Ognjen Spahić, MASALAI

Jedan od najznačajnijih crnogorskih savremenih književnika. Rođen je u Podgorici 1977. Na domaćoj i međunarodnoj književnoj sceni prepoznatljiv je kao jedan od predstavnika tzv. novog talasa savremene crnogorske književnosti, ali i kao "majstor kratke priče", sa izraženim osobenim pripovijedačkim stilom.

Objavio je zbirke kratkih priča "Sve to", "Zimska potraga" i "Puna glava radosti". Autor je romana "Hansenova djeca", koji je 2005. godine dobio prestižnu, regionalnu nagradu "Meša Selimović" i "Masalai", romana, koji je prošle godine štampan u izdanju "Nove knjige". Prošlogodišnji je dobitnik nagrade EU za književnost, koja se dodjeljuje najboljim, odnosno najperspektivnijim mladim piscima Evrope. Njegove knjige prevedene su na brojne svjetske jezike, zastupljene u mnogim antologijama u zemlji i inostranstvu, a neke su i ekranizovane.

ODLOMAK IZ ROMANA "MASALAI"

Tri mjeseca proveo sam u zatvoru zbog nanošenja teških tjelesnih povreda maloljetnom licu. Kazna nije bila duža zahvaljujući vještaku psihijatrijske struke koji je u svom nalazu tvrdio da se moj gest ne smije okarakterisati kao pokušaj ubistva, već prije kao neartikulisana kompulzivna radnja psihički oboljele osobe. A bilo je ovako: stojim i čekam veliki lift ne bih li se uspeo do kafea na drugom spratu tržnog centra u kojem povremeno ispijam kafu. Filtrirani vazduh, slatki mirisi i cvrkut vrabaca koji žive ispod metalnih krovnih greda prelijećući s jednog na drugi televizijski ekran duž velikog hola: to je ambijent koji donekle garantuje anonimnost jer u neonsko grotlo ne zalaze lica poslagana za šankom kafea Berlin. Ta galerija ljudi sastoji se od individua koje bih mogao nazvati poznanicima, prijateljima u nekoliko slučajeva, manje ili više dragim osobama čije nezgrapne rečenice bivaju prigušene muzikom iz metar i po visokih zvučnika. Vrapci u tržnom centru mehaničke su naprave koje aluminijski ambijent konzumerističke oaze treba da približe majkama i djeci. Jer šta je dobro za životinje, dobro je i za ljude. U skrivenim zakucima potkrovlja, među suvim gipsanim zidovima, nalazi se radionica čovjeka koji se stara da te ptice rade upravo ono što se od njih očekuje. Njegovo je ime Ferdinand, Fernando, Siegmund ili u najgorem slučaju Esteban. Čovjek-ptica, strogo čuvana tajna, precizni mehaničar i strpljivi analizator čestih kvarova koji se dešavaju zbog jeftinih materijala kojima je radionica opskrbljivana. To što stojim pred vratima lifta ne bih li se uspeo do espresso kafe, nema nikakvog uticaja na fernandijansko-sigmundovsku realnost, tako da ovog puta sebi neću dozvoliti slast pričanja jedinstvene biografije izmišljenog čovjeka.

Cupkam u mjestu. Široka čelična vrata zatvaraju se negdje u visinama betonskih pročelja. Kutija sporo silazi. Elektronski pisak objavljuje dolazak i vrata se otvaraju, a na sredini velikog lifta stoji petogodišnjak spreman na krik i suze. Zagledao se ravno u moje oči kao da će tu pronaći nuklearnu energiju potrebnu za histerične izlive koji će uslijediti.

Počeo je da urla u trenutku kada sam zakoračio s namjerom da ga izvedem van i utješim. Pretpostavio sam da njegova majka tumara po drugom spratu zaražena iracionalnim strepnjama o nestanku sopstvenog djeteta. Poželio sam da ga zagrlim i sačekam glupavu ženu. No kada sam nježno dohvatio sićušna ramena, kad sam primakao lice crvenim obrazima, ta mala bogato nazubljena čeljust se otvorila i ščepala me za nos. Bio sam iznenađen demonskom snagom ugriza koji je učinio da hrskavica zaškripi, a da iz očiju poteku suze zasoljene oštrim bolom. Sve što se potom dogodilo, zamagljeno je bijesom. Izjave dvojice svjedoka bile su gotovo identične. Stoga i ne sumnjam da sam malog uhvatio za glavu i odbacio desetak metara izvan lifta, u pravcu prodavnice intimnog rublja. Vjerujem da sam oči držao čvrsto zatvorene, pa je to još jedan od razloga zbog kojih moje sjećanje tu nevaljalu epizodu svodi na zvučne impresije. Jer dok sam slušao svjedoke u sudnici, misli su dozvale udarac tijela o besprijekorno ulaštene keramičke pločice tačno u trenutku kada je sa zvučnika postavljenih duž hodnika David Bowie podvriskivao Let's dance. Sve to sam rekao pred sudijom i roditeljima djeteta, a moj je advokat kazao da je tih nekoliko rečenica upropastilo njegov posao te da su one razlog zašto sam umjesto šest mjeseci uslovne kazne dobio dva mjeseca zatvora. Mama je samo tužno vrtjela glavom.

