ARHIVA ANTIBARBARUS

Pisac i novinar, pozorišni kritičar i pjesnik, porijeklom je iz Kalabrije.

Njegovo prefinjeno, kulturno, intenzivno, duboko i nikad banalno pero dovelo ga je do mnogih nagrada širom Italije, među kojima je vrijedno pomenuti nagradu Niko Garone (Sijena 2011.). Prošle godine je bio među deset dobitnika međunarodne nagrade „Knjiga naroda” (“The book of the people).

Među njegovim publikacijama, ističu se “Spezza il pane” (Prelomi hljeb) (Eretica, 2019. Salerno) i Provincia Cronica (Hronična Provincija) (Teomedia, 2016). Njegova najnovija zbirka, pod naslovom “Edipo in fuga” (Edip u bjekstvu) prevedena je na arapski i objavljena u međunarodnim novinama Alarabi Aldžadid – jednim od najvećih novina u arapskom svijetu.

Njegovi stihovi su znak nade, poziv na stvaranje mostova koji ujedinjuju, u svijetu gdje vladaju podijele. Oni su spoljašnje manifestacije unutrašnjosti i pozvani su da svjedoče o podzemnom, nevidljivom, intimnom.

Nigrove pjesme – sve bez naslova, ali obilježene mjestom i datumom sastava, gotovo kao da su stranice intimnog dnevnika ili tekstovi sa konceptualnog albuma – nesumnjivo se odnose na trenutke života, na izgubljene bitke, pokušaje, neuspjehe i pobjede, iskustva koja autor upija sa stranica prošle ili novije istorije, književnosti, svakodnevnog života u intimnom razgovoru između sebe i između sebe i čitaoca.

 

***

 

Golo granje koje je potresao Grekale

zidovi izgrizeni topovskim đulima

uzburkano more ispred ostrva

čamac koji ga izaziva.

Ja sam takav

pripadam stijeni

dvoboju oluje

usamljenom zalivu. I golom.

Pripadam razgovoru sa mrtvima

plaču jer nemam ruke

koje mogu da stisnem prilikom slavlja i

aplauza.

Zato što ne treba

za čuvare kaveza

pripadati vjetru.

Treba postati tuđi ljudi

divne zvijeri

iza cirkuskih rešetaka.

 

Miliskola, 25.12.2021

 

****

Van saobraćajnih puteva

van vremena

skitnica polažem svoje kosti

oružje bez dometa.

Ličim na oronulu gredu

podršku ni za šta

za izmišljene stvari a nikad viđene.

 

Peskara, 6. mart 2022

 

****

I tako si me zaboravila

kao kad se baca kamen u more

i traži se drugi

među rogozima i visokom travom

da ne bi bio viđen.

Sa drugim već u džepu

blizu kuka skrivenim

neizvjesnim, spremnim na novi

izgovor

alibi žestine

da bi prigušio svjetlinu.

Dakle

ostao sam stabljika kauč trave

među žutim žetvama

albino, izgnan, kriv

sisajući iz podzemlja

posljednje šećere

jednog sjećanja koje kasni

u nestanku.

Tako između glinenih pukotina i

stabala pobijeljelih od poplava

ne usuđujem se ipričati sebi da sam ti bio vjeran pas i čežnjiv

u očima neprestano

okrenutim.

Nisam skinuo ogrlicu

neću nikakvog gospodara

odsjekao sam rep i izgubio zube

zbog svoje kratke dlake patim od vjetra.

Sada je proljeće

izbijaju pupoljci makova ti ćeš se

sjetiti

prvih poljubaca,

drugi ukus je izgubio njihove

tragove.

Možda

između nabora usta

još je moja so, okamenjena.

mart '21

 

***

Neobjašnjiva poezija

sidro bez broda

smisao lišen akcije

slobodni gest.

Vizija

zaslijepljivanje neizrečenog

sinkopa dužnosti.

Sekularne stigmate

molitva vjetru

ispovijest sa ugašenim svijećama.

Odani stihu

i mnoštvu riječi

pronašlih u vazduhu.

Sirovi obrok gladnih.

 

maj '21