhovno stanje. U smrti je prilika za njihovo raskrinkavanje. Upravo je u tom dijelu romana data snažna slika o pogubnom uticaju mahnitih istorijskih ideja na život individue, ali i cinična moć individualnosti nad oštrim mačem istorijskog bijesa.

 

Gledajući na osobenjake u Kemalovom romanu, ne možemo a da ne izvedemo analogiju s jednom od priča iz „Grobnice za Borisa Davidoviča“, u kojoj ne-mrtvi Danilo Kiš predstavlja glavni grad Irske kao svojevrsnu menažeriju ekscentrika. Ovdje smo blizu odgovora na postavljeno pitanje o smrti Kemala Musića. Duhovite susrete sa svojim precima, s tom „menažerijom ekscentrika“, pričama o njihovim predrasudama, putevima, očekivanjima, dovešće nas do zaključka da je smrt blisko povezana s identitetom pojedinca. I eto nam odgovora. „molsich.me“ je komedija situacije koja govori o lutanjima za svojim identitetom, za onim najdubljim upitima, o životu kroz smrt i o smrti kroz život. Drugačije se i ne može. Zato je Kemal Musić morao umrijeti i vratiti se u život. Da se razumijemo, nije vaskrsao ili preživio kliničku smrt. Jednostavno je umro, oposlio to što treba oposliti i vratio se. A onda je upalio računar i počeo da piše.

 

Boravio sam u Briselu, u hotelu Thon, kada sam završio s čitanjem, tada još romana u rukopisu „molshic.me". Kemalova pijana tanatosijada završavala se životom, njegovim povratkom u život, u neko nepoznato doba– kao u „Zoni sumraka“, u kojem tek treba da uči kako se hoda. Pogledao sam kroz prozor i ugledao briselski asfalt po kojem nam tek treba hodati. Kemala sam sreo nakon nekoliko nedjelja, nakon što je konačno završio pisanje sa svog putovanja. Kada sam ga ugledao, shvatio sam da je preživio saramagovski hir smrti. Hodao je kao dijete koje je tek očvrsnulo na noge i radovao se svakom koraku. Nije bio živ, a ni mrtav. Tokom razgovora vidjelo se da je i dalje skroman čovjek, visok, snažan, debeljuškast, prijatan, duhovit. U međuvremenu, ne bi trebalo da je postao vampir. Zombi 100% nije. Ali ne-mrtvi zasigurno je. Vječan.

 

Uroš Zupan, LAGANA PLOVIDBA

Uroš Zupan rođen je 25. 8. 1963. u Trbovljama, gdje je pohađao osnovnu i srednju školu. U…
feb 04, 2022
Go to top