Godine književnih pokušaja uvjerile su me da moj intelektualni mehanizam sadrži nekoliko modela čitalaca-imbecila koji od proze uvijek očekuju krajnosti. Ti, reći ću, ljudi, dotukli su pisca u meni. Jer više niko ne pristaje na uobičajene nesreće koje se žive u sobama nevelikih ali sasvim udobnih stanova poput ovog u kojem boravimo moja majka i ja. Potrebno je gurnuti stvari ka ekstremnim vrijednostima shodno lažnoj logici književnog djela. A kad kažem laž, nije to visokokalorična riječ koja predstavlja gorki opozit istini. Ne. Mislim na besprizorno pretvaranje, ponizno i podlo skrivanje iza blago uljepšanih maski jezičke stvarnosti koja za cilj nema predstavljanje estetske ideje u književnom djelu, već brblja, umnožava i množi najbanalnije tragedije trudeći se da saopšti kako je naš svijet loš. Laž kao stanje svijesti, a ne kratkoročna namjera. Podilaženje pametnima, nerviranje glupih. Književne nagrade i poza zabrinutosti nad haosom svijeta. Stil kao inercija. Zato sam i odlučio da prvo ponudim maglu iz tržnog centra: nagovještaj mračne estetike koja s jedne strane plijeni pripovjedačkom vještinom, a s druge strane zadovoljava čitaoca informacijom dostojnom crnih stubaca u žutoj štampi. Jer čovjek može kvalitetno lagati samo kad govori o sebi. Želim izgrebati sa književnosti tu vječitu deklaraciju istine koja se presijava poput markica na satrulim bananama. Želim biti neko drugi, a ne ovo što sam sad.

 
linija desno.png

VIJESTI IZ KULTURE:

Predstava “O ćutanju i drugim imitacijama sreće” najbolja na 47. FDA
Predstava “O ćutanju i drugim imitacijama sreće”, po tekstu Bojane Šolaje, u režiji Anđele Novaković i Miroslava Minića, proglašena je za najbolju na 47. Festivalu dramskih amatera Crne Gore, završenom večeras u
Prve priče 16 jun 2017, 21.19
Prve priče
Promocija Zbornika narativnih eksperimaenta učenika Srednje stručne škole – Bijelo Polje, pod nazivom „Prve priče“ biće promovisan 20. maja u 20 sati u Kući Rista Ratkovića. Ova publikacija izašla je u izdanju
Regionalna konferencija o pjesničkim manifestacijama
Regionalna konferencija o pjesničkim manifestacijama iz Crne Gore, Srbije, Bosne i Hercegovine i Makedonije biće održana u subotu u 11 sati u Kući Rista Ratkovića. O Smederevskoj pjesničkoj jeseni (Srbija) govoriće
Stihom govorim, u KIC-u Budo Tomović
Knjiga “Stihom govorim 5+” međunarodnog udruženje književnika i slikara Stihom govorim iz Bijelog Polja biće promovisana 19.juna u KIC-u “Budo Tomović” u Podgorici, sala DODEST, sa početkom od 19 časova. -
Festival dramskih amatera 09 jun 2017, 07.43
Festival dramskih amatera
Četrdeset sedmi Festival dramskih amatera Crne Gore održaće se u Bijelom Polju  od 12. do 18. juna 2017. godine,  pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture Crne Gore i Opštine Bijelo Polje, u organizaciji JU Centra za

KNJIŽEVNOST:

Elvedin Nezirović, ČETVRTO SRCE BAJRAMA HODŽIĆA
Rođen 1976. godine. Diplomirao na Pedagoškoj akademiji, odsjek za Bosanski jezik i književnost na Univerzitetu “Džemal Bijedić” u Mostaru, kao i na Fakultetu humanističkih nauka, odsjek za Engleski jezik i
Dragan Drobnjak, DNO 20 maj 2017, 23.04
Dragan Drobnjak, DNO
Završio studije književnosti. Do sada objavio roman “Ovo, ono i božuri”. Živi u Pavinom Polju kod Bijelog Polja.   DNO Usta su mi bila suva. Nejasne slike su mi se motale po glavi. Uporno sam se trudio da
Adnan Repeša, KRUG 20 maj 2017, 22.34
Adnan Repeša, KRUG
Rođen je 1978. godine u Mostaru. Priče objavljuje u časopisima širom ex-ju prostora. Do sada objavio zbirke priča „S obje strane srca“ i „Kratke priče za dugo umiranje“. Živi u Blagaju blizu Mostara.
DINA MURIĆ, BALKANSKI EVNUH 13 maj 2017, 17.48
DINA MURIĆ, BALKANSKI EVNUH
Rođena je 1982. godine u Rožajama, pjesnikinja, esejistkinja i filmska scenaristkinja. Autorka je zbirki poezije „Suza na kamenu“ (1998), „Amarilis“ (2001) i „Slike koje su ubile mit“ (2010), te zbirke narativne
Opširnije 1030 Hits
Aleksandra Vučetić Perović, ISPOVIJEST JEDNE POLUDJELE ŽENE
Završila je Filozofski fakultet u Nikšiću, Odsjek za srpski jezik i južnoslovenske književnosti. Portparol je u Pošti Crne Gore   Ispovijest jedne poludjele žene   Bila je zima… Da,
Opširnije 1751 Hits
linija desno.png