ARHIVA ANTIBARBARUS
DANIELA ANDONOVSKA -TRAJKOVSKA, GODOVI SREĆE
- Detalji
- Pogodaka: 657
Daniela Andonovska -Trajkovska (3. 02.1979. godina, Bitolj, R. Sjeverna Makedonija) pjesnikinja je, prozna autorka, književna kritičarka, doktorica pedagoških nauka u oblasti metodike i redovni univerzitetski profesor na Pedagoškom fakultetu u Bitolju (Univerzitet “Sv. Kliment Ohridski” – Bitolj).
Članica je Makedonskog društva pisaca, Društvo pisaca Bitoljski književen krug i Makedonskog naučnog društva, gdje je bila predsjednica Uređivačkog odbora, a sada je šef Odjeljenja za lingvistiku i literaturu. Članica je uredničkog savjeta na Pedagoškom fakultetu gdje radi. Bila je glavna urednica književnog časopisa „Rast“, a sada je glavna urednica međunarodnog časopisa „Savremeni dijalozi“ i urednica knjizevnog časopisa “Stožer”.
Pored naučnih radova objavljenih u zemlji i inostranstvo (preko 100), koautor je međunarodne stručne publikacije „Vodstvo vo obrazovanieto“ i “Vodiča za obuku lidera u obrazovanju“ (izd. Makedonije i Holandije, 2013.) Takođe, autor je univerzitetskog udžbenika „Kritička pismenost”.
Autorka je knjiga poezija: „Zbor za zborot“, “Poema za marginite”, „Crna točka“, „Stapalki“, „Tri“, „Kuća na kontrasti“, „Elektronska krv“, „Matematička poezija“, „Peš po vozdušna linija”, proznih knjiga: „Kafe, čaj i crveno nebo“, „Dekonstrukcija na prazninata“ i roman “Zirkači”. Koautor je jedne pjesmarice za djecu, a objavila je i knjigu knjževne kritike “Kniževno-kritička čitanja”.
Knjige su joj prevođene na arapski, engleski, italijanski i rumunski jezik. Dobitnica je nagrada „Noside“, Italija, „Praznik na lipite“ (Makedonsko društvо pisca), „Krste Čačanski“, „Karamanov 2019“, „Makedonska književna avangarda“, „Abduvali Qutbiddin“ (Uzbekistan), Premio Mondiale "Tulliola- Renato Filippelli" Italija, "City of Galateo-Antonio De Ferraris" (Italija), Književni krug, Mihai Eminescu (Rumunija) i “Aco Šopov“.
OPSTANAK
povećani broj bijelih krvnih zrnaca
u epruveti u kojoj pesnice imaju riječ
poslije moždanog udara električnih aparata
u kuhinji sa jednosmjernom komunikacijom
i trofaznom strujom
i povećan procenat bilirubina u krvi
u tijelo koje se pričvrščuje za gvozdene noge
na bolničkom krevetu
sa bijelim navlakama navučenim na žutim navikama
i smanjeno serumsko gvožđe jedne žene
u menopauzi
koja sa praznim želucem pije rđu
kad muža šalje na posao
i slatke priče o glikemiji
koja na svaku progutanu riječ
broji hljebne jedinice
sve je to
- borba je za opstanak
GODOVI SREĆE
kad se majka i dijete igraju žmurke
kuća se glasno smije
ispod drvenih se dasаkа krije
i čeka da ih visoko podigne
sa morem uspomena
sekunde se za stomak drže
i kikoću se
zidovi se pomjeraju unazad
a vrijeme se proteže kao elastična traka
do novog temelja
na kome se budućnost zida
kad se majka i dijete igraju žmurke
sve se kuće horski smiju
otisci prstiju pucaju po zidovima
na raspjevanim slovima koje uče da čitaju
sa isplaženim jezikom
i ponad linijama grafitne olovke
u kojima vrišti automobilska sirena
kako bi viđena bila
i Sneška sa mišlju zaglavljenom na nebu
i osmjeh na leptirovim krilima
ko ne zna da je crv
i pauk koji naše snove plete
da ih razmrsimo kad smo budni
oživljavajući mozaik života
kada se majke i djeca igraju žmurke
godine srećno se smiju
i pričaju nam priče
koje svjetlucaju u mraku
i griju nas
kada hladne noći
u srcima našim zimuju
JEDNAKOKRAKI TROUGAO
Ograničila sam pravu sa dvije tačke
i stavila na nju još jednu
identičnu njoj
Preklopila sam ih
Kako bih sakrila jednu ispod druge
Kako bih rekla da su moje
a nisu
Kako bih rekla da su iste
a nisu
Kako bih rekla da su tjelesne
a nisu
Zagolicala sam jednu pravu
na sredini
i podigla sam je
s dva prsta u jednu tačku
Izdigla se ona poput kućice
usred šume
Ograničila je prostor
Objesila je dan na tri klina
I ušla sam sama unutra
sa krovom iznad glave
sa kamenom u hljebu
ŽIIVOT JEDNE PRAVE LINIJE
mnogi ljudi čitavog života žive na jednoj ravnoj liniji
bude se u 6
sa slanim tačkama u očima
idu na posao u 7 i 30
sa perifernim uglovima u mislima
u 10 i 30 piju kafu
- oko na zidu broji
stepene vrućine
u 16 se vraćaju kući
- korak bliže nuli
u 18 skrivaju ostatke svojih podijeljenih misli
u 20 plaču nakon izgubljenog dana i obećavaju sebi
da će od sjutra početi da dišu u više od dvije dimenzije
u 22 zaspu na X-osi ispred televizora
u 03 prelaze u spavaću sobu
i tamo nastavljaju svoju ravnu liniju
od jedne tačke do druge
od jednog segmenta do drugog
mnogi ljudi ne znaju da cio svoj život žive
samo na jednoj ravnoj liniji
ELEKTRONSKI KVADRIPLEGIČARI
Pitam se koliko dugo bismo živjeli
bez elektronskih pluća
za koja smo vezani tijelom koje nije naše
- kvadriplegičari sa infracrvenim svjetlom u glavi
bez usisavača sa kojim skupljamo paučinu
u uglovima naše svijesti kojoj ne dozvoljavamo
da izađe van bez pudera za lice
bez sijalice koju obožavamo kao Bog Sunce
bez mašine za miješenje hljeba
koja nas hrani glutenom i aditivima sa oznakom E-215
jer ne može da udari tijesto po stolu
kako bi omekšala teško srce čovečanstva
I kako bi nam bilo jasno da se samo na taj način može uhvatiti vazduh
kao aditiv starog vremena bez kojeg smo niko i ništa
bez megapiksela sa kojima vidimo svijet
i bez kojih smo slijepi
bez vi-fija sa kojim govorimo sve jezike odjednom
i sa kojima smo znalci, ali ne i mudraci
jer samo smo poznate face koje žive u limenci
koliko dugo bi živjeli bez elektronskog protoka krvi
u našim facijalnim kapilarima
bez čipovane demokratije
koja nas stalno nosi u džepu
tako da nas uvijek može nazvati
kad zaželi da bude slobodna
ČOVJEČULJCI OD PAPIRA I BOG
U ovom gradu nema nijednog doma ...
samo kuće sa kojih svaki dan
izlaze čovječuljci od papira
koji ulaze u brodiće od papira
i odlaze
nebi li postali bliži sebi.
Svake noći čovečuljci od papira
ulaze kroz bravu
psujući dan
koji ne traje dovoljno dugo
da pronađu sami sebe
Svaki dan izrečene psovke
plove po rijeci između olovnih riječi
koje izlaze iz novina prošlosti
tražeći Boga